GJENERO Milanovićev koncept je jasan: Isključivanje Hrvatske iz EU i uvlačenje u Balkan
Jedan od temeljnih poslova demokratske politike i političara poopćavanje je posebnih interesa i stvaranje klime u društvu u kojoj je moguć razgovor o interesima, lišen strasti. Oni koji podgrijavaju emocije u javnom životu, koji se poigravaju iracionalnim strahom, a politiku svode na odnos „ili mi – ili oni“, sasvim sigurno ne spadaju u demokratski dio političke arene.
Zanimljivo je kako oni koji su analizirali retoriku Zorana Milanovića na sastanku sa predstavnicima nekih od braniteljskih udruga, nisu primijetili niti to da način na koji se Milanović obraća sugovornicima odudara od temeljnih pravila političkoga diskursa, a niti to da su u tom razgovoru temeljito „zamijenjene uloge“.
Kad predstavnici građanskog društva razgovaraju s političarima, posebice u vrijeme izborne kampanje, očekuje se da oni govore uronjeni u svoju životnu situaciju, u interes ili probleme koji ih povezuju i koje žele riješiti tako da od potencijalnih budućih nosilaca javnih vlasti dobiju jamstvo da će izvršna i zakonodavna vlast u zemlji voditi računa o tome da njihov interes bude zaštićen, a od njih je moguće očekivati da u tom razgovoru nastupaju „redukcionistički“.
Dakle, da pred očima imaju samo svoj osobni problem, da traže efikasno rješenje za nj i da su spremni na svojevrstan socijalni konflikt kako bi taj njihov interes bio zaštićen. S druge strane, političar, pogotovo onaj koji se natječe za najvišu funkciju u izvršnoj vlasti, u takvom razgovoru mora govoriti svjestan i interesa drugih dionika, a garancije koje daje pojedinoj interesnoj skupini ne smiju biti takve da produbljuju bilo koji sukob. Od političara se ne očekuje da „kažu bobu bob“, kako je svojevremeno govorio jedan autoritarni akter u vrijeme nedemokratskog poretka, pokušavajući sebe predstaviti kao branu protudemokratskoj opasnosti goroj, čak i od njega samog. Čak ni on na kraju nije „rekao bobu bob“.
Skupina predstavnika braniteljskih organizacija u predizbornom je razdoblju pokušala dobiti jamstvo od potencijalnih nosilaca izvršne vlasti da će, budu li obnašali vlast, voditi produktivnu politiku zaštite skupine ljudi koja je sudjelovala u obrani domovine, a sada bi se mogla naći pod udarom optužnica iz Beograda, jer političke i pravosudne vlasti u Srbiji njihovo sudjelovanje u obrani domovine tretiraju kao ratni zločin. Pritom se oslanjaju na dosege parapravosudnih organa bivše JNA, na istrage koje su bile provođene s političkim ciljem i mučenjem u logorima, a okvir optužbi predstavlja shema prema kojima su hrvatske obrambene postrojbe bile „paravojne“ i protuzakonite, a takozvana JNA jedina legalna vojna formacija.
Srbija si, nadalje, uzima za prvo suditi u pitanjima ratnih zločina (odnosno onoga što tamo smatraju ratnim zločinom), onda kad ti zločini nisu počinjeni na njenu teritoriju, a niti počinitelji niti žrtve nisu njeni državljani.
Braniteljske organizacije opravdano su dvostruko zabrinute. S jedne strane, hrvatski branitelji sada mogu biti izloženi progonu u Srbiji ili se njihova imena mogu naći na Interpolovim potjernicama, pa mogu biti uhićeni u nekoj drugoj državi i biti transferirani u Srbiju. S druge strane prijeti daleko ozbiljniji dugoročni problem, da će jednoga dana, ako Srbija postane članicom Europske unije, njeno pravosuđe od Hrvatske moći, na osnovu jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, tražiti transfer optuženih u Srbiju.
Braniteljski lideri, svjesni ozbiljnosti problema, insistiraju na tome da se stvori jedinstvena vanjskopolitička strategija zemlje koja će dovesti do toga da Srbija odustane od svoje interpretacije „regionalne nadležnosti“. Pritom, oni ne traže velike riječi, ne traže da se Hrvatska „napije krvi“ Srbiji, kako to govori Milanović, ne podgrijavaju konflikt, nego upravo suprotno, traže snižavanje tenzija i diplomatske razgovore.
Diplomatski razgovori se ne vode pred javnošću, oni su uvijek vezani uz kompromise, i diplomati moraju osigurati da takvi razgovori budu svojevrsna „win-win“ igra, igra u kojoj će obje strane ostvariti dobiti. Poput negdašnjega ideologa hrvatske komunističke ortodoksije, Milanović, međutim, insistira na tome da on javno „kaže bobu bob“, baš kao njegov ortodoksni prethodnik, i pritom nudi svoj obrazac sile za razgovore u međunarodnim odnosima.
Hrvatska je članica Europske unije. To, međutim, ne znači da se ona prema nečlanicama smije ponašati osorno, s visoka, i zbog unutarnjih interesa utjecati na njihov integracijski put. To što je Hrvatska članica Unije, naprotiv, znači da je obvezuju zajedničke vrijednosti Unije, poput načela vladavine prava, osobnih sloboda građana, ekonomskih sloboda i tržišnog natjecanja, izgradnje trajnog mira i ambicije da se skupne vrijednosti prošire na europsko susjedstvo i da se, između ostaloga, zajedničkom politikom proširenja osigura stabilnost europskoga demokratskog poretka.
Koncept da su susjedi manje vrijedni, da jedni nisu država, a da drugi imaju imperijalne ambicije, a nemaju snage, i da su šaka jada, pa će im se on „napiti krvi“, jednostavno nije europski koncept. Upravo kao što europski koncept nije jednostrano zatvaranje vanjske granice Europske unije, protivno svim pravilima, ili kao što europski koncept nije proglašavanje da izvršna vlast, koju on vodi, neka skupna europska pravila smatra glupima ili neadekvatnima za kriznu situaciju, pa ih on jednostavno neće provoditi.
Europska unija jest elitni klub država, ali članstvo u njemu nije bezuvjetno. Ono je uvjetovano poštivanjem skupnih pravila i vrednota, usklađivanjem javnih politika među članicama i aktivnim sudjelovanjem u zajedničkim europskim politikama. Ništa od toga, čini se, Milanović ne shvaća, a svima onima koji razumiju koncept sudjelovanja u Europskoj uniji poručuje da na njegove odluke nitko neće utjecati, da on nije bruxelleski činovnik i da je njegova Vlada sama donosila ključne odluke.
Već u prošloj predizbornoj kampanji Milanović je podgrijavao lijevi antieuroinstitucionalizam, svojevrsnu lijevu eurofobiju. Diskurs na sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga, međutim, bio je posve otvoreno eurofoban, do te mjere otvoren da je jednostavno nezamislivo da bi akter koji je izgovorio to što izgovara Milanović, ikada više mogao predstavljati Hrvatsku u Europskom vijeću.
Oni koji misle da bi objavom Milanovićeva govora na sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga izbori morali biti riješeni, posve su u pravu. Milanović može biti premijer samo u jednom slučaju: da se Hrvatska odrekne članstva u Europskoj uniji i svoga srednjoeuropskoga i mediteranskog identiteta. Ako bi se odlučila ponovno biti dijelom „Zapadnog Balkana“, „Regije“, „Jugosfere“, onda je Milanović primjereni kandidat za premijera.
Uostalom, kad je on postao premijerom, 2011. godine, predsjednica prethodne vlade Jadranka Kosor (uz tadašnjeg predsjednika Josipovića) upravo je bila potpisala Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji i svi smo bili uvjereni da time Hrvatska prestaje biti dijelom balkanskog konteksta.
Protueuropski balkanizam Milanovićeve vlade ponovno nas je uvukao u taj nesretni kontekst, iako je politička alternativa u međuvremenu jasno definirala alternativu Milanovićevskoj „balkanskoj Hrvatskoj“. Alternativa je jačanje hrvatskih „horizontalnih“ veza s ključnim europskim državama i euro-atlantskim partnericama te istovremeno uspostavljanje sustava europske vertikalne suradnje na prostoru između Jadrana, Baltika i Crnog mora.
Politički izbor je jasan: Milanović i njegova „Koalicija za narodnu demokraciju“ nude uvlačenje Hrvatske u permanentne „balkanske ratove“, a demokratska alternativa tome je koncept predsjednice Republike, ponovno predstavljen na Dubrovačkom forumu, praktički istovremeno s Milanvićevim ispadom. Čini se da je Predsjednici u Dubrovniku uspjelo okupiti više europskih političkih saveznika, nego što je Milannović otvorio „balkanskih fronti“.
I na kraju, Milanović ne govori u osobno ime, nego kao pretendent na mjesto ključnoga čovjeka izvršne vlasti.
Njegov antieuropeizam i balkanizam ujedno su i politički smjer njegove koalicije. Ako bi ta koalicija obnašala vlast, ona bi provodila njegovu politiku kršenja europskih načela i uvlačenja Hrvatske u „balkanske ratove“, uostalom kao što je to činila administracija koju je on vodio od 2011. do 2015. godine.
Ovo što je on izgovorio ovih dana, nije običan eksces, kao što takvi ekscesi nisu bili niti „Lex Perković“, kršenje dublinskih procedura, ugrožavanje schengenske perspektive Hrvatske i svi ostali promašaji politika njegove administracije. Radi se o sustavu vrijednosti koji je jednostavno nekompatibilan s onima Europske unije. Dakle, nije riječ o Milanovićevim osobnim stavovima, nego o opasnom svjetonazoru, koji on predstavlja i zagovara.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
