Kako su cajke spasile Antu
Ante je već mislio da nema kraja noćnoj mori u koju je prije nekoliko dana neoprezno zakoračio. Čim je krenuo u ovu avanturu imao je osjećaj da neće dobro završiti. Bijesno je spomenuo majku i digićima i njihovom poštenju dok je grozničavo razmišljao kako će kući. Skupio je nešto novca i zaprašio u Veneciju, a mislio je svratiti do Firence i onda još, ako sve ne potroši, do ‘Vječnog grada’…
A sad sjedi na ovim smrdljivim trupcima i suze roni. Neki zalizani digić iskoristio je trenutak njegove nepažnje i maznuo mu novac. I mobitel. I sve dokumente. Kad je to shvatio bilo je već kasno. Još mu je samo falilo da ga negdje dočekaju karabinjeri i proglase teroristom. Kakve je šugave sriće i to bi ga moglo zadesit.
Došlo mu je da uzme dobru sjekiru i potkopa temelje ovog usranog grada, no, morao se pomiriti sa sudbinom. Što je tu je. Sad je glavno pitanje kako se vratiti kući. Stopirati ili zaglumiti kakvog fanatika pa, kao, krenuti na hodočašće u Međugorje. Pješice. Po ovoj vrućini i bez dokumenata. Ma nema šanse. To bi uradio samo potpuni kreten. A možda bi valjalo uletjeti na kakav brodić kao slijepi putnik. Neće ga valjda izbaciti nasred Jadrana. Ma bolje nije ni zaslužio, razmišljao je.
A onda je čuo dvojicu mladića, koji upravo prođoše pored njega, kako u razgovoru spominju Spalato i Croatiu. Požurio je za njima pažljivo osluškujući. Brzo je pohvatao konce i shvatio da upravo kreću prema Splitu. ‘O, nebo mi se smilovalo’, pomisli primijetivši da su stigli do golemog sivog čudovišta. ‘Eurodam’. Kruzer. Toliki u životu nije vidio. Upravo se spremao na isplovljavanje pa ona dvojica pružiše korak. On požuri za njima. Ušli su na kruzer, a on za njima. ‘E sad samo ne smijem biti upadljiv i svi moji problemi su riješeni’, zadovoljno se nasmiješi.
Nažalost, Antino zadovoljstvo nije bilo dugog vijeka. Brzo je shvatio da su oko njega sve sami muškarci. Na trenutak pomisli kako je to u stvari dobro, jer tko će ga primijetiti u ovom raskalašenom mnoštvu. Jednostavno će se utopiti u masu. A onda protrne. Poput munje pogodi ga spoznaja gdje je upao. Gay kruzer! Nijemo je sjeo u duboku sjenu i odlučio da ni sam Lucifer sa svojih pet demonskih legija neće podići njegovu stražnjicu s ove tvrde klupe.
Želeći biti što manje upadljiv i skoro ne podižući pogled, nastojao je pratiti što se oko njega događa. U par navrata mu se želudac okrenuo i nevoljko je pomislio da bi ipak bilo najbolje skočiti s broda. Kako su sad već brazdili dubokim Jadranom, odustao je od te zamisli jer još nije bio toliko očajan da bi počinio samoubojstvo. Stisnuo se na klupi, drhturio i uplašeno ispod oka zirkao naokolo. Molio je svog imenjaka na nebesima da učini sve što može da se ovo putovanje što prije završi.
A onda je, satima kasnije, u daljini ugledao Split. Nikada nije mogao zamisliti da će s tolikom čežnjom zuriti u svoj rodni grad. Činilo mu se da kroz odškrinuti nebeski prozor upravo gleda u najljepši komadić raja. Zahvalio se svetom Anti šapćući mu kako će s ove Sodome i Gomore skočiti čim se približe luci.
Kad je već bio spreman na skok, burin donese taktove nekakvog tandrkanja. Ante se u nevjerici uštipne. Na trenutak pomisli da brod pristaje u Čačku. Čulo se zavijanje i jaukanje praćeno agresivnom svirkom. Raširenih očiju i ušiju uspio je razabrati nekoliko dubokoumnih pripjeva: ‘Pobegla je i odvela dete, suzama sam lepio tapete’; ‘Katastrofa, katastrofa, s drugim je pobegla, a ja jadan nisam stigo da joj zbrojim rebra’; ‘Desno-levo, desno-levo nigde kraja noći, pobeže mi đubre jedno vadit ću mu oči’…
Ante je bio izvan sebe. Činilo mu se da je iz lošeg upao u gore. Što se to u ovih par dana dogodilo s njegovim gradom? A onda primijeti čudan manevar. Kruzer je, ostavljajući za sobom bijelu brazdu u obliku golemog luka, a potaknut taktovima koji su još vibrirali vrućim splitskim zrakom, naglo zakretao prema pučini napuštajući luku punom brzinom.
‘Uh, nije svako zlo za zlo’, pomisli Ante skačući u modro more, ‘još da je nekako utrnit one pevaljke’.
A onda, kao da imenjak na nebesima uspješno zagovara svaku njegovu želju, prenemaganje odjednom prestade. Nastupi predivna tišina koja je svojim bogatstvom, za koje Ante do tog trenutka nije ni znao da postoji, ispunjavala treperavi sumrak koji se polako spuštao. U daljini su se još nazirala svjetla kruzera koji se brzo udaljavao. Ante odahnu. Pao mu je veliki kamen sa srca. Ode čudovište. Kako bi se tek dobro osjećao da je znao da se baš u tom trenutku skršio Ringišpil koji se cijelu večer vrtio prazan. Ringišpil se skršio, a mi se od srca nadamo da ga više nikad nitko neće skrpati.
NAPOMENA: Likovi i događaji uglavnom su izmišljeni.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
