Na putu hrvatske slobode, od Knina, preko Münchena do – Zagreba!
Iz Münchena je Hrvatskoj poslana poruka, nakon koje će se sve morati potpuno mijenjati, ili će Hrvatska potonuti u raljama osuđenoga zločinačkoga poretka, zločinaca i njihovih struktura. Nema sumnje da se upravo to nameće kao pitanje svih pitanja predizborne kampanje, a da je izbjegavanje ili potiskivanje toga pitanja, potpuno odbacivanje civilizacijskih standarda Europe kojoj pripadamo.
To je prvorazredna obaveza svih novinara, zatim političara, a pogotovo političara nacionalne ili desne provenijencije. Obaveza koja ima jedan jedini predznak – ljudski.
Za relevantno odlučivanje nužno je istinsko medijsko praćenje predizborne kampanje za koje valja postaviti standarde, valja raščistiti neke stvari i osvježiti nacionalno sjećanje. A te standarde nikako ne bi smjeli postavljati političari, ne bi ni novinari aktivisti koji su se isprostituirali svrstanošću i neznanjem tjekom godina, ne bi ni legendarni analitičari kategorija Rimac – Puhovski, a još manje navodne nevladine udruge kao GONG kojima više nitko živ s razlog ne vjeruje ništa.
Javna televizija prije svih, a onda i ostale nacionalne televizije, ako drže do sebe i koliko mogu s obzirom na višegodišnje antifovanje, slijedeći isti standard, trebale bi za tu prigodu uz svoje nekompromitirane novinare, otvoriti vrata i ljudima koji i znaju i hoće postaviti pitanje ne štiteći sugovornika.
I to uraditi svakako prije službene kampanje, koja zakonski banalizira informiranje do krajnosti.
Ne može se ništa novo graditi na sterotipima, na neznanju, na zaboravu.
Za početak, nužno je postaviti pitanje političke odgovornosti Milanovića i kompletne Kukuriku vlade, državne strukture, bivšega predsjednika Josipovića pred nacijom i suočiti ih s činjenicama da su zalažući državni kredibilitet i sramoteći hrvatski narod u Europi, svjesno, ciljano i organizirano štitili ljude i poredak koje je danas sud u Münchenu osudio kao zločince najvišega ranga. Nakon današnje presude u zemlji koja drži do sebe, nikada više ništa ne bi smjelo biti – isto.
Niti bi narod koji drži do sebe to smio dopustiti.
Niti bi itko tko se deklarira nacionalnim političarem smio to zanemariti.
Jer, oko sedamsto tisuća ljudi će glasovati za Milanovića i njegovu koaliciju upravo zbog toga jer su štitili ubojice i zločince protiv hrvatskog naroda, a ostatak Hrvatske bi morao razmisliti – s kim ima posla. Sve naknadno upravo iz toga proizilazi. Samo i isključivo iz te zajedničke idejne, političke i antihrvatske paradigme, a jednim imenom naziva se danas – antifa.
Zatim bi valjalo u studio dovesti recimo Grčića i Marasa s jedne strane, a s druge strane primjerice Tolušića, te predsjednika obrtničke komore koji je imao jednu jedinu želju prilikom formiranja Oreškovićeve vlade, da novi ministar malih gospodarstvenika – ima minimum kućnoga odgoja. Da vidimo rezultate vlade stabilnosti, kako se javno udomaćio izraz za Kukuriku vladu i vlade kaosa, kako se javno percipira – Oreškovićeva vlada.
Valjalo bi dovesti u emisiju Kotromanovića i Milanovića zajedno, sjesti ih naspram Oreškovića i Buljevića recimo, pa otvoriti raspravu o tome gdje se u svijetu dogodilo da jedna vlada kriminalnim radnjama uništi jednu komponentu svoje vojske, kao što je to uradio Milanović i njegov ministar sa zrakoplovostvom i kriminalom teškim preko stotinu milijuna kuna.
Gdje bi se takvi tipovi ikada više smjeli pojaviti kao nekakvi kandidati, makar i na natječaje za čuvanje ovaca? Sumnjam da takvoga vlasnika stada ima.
Valjalo bi dovesti u emisiju Milanovića i Jakovinu, i osigurati na izravnoj vezi povjerenika EK za poljoprivredu, pa naciji objasniti kako je moguće da se tjekom natječaja za korištenje stotina milijuna kuna pripadajućih europskih sredstava za poljoprivredu, formiraju instant tvrtke bez lipe kapitala i sve u vlasništvu režimskih tajkuna i pokupe novac namjenjen razvoju sela i malim seoskim gospodarstvima, otvoreno i uz najviši državni blagoslov, varajući zakone, propise i – Europsku komisiju.
Može li se samo skloniti Kotromanovića, Jakovinu i slične, pa se praviti da se ništa nije dogodilo?
Smije li se to politički zanemariti, pogotovo što nikako nisu sami mogli donijeti odluke teške nekoliko stotina milijuna kuna?
Valja svakako propitati famoznu „stabilnost“ i na što točno misle svi političari, ali i medijski promotori toga pojma, kao svojevrsnoga blagoslova za hrvatski narod, odnosno, za građane u drugom slučaju.
O čemu se točno radi?
Dio kolega autora čak i u nacionalnim medijima, vrijeme djelovanja Kukuriku vlade kvalificiraju – vremenom stabilne vlasti i za to odaju priznanje Milanoviću. Čak ističu i da je smanjena korupcija, nepotizam, iznosi se čitav niz teza i stajališta nasuprot, kako bi Milanović i pretežita antifa javnost rekla – kaosa koji je obilježio Oreškovićevu vlast.
A, je li to tako?
Na temelju čega mislimo da je Oreškovićevu vlast obilježio kaos, a Milanovićevu – stabilnost?
Pa ne temelju ponašanja medija i po slikama profesionalne gomile, prilično i najčešće razularenih četa antifa, koje su šest mjeseci divljale Hrvatskom uprežući u svoj pokret sve moguće centre u inozemstvu, pri čemu su najčešće imali i veliku potporu navodne hrvatske diplomacije, kadrova s biljegom osovine Josipović – Pusić.
Što zapravo znači stalno pozivanje na – stabilnost?
Kakvu stabilnost?
Stabilnost je, ako je utemeljena na zlim namjerama, antivrednotama i necivilizacijskim standardima današnje antife – pogubna. Dakle, na kojem jedinstvu se zamišlja budućnost Hrvatske?
Na jedinstvu ubojica i zločinaca sa suđenja u Münchenu, njihovih zaštitnika u Hrvatskoj, njihove političke paradigme u antifa spektru sa žrtvama toga poretka i njihovim nasljednicima?
Treba imati želudac pa to zagovarati.
Oko čega i na čemu se ujedinjujemo?
Hoćemo li zadržati svoja prezimena, identitet ili ćemo dobiti druge osobne oznake?
Vrijeme je da čujemo racionalna objašnjenja zagovornika štetnosti svjetonazora u današnjoj politici, nepotrebnosti osvjetljavanja prošlosti, relevantnih društvenih naslijeđa pred znanstvenom revizijom i pred očima nacije – pa da i sami blaženo povjerujemo.
Jer, koji to svjetonazor može zanemariti jasno izjašnjavanje o eklatantnom zlu te njegovim zagovornicima i zaštitnicima? Prevedeno, ne može se biti vjerodostojan a zagovarati „profesionalizam“ današnjega DORH-a, neprovođenje lustracije, vrednote kompletne antifa strukture, političkih zagovornika spriječavanja suđenja u Muenchenu. Izostanak svjetonazorskog pristupa u tim slučajevima jest- potpora zločinu, razbojstvu, kriminalu, rušenju Hrvatske.
To je politička razdjelnica svakome.
To bi bilo prezentiranje – programa.
Nevjerojatno je bilo čuti neki dan Orepića, visokog državnog funkcionera reformskog Mosta kako govori da se Hrvatska u ovome trenutku nije spremna suočiti s prošlošću, da imamo lijeve i desne povjesničare, da valja sačekati pogodniji trenutak.
Baš me zanima da je došao na kirurgiju s gangrenom na nožnim prstima, bi li se usudio govoriti da nije vrijeme i ocjenjivati kirurga je li ili nije sposoban?
Kako je moguće da netko tko promiče imperativ reformi ističući stručnost kao paradigmu, toliko srozava s najviših državnih pozicija bez ikakvih posljedica, znanstvenu esenciju, izmišlja lijeve i desne povjesničare usprkos činjenici da je povijest – povijest, dakle znanost, a kao takva ne trpi ništa izuzev znanstve metode. Da su navodni lijevi povjesničari samo banalni aktivisti i agitpropovci nakazne ideje i namjera, te da desnih povjesničara jednostavno –nema. Jer su samo povjesničari.
Strahota.
To je vrlo vjerojatno u Orepićevom i Petrovljevom slučaju elementarno neznanje, a inače, upravo je pokušaj isključivanja svjetonazora kao integracije, a ideologije kao paradigme političkih stranaka, instrument nakaznih ideologija i vrlo opasnih namjera.
Utoliko im služi i neznanje, pogotovo ako toga nije svjesno.
Zašto?
Jer – lažu.
Varaju.
Nema nacionalne politike bez ideologije, niti ideologije bez svjetonazora.
Niti političkog integriteta bez svjetonazorskih stavova.
Primjera radi, Prgometa valja pitati koji je zapravo stvarni, pravi Prgomet? Isto vrijedi i za Kujundžića. Kako to da je Prgometu smetalo Karamarkovo „skretanje u desno“, a pristao je biti zamjenikom Kujundžiću, koji je u predsjedničkoj kampanji bio turbo desno, do jučer desno, a danas – poluprgomet, odnosno – lešo antifa.
Kako vjerovati tim ljudima?
Što je njihov stvarni svjetonazor?
„Važni su kvalitetni ljudi, a ne lažne ideologije“ poručio je Milan Kujundžić, na povratku u HDZ, a Prgomet slavodobitno najavaljuje – zaokret.
Ljudi bi rekli – svašta!
Nema efikasne politike bez temeljnih vrijednosnih istoznačnica.
Onaj tko zagovara odricanje od svjetonazora, ideologije, ideje, identiteta ili zagovara opstanak vlastite nadmoći ili zagovara prihvaćanje tuđih obilježja za judine škude.
Dakle, kakva je to stabilnost postojala za vrijeme Milanovićeve vlade i zbog čega je postojala?
Evo kakva.
Je li netko ozbiljno javno pritisnuo Grčića zbog jednogodišnjeg tragikomičnog uštimavanja famoznoga softvera zbog čega je Hrvatska umjesto povlačenja novca iz EU fondova financirala Njemačku, Britaniju, Dansku i bogate europske zemlje?
Je li bilo tko u mainstream medijima zatražio neopozivu ostavku Vlade, posve civiliziranu mjeru za teško sramoćenje zemlje i naroda pred europskim partnerima nakon javnoga očitovanja lex Perković zakonom, o namjeri izbjegavanja međunarodnih obveza i zaštite nositelja zločinačkoga režima?
Nitko živ.
Sjeća li se netko ikakva pitanja Kotromanoviću, Jakovini, sjeća li se netko tekstova i analiza o ponašanju Vrdoljaka oko istraživanja Jadrana koje je osudila i EK zbog nesolidnosti i netransparentnosti? Sjeća li se netko bilo kakvoga javnoga pitanja Hajdašu Dončiću zbog laži i izdavanja tristo milijuna eura vrijednih jamstava Francuzima za Zagrebačku zračnu luku, sjeća li se netko jednoga jedinoga pitanja Vesni Pusić koja je i prije nego je Hrvatska ušla u EU dala suglasnost za bezuvjetno uvođenja sankcija Siriji, priznala oporbenu sirijsku Vladu u izbjeglištvu i oštetila Hrvatsku preko INE za milijarde dolara? Ne pretjerujem, radi se o – milijardama! Vesna Pusić i Milanovićeva vlada nisu ni pokušali aktivirati ugovornu klauzulu o postojanju objektivnih okolnosti koje ugovore sa Sirijom stvaljaju u stanje mirovanja, niti su kao Nizozemci i Britanci za daleko manja nalazišta tražili – kompenzaciju. I, dobili naravno.
Smije li se to nazvati samo političkim propustom ili bi na takve svinjarije jednostavno trebalo početi primjenjivati jedino odgovarajuće značenje – izdaja ili teška zloupotreba države?
HRT, a onda i ostale relevantne televizije bi morale pozvati upravo na tu temu, s jedne strane Pusićku i Milanovića, s druge strane stručnjake koji znaju sve o takvim pitanjima i tim političkim odlukama, te njihovim posljedicama i razjasniti naciji porazne, zastrašujuće činjenice. Kad već nisu htjeli Cvitan ili Bajić, neka to novinari – urade. Zbog toga postoje. Da hrvatski narod zna koliko je koštao antifašizam Kukuriku vlade.
Je li netko iz antifa medija postavio pitanje Milanoviću ili Pusićki kad je bilo potpuno evidentno da u ministarstvu kulture Andreja Zlatar Violić, Šipuš i kompanija doslovno divljaju, kradu, varaju, podmićuju, raskalašeno troše državne novce i antifuju na opće veselje svekolikih kulturnjaka, Zuppa, Viskovića, Frljića i Hribara te udruženoga „regiona“?
Takvu stabilnost promičemo?
Upravo zbog toga što Radmanova HRT i ostali kontrolirani mediji nisu otvarali takva pitanja imali smo – stabilnost vlasti. To želimo?
Stotine je primjera zbog kojih bi u svakoj, baš svakoj uređenoj državi svijeta s minimumom kulture prije svega u medijima i politici, izazvali trenutnu smjenu ili ostavku kompletne vlade.
Što se dogodilo?
Ujeo vuk magarca.
Kako s takvima i bez otvaranja tih pitanja voditi dijalog?
I, pred kim?
Pred aktivistkinjom novinarkom „Hrvatska uživo“, kakvih su Radman i ljevica doveli na stotine na HRT, koja ministra Kovača intervjuira tvrdnjom-pitanjem „da se svi slažemo da je Hrvatskoj u interesu ne opstruirati Srbiju“ s čim prihvaća bespogovorno stav da je svaki uvjet zapravo opstrukcija?
A opstrukcija civilizacijskih normi je – podržavati ovakvu Srbiju, jer je bila i ostala politička međunarodna nakaza prvoga reda.
Ili pred autorom novinarskog priloga s otvaranja spomenika Miri Barešiću koji ga višestruko naziva – kontroverznim?
Gdje je novinarka HRT-a naučila i od koga da je zaštita nacionalnih interesa prema Srbiji – opstrukcija?
Gdje je i tko naučio autora priloga o Barešiću da je on – kontroverzan?
Zbog čega i komu?
Vučiću i Nikoliću, Budi Lončaru, Franji Habulinu, Miloradu Pupovcu ili šegrtu Bojanu Glavaševiću?
Zbog Hrvatske je pokojni Zvonko Bušić terorist i kontroverzan, zbog toga je Miro Barešić kontroverzan, zbog toga je bilo manje više opravdano pobiti bez suđenja i bez šanse desetine tisuća Hrvata nakod Drugog svijetskog rata, zbog toga je opravdano danas veličati razbojnike i zločince koji su ih pobili, a osuđivati sve one koji – polažu pravo na molitvu za pokoj njihovih duša.
Zbog toga danas nije u Hrvatskoj kriminalizirana politika koja je idejno predvodila agresiju na Hrvatsku, zbog toga njemački sud danas proglašava antifašistički režim zločinačkim, a u Hrvatskoj mu se podižu – spomenici.
Što to ustvari znači?
Znači da Republika Hrvatska nije država slobodnog hrvatskog naroda.
A upravo ta činjenica bi morala biti izvorište svakoga nacionalnog političkog programa.
Danas je postalo politički standard svakodnevno nasrtati na Hasanbegovića, to je postala Marasova, Vrdoljakova, Pusićkina, Glavaševićeva svakodneva umna disciplina.
Pogotovo je morbidan Bojan Glavašević, antifa tragač, Pupovčev šegrt za otkrivanje – ustaša i ustašluka.
Za razliku od Glavaševića koji sve što jest duguje antifa politici i političkim namjerama Milorada Pupovca, Hasanbegović je dostigao i znanstveni ugled, društveni status i političku vjerodostojnost usprkos i nasuprot strukturi, moći, nevaljalosti koja je formirala i uzdignula Glavaševića i gomilu takvih, potpuno neusporedivih i mizernih društvenih pojavnosti, koji se u normalnim okolnostima ne smiju ni u snovima uspoređivati s ljudima kao Hasanbegović. Jednostavno je nepristojno da stvorenja kao Vrdoljak, Pusić, i brat i sestra, Maras te gomila sličnih, spominju Hasanbegovića. Jer normalnost i vrijednost društvenih standarda ovisi izravno o usporednim kriterijima i kategorijama, pa je nemoguće da politički, intelektualni ili paraznanstveni patuljci ikada dođu u priliku uopće javno polemizirati ili razgovarati o neupitnim – vrijednostima. To je, i točno je tolika razlika između Hasanbegovića i Glavaševića, između Hasanbegovića i Pusićke, Vrdoljaka, Marasa i gomile političkih kreatura koji nisu nikada u životu uspjeli pročitati ni tisućiti dio onoga što je Hasanbegović već sada stvorio i ostavio generacijama iza sebe, kao autentičnu vrijednost.
Andrić bi rekao „ dođu ponekad vremena kad pamet ušuti, budale progovore i fukare steknu ugled“.
Što je Hrvatskoj očekivati?
Svakako ništa od sučeljavanja Plenkovića i Milanovića, ako se o svemu gore navedenom odmah ne otvori javna i relevantna rasprava. A svakako ne puno ni od posve nejasnog političkog bućkuriša ljudi u čije ideje i integritet ne vjeruje više ni rođeni im otac.
A Plenković – vjeruje.
Pravac je to koji ukazuje da je nakon višegodišnje agresije antife u Hrvatskoj, zauzeća gotovo svih najvažnijih centara i pozicija s kojih se upravlja državom i društvom, antifa agresor shvatio da je vrijeme za – sporazumni prekid borbi i utvrđivanje zauzetih pozicija. Jer antife nemaju još uvijek moć završnoga udara, niti im odgovara frontalni sukob s hrvatskim narodom s krajnje neugodnim poukama upravo iz simbolike Oluje, a vodstvo nacionalne Hrvatske nema povjerenja u svoj narod za ostvarivanje završne – Oluje.
Pa je po svemu realno – primirje, a to se u politici zove velika koalicija ili po novoreformskom – tripartitna vlast. Nazvali to primirjem, savezom, tripartitnom ili velikom koalicijom, cilj takvoga raspleta je poništenje Oluje, referenduma o nezavisnosti Hrvatske, presude iz Münchena i trajno podčinjavanje hrvatskog naroda njegovim krvnicima i njihovim nasljednicima.
Točno o tome se radi.
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
