Postoji samo jedan način da se izbjegne repriza Most-ove autodestrukcije u izvršnoj vlasti, državu dovede u red, i makar privremeno potisne uspomena na reforme bez reformi i razne oblike nesnalaženja u kome određeni pojedinci i skupine prioritetno žele reformirati suparničke stranačke tabore a ne državne institucije za što su dobili mandat na izborima.

S prijevremenim parlamentarnim izborima u rujnu ove godine nikakva politička kombinatorika lijevo-desno, gore-dolje, centar-periferija, šuma-livada, naprijed-nazad ne može osvjetliti politički obraz HDZ-a, niti donijeti stabilno i povoljno rješenje. Jedino ako HDZ osvoji 76 saborskih mandata, Hrvatska može računati na kakvu-takvu samostalnu i suverenu budućnost. Svaka brojka ispod te samo bi bilo ponavljanje sramotnih kombinatorika, bolnih i protuprirodnih postizbornih kompromisa, nastavak destruktivnih procesa pogubnih po narod i državu i teško varanje biračkog tijela. HDZ-ov uspjeh, odnosno buduća pobjeda, je osvajanje najmanje 76 saborskih mandata. Sve ispod toga će biti izborni poraz.

Bez obzira što provedba nepopularnih reformskih mjera zahtjeva postizanje šireg konsenzusa, takozvana velika koalicija HDZ-a i SDP-a predstavlja bi nacionalnu izdaju svih kojima samostalna i suverena Hrvatska znači nacionalno i državotvorno ispunjenje povijesnih težnji hrvatskog naroda. Jer zašto i čemu je onda služio Domovinski rat, razaranje sela i gradova, gospodarska šteta u milijardama dolara, tisuće ubijenih, obogaljenih i nestalih, stotine tisuća izbjeglica i prognanika, ako se žrtve i oni koji imaju simpatije za agresora dogovore o zajedničkoj vladi?! Zato jer, na primjer, to tako žele određeni interesni krugovi kojima, zbog njihovih osobnih interesa, odgovara politički i građanski mir, kao i gospodarski prosperitet u “širem okružju”.

Nije to nikakva paušalna diskvalifikacija SDP-a već prisjećanje na povijesne i političke činjenice, na Partiju i na njene zločine prema hrvatskom narodu od Bleiburškog polja, preko tržavnog terora u vrijeme Jugoslavije, do današnjeg kontroverznog odnosa prema nacionalnoj državi hrvatskog naroda.

SDP je pravni slijednik zločinačkog SKH u svakom smislu i pogledu: ideološkom, političkom, imovinskom, pravnom i arhivskom. Nije li SKH-SDP bila (i ostala) protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske (Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH i Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH) pa je to jednoznačno demonstrirala izlaskom iz Hrvatskog sabora kad se o tome glasovalo, 25. lipnja 1991?

Nije li SDP, zatvorila sve pismohrane SKH i SKJ za javnost i povjesničare, štiteći tako jugoslavenski jednopartijski totalitarni režim od današnjeg suda javnosti?

Samo je partijski arhiv (CK SKH i CK SKJ) relevantan za donošenje političko-povijesnih ocjena, samo je Partija u tom razdoblju svoje jednopartijske diktature odlučivala i pisala povijest. Ništa se od tih dana kad se Partija još zvala SKH – Stranka demokratskih promjena nije promijenilo, zapravo jest: uskoro je slovo “P“ označilo Partiju, a ne više „promjene“!

Zar Hrvati trebaju zaboraviti tzv. detuđmanizaciju, zapravo zatiranje hrvatske suverenosti i samostalnosti u režiji partijskih recidiva: Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Ivice Račana, Zorana Milanovića i Vesne Pusić, da spomenem samo kapitalce?

Stoga bi tzv. velika koalicija bila najveća izdaja hrvatskog naroda i države i sličila bi karikaturi Karađorđevića vlade Cvetković-Maček, standardnom obrazcu srpske prijevare.

Ponovna koalicija s MOST-om predstavljala bi pak ponavljanje već viđene destruktivne predstave i diletantskog kompromiserstva, kakvom svjedočimo u posljednjih nekoliko mjeseci. MOST i njegov destruktivni vođa, psihijatar Bože Petrov, da ne spominjem zastavnika JNA Orepića, i unatoč dobrim namjerama, prava su politička sablazan čak i za već kompromitiranu i potonulu hrvatsku političku scenu. Tom su amatarskom scenom prodefilirali razni likovi, ali autodestrukcija u režiji Bože Petrova, Nikole Grmoje i Ivice Relkovića je pravo cirkusko čudo za koje niti u jednom trenutku ne znaš kojim će putem krenuti. Skupina nestranačkih gradonačelnika, protkana destruktivnim idejama Grmoje i Relkovića, nametnula se djelu javnosti snagom svog provincijalnog diletantizma bez jasnih i artikuliranih političkih ciljeva. Slično je i sa anarhističkom skupinom Živi zid, ovog puta ojačanom ekonomskim teoretičarima čija su gledišta lijevija od gledista Fidela Castra, tuziteljima i sucima vojnog suda nekadašnje JNA i određenim udrugama sličnog svjetonazora.

Sve tri ove grupacije treba uvažavati ali i politički trijezno prosuđivati. Hrvatska je ipak zaslužila nešto malo bolje od rješenja koje oni zagovaraju. Hrvatska treba vladu HDZ-a, jer sve drugo je povratak u jugoslavenske integracije ili na destruktivni psihijatrijski odjel ili u anarhistički laboratorij Ivana Sinčića.

Ništa ispod 76 saborskih “ruku” nije dobro za hrvatsku stabilnost, jer sa 75 saborskih zastupnika HDZ je već ranjiv, sa 74 ucjenjiv, sa 73 nemoćan, sa 72 svojih saborskih zastupnika ponižen, prignut i raščepljen. Bude li tako, onda će biti prinuđen na kompromise sa Bandićem, Čačićem, Linićem, Pupovcem, Petrovim ili Vlahom Orepićem ojačanim strukturom Ranka Ostojića.

Rujanski parlamentarni izbori su za Hrvatsku, reklo bi se “po naški”, ili opa ili tropa. Izborni rezultat od pedesetak saborskih zastupnika za HDZ bi bio ravan novoj katastrofi i Hrvatsku bi odveo u novu nestabilnost, novo srpsko sužanjstvo ili sužanjstvo nedostojnih.

Hrvatska je 2016. na opakom raskrižiju, kao i 1991. godine; s jedne strane srpsko-srbijanski simpatizeri s Vesnom Pusić i Zoranom Milanovićem na čelu, a s druge strane dvije autodestruktivne i antiprotivne skupine bez jasne političke, svjetonazorske i gospodarske vizije koje svoj image u javnosti grade na jeftinom populizmu i kritizerstvu. Uz sve to, tu je verbalna agresija s istoka koju se više ne može ignorirati … .

Nakon srpsko-srbijanske agresije 1991. godine i procesa tzv. detuđmanizacije, uz žestoku verbalnu agresiju s istoka, Republika Hrvatska našla se u svojevrsnom procjepu između ambicioznih zagovornika srpsko-hrvatske vlade i još ambicioznijih malomišćanskih autodestruktivaca s nejasnom vizijom.

Na biračima je da odrede najsigurniji i najbolji put!

Izvor: hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save