Milanovićeva velika obmana
Vrjednujući s profesionalnog, političkog i uopće komunikacijskog stajališta predizbornu kampanju HDZ-a za parlamentarne izbore 2015. godine, vjerojatno je bilo teško zamisliti da je moguće – imati lošiju kampanju.
Jasnijim rječnikom rečeno – javnu ponudu.
Ali, moguće je.
I, nitko ne zna, niti više može zamisliti gdje će zastati to strovaljivanje kriterija, smisla, ponude i u konačnici sumanutog srljanja u nestanak te stranke.
Najlakše je pristupiti analizi i prošle i ove HDZ-ove kampanje sa stajališta profesionalnih marketinških kriterija, zauzeti stav da njihovi izborni stručnjaci, njihov kompletan tim političkog marketinga jednostavno nema blage veze o poslu s kojim se bavi. Vrlo je moguće da to jest tako, jer bi tu i tamo zalutala kakva pametna i profesionalno očekivana sitnica u javnost, ali upravo zbog konzistentnoga neznanja, nelogičnosti, urednoga odustajanja od svoga tržišta, odnosno izbornoga tijela, zbog pokušaja prodora u tuđe biračko tijelo koje je alergično na HDZ-ov proizvod, prilično je jasno da se ovdje ne radi o lošem osmišljavanju kampanje, nego prije svega o – lošoj politici.
Zbog toga ni kampanja ne može biti bolja.
Tragikomično je gledati što tim ljudima radi Zoran Milanović.
Što god tko mislio o njemu, činjenica je da kako mu se prohtije radi kaos rukovodstvu HDZ-a. I jasno pokazuje na djelu ono što je vidljivo već godinama, da je lider, istina na pogrešnom i opasnom mjestu za nacionalnu Hrvatsku, a da njegovi suparnici nisu ni lideri ni vođe. Još je tragičnije za članstvo i simpatizere HDZ-a to što se upravo prema ljudima koji nemaju ni „l“ od liderskog karaktera i članstvo i simpatizeri ponašaju utoliko servilnije, utolike bogobojaznije, utoliko poslušnije i s utoliko većim strahopoštovanjem ukoliko je njihov državnički, liderski i potencijal vođe mizerniji.
Milanović iz izrazito manjinske i izrazito destruktivne pozicije vodi nacionalnu političku igru, prilagođava sve do najsitnijih detalja sebi, dovodi suparnika na teren koji isključivo njemu odgovara, oduzima mu ne samo retoriku, poruke, nazivlje, nego ga i potpuno ogoljava da mu se njegovo biračko tijelo ili tržište jedino može ili smijati ili – plakati.
Političke kampanje se vode da ljudi kojima se političari obraćaju zapamte nekoliko bitnih poruka, istupa, neke riječi i stavove o nečemu aktualnom. U ovoj fazi nitko živ u Hrvatskoj ne može reći da ima što zapamtiti od HDZ-a. Ideja da će ljudi zapamtiti i na biralištima se sjetiti rasta BDP-a, projekcije rasta plaća, mirovina, poreskih rasterećenja je ideja za – čistu jedinicu u školi.
Danas HDZ ima za suparnike tragikomične tipove iz pretprošle Kukuriku vlade, iza kojih su ostale tek otvorene zastrašujuće javno dostupne činjenice na svim sektorima društva, afere koje se rijetko susreću u civiliziranim društvima i državama kao što je katastrofa s remontom MIG-ova, ima ih kao na dlanu. Uz takve tipove HDZ ima i presudu Mustaču i Perkoviću u Münchenu, koja je eksplicitno osudila zločinačku ideju koju programski slijedi SDP, ima Milanovića na nišanu i to svezana za drvo teškim lancima, jer je štitio taj poredak, naslijedio ga programski i pravno, promovira ga i stvarno i simbolički i u konačnici – zloupotrebom hrvatske države spašavao ih je do zadnjega trenutka od povijesnoga suđenja.
Svi ljudi u Hrvatskoj to znaju.
Ali, Milanović je uspio da ga danas Hrvatska percipira kao čovjeka koji je srbijanski državni vrh nazvao pravim imenom, tipove koji godinama preko pete kolone koju upravo Milanović štiti i potiče na destrukciju i neprijateljstvo u Hrvatskoj, sveo je na javnu mjeru pred hrvatskim narodom, realno uznemirenim divljačkom kampanjom i ponašanjem Srbije, ne samo u Srbiji, nego prije svega u Hrvatskoj. Umjesto da je HDZ konačno poentirao na tome, poslao jasne poruke o Srbiji i njenom ponašanju, žestoko i točno optužio lijevu koaliciju za petokolonaštvo u njihovoj dosadašnjoj politici, Plenković i društvo zapomažu zbog Milanovićevih točnih izjava i – izražavaju zabrinutost zbog narušavanja dobrosusjedskih odnosa.
Najvažniji dio kampanje Milanović postiže bez kune troška.
Mnogi će reći da je Milanoviću lako kada ima sklonost medija, da su iza njega udruge, dobro organizirane antife, ali sve to nije bitno u ovom slučaju. Milanović fantastično koristi model negativne kampanje, koji je vrlo vjerojatno sam osmislio uz pomoć Pupovca i Srbijanaca, pa na valu navodnog ili stvarnog nezadovoljstva i incidenta surfa sam pri čemu nema mjesta za konkurenciju, jer su jako dobro i on, i vrlo vjerojatno srbijanski stratezi ovakvoga javnoga igrokaza pravilno procjenili da se Plenković jednostavno neće usuditi zagaziti na taj teren. Radije će ostati sjediti negdje na sigurnom.
Kao surferi na terasi kafića, odakle gledaju valove.
Upravo ono što je morao raditi HDZ na zadnjim izborima, ili što je morao svakodnevno raditi danas tijekom ove predizborne kampanje, radi Milanović.
Sad je jasno da je njegov potez s angažmanom HSS-a i kupovina pojma „narodna“ za svoju koaliciju bio pomno osmišljen potez, za koji su već tada pripremani sadržaji koje će ljudi itekako zapamtiti. Već iz tog pojma bilo je jasno da Milanović nastoji jako suziti prostor djelovanja konkurenciji, jer je na svome dijelu terena nepobjediv. Taj potez je snažno usmjerio njegovu predizbornu kampanju, očito precizno planiran, pa me nimalo ne bi iznenadilo da je razvoj događaja, uključivo i srbijansko divljanje zapravo samo faza tog plana.
Milanovićevo „ustašovanje“ je savršena obmana. Nevjerojatno je koliko čak i njegovi najbliži suradnici, ne shvaćaju koliko je vrhunski osmišljena ta finta sa snimkama i „provaljenim“ porukama s razgovora s braniteljima. Više je nego očito da Ranko Ostojić nije zapustio svoje veze i šape u Hanžekovićevim izdanjima, gdje su i objavljene „tajne“ snimke s Milanovićevim krucijalnim predizbornim porukama.
Milanović je opleo javno Srbiju potpuno točnim ocjenama, nazvao njihovo vodstvo realno blagim riječima, jer oni nisu nikakva čaršija nego pronacistička klika izuzetno opasna za cijelu međunarodnu zajednicu, klika koja je odavno trebala biti pred međunarodnim ili hrvatskim sudovima. Ili na teškim – robijama.
Srbija je danas jednostavnim rječnikom čista razbojnička država po međunarodnim pravnim kriterijima, jer se ne pridržava niti jednoga jedinoga načela na kojemu počiva međunarodna zajednica. To ne bi bio problem Hrvatskoj da je Srbija susjed s Kazahstanom, a golemi je problem ako je praktično svoju istočnu granicu razbojstvima proširila do ispod Zagreba i žestoko srbuje cijelom granicom na Savi na kojoj nikada nije bila, ali i u Zagrebu, gdje se premjestila iz Knina nakon Oluje.
To je Srbiji, to srbovanje, omogućila današnja ljevica, što putem svojih javnih i još više skrivenih politika na državnim pozicijama u dva mandata Vlade, te tri mandata na mjestu predsjednika Republike, uz žestoku pomoć agentura u HDZ-u koje su osmišljene i razvijale se još od utemeljenja hrvatske države.
Iz Milanovićevoga političkog kruga stvarana je, krivotvorinama i banalnim lažima s druge strane, javna percepcija prljave hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i ta se kampanja, što političkim djelovanjem, što pretežito djelovanjem antife u medijima i kulturi, vodi još od čuvenoga puča Manolić – Mesić. Upravo je takvoga Mesića, Milanović stavio na svoju izbornu listu, glavni mu je partner Vesna Pusić, a Milanović šalje snažne poruke hrvatskome narodu danas, kao da se ništa nikada ranije nije događalo – nudeći mu isključivo sebe kao zaštitnika.
Zašto HDZ šuti o SDP-ovoj i HNS-ovoj političkoj vjerodostojnosti, koja u prvome redu nije pitanje osobne vjerodostojnosti Zorana Milanovića makar jest i to, nego ljudi i politika s kojima je okružen i koje baštini?
Plenković šalje poruku o zabrinutosti za odnose dviju država!?
Milanović je javno izrekao o BiH i ono što nakon Tuđmana nitko u Hrvatskoj zbog optužbi, laži i krivotvorina koje su kreirali ključni suradnici Zorana Milanovića danas, nije ni pokušao reći. Milanović je izravno i neizravno poručio da hrvatski narod tamo ne smije niti može biti jedini jamac nekakve zajedničke države i snositi sve političke troškove projekta do kojega nikome drugome u BiH nije stalo. Ti troškovi su narasli do razine potpune ugroženosti hrvatskoga naroda, žestokoga progona njegovih ratnih simbola uz hrvatsku suglasnost i šutnju, do kriminalizacije političkih vodstava i svakoga pokušaja javnoga komuniciranja stvarne državnosti. Država BiH za sada ne postoji, što zbog legalizacije srpskoga nacizma i genocida u BiH, što zbog politike majorizacije bošnjačkoga vodstva nad hrvatskim narodom i njegovim svođenjem na manjinu bez ikakvih državnih prava i statusa. To traje godinama, a iz HDZ-a, izuzev idiotskih ponavljanja o „prijateljskoj državi“ BiH, prijateljskim odnosima dvije države, strateškom interesu Hrvatske za očuvanje BiH, te konačno kretenskoga ponavljanja o jednakopravnosti naroda, nikada nitko nije imao hrabrosti reći da je car gol.
Milanović je to rekao.
Što se dogodilo nakon toga?
Dobio je očekivano nevjerojatan publicitet, svi mediji u Hrvatskoj danima govore o tome, on je potpuno personalizirao kompletnu izbornu kampanju, sva svijetla su usmjerena u njega, jedva da netko i obraća pozornost na Plenkovića ili tragikomičnog Petrova, a svim ostalim strankama i strančicama, ostavljen je četvrti program HTV-a za beskonačno nabrajanje programa i redanje likova kalibra „Brzi“ u mitskoj engleskoj seriji Mućke.
Plenković i njegovi se slamaju u zgražanju zbog Milanovićeve netaktičnosti, „huškačkoga stila“, čak i Pupovac zapomaže – „što ti bi Zorane“, dajući mu lukavo dodatnu uvjerljivost, a nesretni Bojan Glavašević ništa ne shavaćajući cmolji na društvenim mrežama upozoravajući Milanovića da na prostoru na kojemu se nalazi – neće dobiti niti jedan glas.
Kao da to Milanović ne zna.
Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao gledajući sav taj cirkus.
Milanovića ne zanimaju glasovi HDZ-a, jer zna da ih neće dobiti, točno onoliko koliko Plenković nema pojma da nikada, makar hodao s Titom na čelu neće dobiti niti jedan jedini glas antife da mu i život o tome ovisi.
Milanović nije ni postao „ustaša“ radi dobivanja nacionalnih glasova, jer ih ustaše ionako ne dobivaju od prvih demokratskih izbora, nego da bi – ponizio i u temeljima razbio slogan i ključnu poruku Plenkovića o vraćanju – vjerodostojnosti. To je Milanoviću bio cilj i to radi vrlo uspješno.
Uz potpunu kooperativnost Plenkovićevoga HDZ-a, koji vjerodostojnost očito dokazuje Bruxellesu, a ne svojim biračima. Milanović upravo na to cilja porukama o briselskom ćati, nakon ratničkih poruka Srbiji i bošnjačkom vodstvu. To jasno otkriva stvarnu namjeru njegovog „provaljenog“ govora braniteljima.
Umjesto da Milanovića utemeljenim dokazima, a ima ih milijune, činjenicama, suradnicima oko njega, njegovim programskim, povijesnim i političkim sastavnicama razaraju svakodnevno i čine smiješnim njegovo ustašovanje, radeći od njega zalutaloga redikula, HDZ ga osuđuje za ono što – nikako ne bi smio. Pa tako Plenković govori o pogoršanju odnosa dviju zemalja, govori o diplomatskom skandalu, neprimjerenom rječniku, diplomatskom diletantizmu, brine se za dobre odnose sa Srbijom i slične papazjanije, umjesto da jednostavno s nekoliko rečenica kaže da Milanović zapravo sve što predstavlja i što može uraditi s takvom političkom grupacijom, s takvim suradnicima i biračkim tijelom i ne može biti nikada ništa drugo – nego prosrpski strateški potrčko.
Umjesto da polemizira s Milanovićevim riječima i porukama, s kojima se ne može polemizirati jer su točne, Plenković je morao razbiti tisućama činjenica – Milanovićevu vjerodostojnost. A dogodilo se da Milanović razbija njegovu.
Milanovićeva politika na čelu Vlade, svi njihovi politički napori i na svim društvenim i vanjsko-političkim pitanjima tijekom postojanja ovakvoga SDP-a i HNS-a su bili izrazito – prosrpski. Baš svi.
Od Račanove ponude Ustavne odluke o samostalnosti Hrvatske koja je sadržavala trenutni početak razgovara s Miloševićevom Srbijom o zajedničkoj državi, do politike povlačenja tužbi, zaštite realne srpske pete kolone u Hrvatskoj, a to su svi članovi kolokvijalne UDBA-e jer Srbija kontrolira njihovu prošlost i drži ih za vrat, vanjske politike regiona koju je otvoreno provodila Milanovićeva vlada tjekom cijeloga mandata, do kriminalizacije hrvatskog naroda u BiH. Kako će pomiriti na svojim listama Mesića, Pusićku i Hrvate u BiH?
Ili, kako će iz paradigme Pupovčevoga antifašizma, kojemu pripada, riješiti pitanje stvarne državnosti svih naroda u zajedničkoj državi BiH?
To je Milanovićeva politika i on čak i da hoće ne može iskoračiti iz toga. Jer je njegovo biračko tijelo jednostavno takvo. To hrvatski narod nije zaboravio, usprkos pomoći antifa medija, a očito je da je to zaboravio Plenković.
Tragikomično je više čak i najvećoj budali u Hrvatskoj govoriti o dobrim odnosima s ovakvom Srbijom. S ovakvom Srbijom pristojna država može imati samo odnose u okviru međunarodnih institucija i to isključivo na pitanjima ispunjavanja njihovih obaveza prema hrvatskom narodu za nevjerojatna zla koja su uradili. Međunarodni poredak počiva na načelima koje je ova Srbija izvrgla ruglu po svim pitanjima. Kada se poziva na europske vrijednosti Plenković bi o tome morao konkretno govoriti, a ne zgražati se nad onim što je Milanović rekao. Jer, Milanović je umjesto njega rekao ono što hrvatski narod želi čuti.
Prilično sam siguran da je ovo srbijansko ludilo u zadnjih dva mjeseca zapravo vrlo osmišljen plan u kojemu preko Pupovca u Hrvatskoj sudjeluje i – Milanović.
Naime, nikada niti jednoj velikosrpskoj vladi i Srbiji potpuno oboljeloj virusom nacizma, uz tako snažnu klasičnu petu kolonu potpuno legaliziranu u Hrvatskoj, koju sačinjava Milanovićeva politička struktura što god on govorio i kako se god ponašao, ne može odgovarati jaka vlast HDZ-a.
Nikada.
Jer, bez obzira na Plenkovića i ekipu njegovih klonova oko njega, u imenu HDZ-a je simbol hrvatske državnosti. Zbog toga je Srbiji strateški cilj potpuno uništiti tu klicu, jer se ne namjerava odreći, a nema ni razloga za sada, svojih strateških velikosrpskih ciljeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Ukratko, onaj tko u Hrvatskoj dobije izbore pričajući o vjerodostojnosti, s Mesićom, Vesnom Pusić, Nenadom Stazićem ili Bojanom Glavaševićem na izbornim listama, s Frljićem kao službenim umjetnikom a Lekovićem kao službenim novinarem je – genije.
A onaj tko od takvih tipova izgubi izbore je – ili suradnik ili mu treba kod Grmoje srediti uputnicu za Petrova.
Izvor: ovdje
