Njemačka je uvjerena da je u Zagrebu još na vlasti udbaški lobi koji treba skršiti

Koliko znam, jedino sam ja o Perkoviću pisao u knjizi – nisam mu, doduše, posvetio jednu cijelu, jer tu nema toliko štofa, nego je riječ o poglavlju u zbirci dugih, biografskih eseja iz ciklusa “Majmuni, gangsteri i heroji” (II. izdanje, Zagreb 2005., predgovor Ante Tomića).

Ni sam Perković nije imao nikakvih primjedbi na to što sam objavio – bio je svjestan koliko sam duboko ušao u priču i kakvi su mi izvori i kad smo započeli seriju razgovora u kavani hotela Palace, neugodno prekinutih njegovim neodgodivim odlaskom u München, nije ni pokušao da me upotrijebi za novinski spin, nego je nagvaždanje za tekuće medijske potrebe svoje obrane obavljao s drugim autorima, dok smo se mi bavili fundamentalnim pitanjima. Nije me pritom zanimalo što mi ima reći o Đurekoviću jer sam to već sve znao i objavio, a on to nije kontestirao, nego smo prešli na ono što se sad odjednom pomalja kao stvar od velikog interesa u interpretacijama njegove presude u Njemačkoj. To je pitanje o roli koju su Perković i aparat odigrali u “glajhšaltovanju”, prebacivanju iz jednog u drugi tranzicijski sustav – iz lažnog socijalizma u lažni kapitalizam, iz savršenog delegatskog sustava u nesavršen parlamentarni…

Ne isplati se sad ukratko prepričavati naš razgovor, a informacija o tome je li on dao pasoš Tuđmanu za put u Kanadu ili nije pritom je, naravno, sporedna. Perković mi je, uostalom, rekao da jest, da ga je on dao, pa je vjerojatno izvor te priče koja se sad površno eksploatira u predizbornoj promidžbi. Zapravo je to samo detalj u velikoj shemi oko paket-aranžmana tog Tuđmanova putovanja. Putovali su, uostalom i Šeks, te braća Veselica. Tuđman je trebao poći u Kanadu k Šušku kojega nije poznavao. Poslao ga je Ćiro Grubišić, dok je susret u Ottawi ugovarao – Miro Kutle. Ti ljudi sudjelovali su u akciji nesvjesni ukupne pozadine, pa ni danas ne znaju tko je pružao obavještajnu logistiku, tko osigurao političko pokriće, tko je u sve bio upućen, a tko tek poslužio svrsi.

Uostalom, u Münchenu je sa suđenja izostao operativac koji je neposredno rukovodio “obradom” u operativnoj akciji “Dunav”, dakle u slučaju koji završio ubojstvom Đurekovića. Operativac je u drugom redu osumnjičenih, uz još dvojicu ljudi koje je sud također tražio u jednoj fazi, a nije se pojavila ni Đurekovićeva ljubavnica koja je nosila novac, sve zna i dobro je poznata službama, i to ne samo SDB-u, nego i KOS-u. Bilo je i drugih protagonista – primjerice lik koji je sve provalio trećoj, nezavisnoj saveznoj službi, a sad je itekako prisutan na našoj sceni, u sferi koju zovem “obavještajno prizemlje”, jer je “obavještajno podzemlje” sasvim drukčija, kriminogena struktura sastavljena od bivših pripadnika hrvatskih službi koji se bave reketom i vrte neke zbilja male pare. Cijelu tu feljtonsku temu pokušao je sad u predizbornoj kampanji zloupotrijebiti Milanović, tvrdeći da su HDZ “stvarale službe”. Nisu. Službe su kao i uvijek radile za vlast, prvo za onu propadajuću, a zatim za onu nastajuću… Perković je među prvima prišao Tuđmanu, ali mu on ipak nije prepustio resor, nego ga je dao Boljkovcu (hrvatskom Georgeu Smileyju), dok je HDZ kao “orgsekretar” na terenu stvarao – Manolić. Đoli Manoli nije bio udbaš, nego stari oznaš, vječno vezan za Ivana Stevu Krajačića.

Izbačen iz partije 1971. kao i Tuđman, Manolić je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio šef zagrebačkog SKOJ-a. Primio je u članstvo Franju još kao učenika niže trgovačke. Viša veza bio im je Mika Špiljak, koji će u “godinama raspleta” postati šef države (predsjednik Predsjedništva SFRJ) i jedan od trojice ljudi koji su potpisivali nalog za primjenu “specijalnih mjera”, dok su ostala dvojica, u doba Đurekovićeva smaknuća, bili Stane Dolanc i general Ljubičić (ministri unutrašnjih poslova i vojske). HDZ je, dakle, nastao u tranziciji, kao i SDP, koji je nastao od SKJ. Kad to sagledaš iz Berlina – vidiš ga kao jedinu preostalu komunističku partiju u Europi koja uspijeva osvojiti vlast u izbornom procesu! Nije to, naravno, ista partija, niti su isti ljudi, ili njihova djeca, ali institucionalno – ipak je stranka-sljednica.

Ipak, uz sva ta promišljanja i “ispravke pogrešnih navoda”, nećemo se približiti odgovoru na ključno pitanje – zašto su Milanović, SDP i cijeli esdepeovski establišment, uključujući ondašnjeg predsjednika Republike i ministra pravde Orsata Miljenića, koji je uz Peđu Grbina i DORH operativno provodio opstrukciju izručenja (čak su s Glavašem pokušali dogovoriti promjenu Ustava) zašto su, dakle, zbog toga ušli u dubinski sukob s Njemačkom, njemačkim pravosuđem, njemačkom diplomacijom i Angelom Merkel, samo da spriječe presedansko izručenje starih udbaša, kojima je u Hrvatskoj po isteku dvadesetogodišnjeg roka nastupila zastara svih počinjenih zločina (osim zločina privatizacije)? Ne vidim još ni jedno uvjerljivo objašnjenje tog misterija s kojega pažnju pokušava skrenuti Milanović kad poteže pitanje Tuđmanove putovnice i kanadske vize. Taj dubinski sukob nesumnjivo je razlog za tako visoke kazne izrečene u Münchenu. Njemačka politika, diplomacija i mediji uvjereni su – o tome ondje pišu sve novine – da je u Zagrebu još na vlasti ili opasno blizu vlasti udbaški lobi koji treba brutalno skršiti kako bi se Hrvatsku napokon uvuklo u europske tokove. Josipović je pao (jedva), Milanović je još tu, Miljenić i Grbin također. Stipe Mesić kandidirat će se na izborima, što znači da se poziva i trećepozivce, a Manolić je kao duh Hamletova oca uvijek nazočan ako na nekoga treba uperiti prstom. Velik dio javnosti misli kako je djelovanje tajne službe u bivšem režimu stvar suverenih prava jedne države, te da se u tu svetinju ne smije dirati.

Ljevičari su postali nacionalisti, a očuvali su totalitarni um, jedino što su se ljudi koji su pali s Marxa od promišljanja društva i političke ekonomije transferirali u čistu ideologiju, pa više ne pokušavaju promijeniti svijet, nego ga samo objasniti, te ovladati percepcijom i narativom. To je oblik “horvatizacije” stvarnosti, što je moj termin, na koji polažem autorska prava, kao i na nazive “tajkun” ili “Domovinski rat”.

Pa ipak, ni ova razmatranja ne objašnjavaju temeljni misterij tog sudbonosnog zaokreta Milanovićeve i esdepeovske politike, koji je kod njih doveo do diferencijacije pa su zbog delikta drukčijeg mišljenja iz članstva isključili Aleksandru Kolarić, kad je objavila da je neizručenje Perkovića “izdaja nacionalnih interesa”. Milanović je morao biti svjestan da se pritom ne sukobljava samo s tom Zagrepčankom koja ga nervira kao žena s jakom personom i izraženim stavom, nego da se upušta u rat sa samom Angelom Merkel, što je bilo fatalno i za Sanadera, iako je imao podršku velike skupine srednjeuropskih ambigvitetnih političkih likova s prezimenima što završavaju na “er”.

Milanović je Angelu, doduše, podcjenjivao, govoreći u društvu da je ona jedna obična istočna Njemica “koja ništa ne razumije” (uz dva-tri uobičajena sinjska epiteta), ali je čak i njemu moralo biti jasno kakav je to sraz. Nije, doduše, razumio da je dvostruka katarza – lustracija, sveobuhvatna kritika i pročišćenje od nacizma i komunizma, denacifikacija i demontaža operativnog i idejnog aparata sovjetskog marionetskog režima u Istočnoj Njemačkoj, temelj njemačkog pozapadnjačenog, modernog identiteta koji se realizirao kroz demokraciju i kapitalizam, te da ondje ne podnose da bilo tko te fundamentalne doktrine dovodi u pitanje. No, ako i ne razumiješ kako funkcionira atomska centrala, ne znači da ćeš joj isključiti dotok vode da vidiš što će se dogoditi… Je li moguće da u današnjoj europskoj politici netko može biti takav diletant da to ne zaista ne shvaća? Samo kažem – nikad ne podcjenjuj “balkanski faktor”.

Autor: Denis Kuljiš/jutarnji.hr

Odgovori

Skip to content