Knjiga „Srbija na istoku“, Svetozara Markovića, u današnjem izdanju imala bi dodati još i podnaslov „Srbija u k….*“. I tu nema pomoći, zato su Srbijom u potpunosti zavladali iracionalni potezi i glasni očaj.

Slično je bilo i koncem 80-ih godina kad su i Srbi i Srbijanci shvatili da je njihova Jugoslavija neodrživa politička tvorevina i puca po starim šavovima, da im izmiče kontrola nad dotadašnjim kolonijama – republikama, Slovenijom i Hrvatskom, a i Kosovo se u tim godinama sve otvorenije budilo tražeći svoju državu.

Ništa Slobodan Milošević za agresiju na Hrvatsku nije više ili manje kriv od bilo kojeg drugog političkog Srbina i Srbijanca, on je bio samo glas njihovih nerealnih želja i ambicija koje nisu od jučer. U biti, Slobodan Miloševiće je i smjenjen jer nije uspio realizirati srbo-srbijanske osvajačke ambicije. Agresija na Republiku Hrvatsku i BiH, podsjećanja radi, bila je u cijeloj Srbiji s radošću prihvaćena i poduprta.

Ako se referiramo na prije spomenutu Markovićevu knjigu, na njen naslov – danas nakon gotovo tridesetak godina od priprema na agresiju na Hrvatsku – Srbija je ostala u gu političkoj kaljuži Istoka u onom najgorem smislu te riječi. Jer to nije Istok uspješnog Japana i Koreje, moćne Indije i Kine, „azijskih tigrova“ ili pritajenog Irana – Srbija je kloaka bizantizma smještena u balkanskoj Srbiji, njegova trulež i opasnost za susjede. Kako inače pojasniti nerealne velikosrpske pretenzije koje u posljednjih 150 godina pokazuju prema Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu ili čak Bugarskoj?

Srbija je morala do sada shvatiti da je gopololitički nebitna te da je postala sinonim za psovku i ružnu riječ u vokabularu filmskih scenarija, sinonim za pokvarenjaštvo, licemjerje i prijetvornost, a prosječan Srbin sinonim za planetarnog (filmskog) negativca, ubojicu i nasilnika, kao što su to nekad poslije II. svjetskog rata bili nacisti. Srbiji slijede teški politički i gospodarski šamari i dugo čekanje u magarećoj klupi. Posve je razvidno da od srbijanskog članstva u EU neće biti ništa, a od Ruske pomoći još manje. Srpski petokolonaši u Hrvatskoj, predvođeni Pupovcem i Stanimirovićem, gube prisebnost i zbog otvorenog četnikovanja i velikosrpstva postaju otvorene mete hrvatskog pravosuđa.

U biti, nije Srbijancima lako! Svi su, osim njihovih političkih vođa, shvatili koliko je Srbija prazna puška.

Otrgnuo se plavi Jadran sa svim svojim otocima od Beogradskog pašaluka, isplovilo „naše jugoslovensko more i ostrva“ kako su mu Srbijansci voljeli tepati, nestao spasonosni “jugoslavenski turizam”, milijardske doznake Hrvata na „privremenom radu u inostranstvu“ i „otcepili“ se Hrvati, odnosno “ustaše”, koji su srbijanskim političkim vođama deseljećima dežurni krivci za situaciju u Srbiji.

Poslije Brozovih Nesvrstanih, Beograd je ponovno postao palanka, nikome važna i zaboravljena. Sve je u Srbiji otišlo dovraga osim one silne želje da se, ako ikako može, čak i ratnom silom vrate stare jugoslavenske političke pozicije i obnovi srpsko-srbijanska dominacija na prostorima između Austrije i Grčke.

Zavladala je posvemašnja panika, zapravo nemoć i ogorčenje, loše prikriveni očaj i sada se za vlastito beznađe, zbog unutarnjih potreba, pokušavaju okriviti drugi – i ovaj put “one proklete ustaše od Hrvata”.

Nova srbijanska agresija na Hrvatsku je pred vratima!

Da, kad bi kojim slučajem imali batinu, kao što su prije 25 godina imali JNA i Budimira Lončara, a nasuprot sebi nenaoružan hrvatski narod. Kao što je poznato, ni takav odnos snaga nije im pomogao! Danas nemaju ništa osim svojih laži koje ovaj put ne daju nikakvog političkog ploda. Hrvatska se još ni od prve srpsko-srbijanske agresije (1991. – 1995.) nije do kraja oporavila, još je evidentirano preko tisuću nestalih Hrvata, ali danas je Hrvatska u znatno povoljnijoj vojnoj i strateškoj poziciji – i zato su Srbi i Srbijanci dodatno nemoćni i još više „besni“.

Ne treba se posebno pripremati za srbijansku agresiju. Prije svega Hrvatska treba upozoriti svoje građane da zbog sigurnosnih razloga ne putuju u Srbiju. Jer ništa od agresije, ali je samo pitanje dana kad će započeti šikaniranje i maltretiranje Hrvata u Srbiji, lov na tzv. ustaše. Istodobno hrvatska vlada treba za Srbijance konačno uvesti vizni režim. To je preventiva protiv srbijanskog terorizma i sabotaža, uključujući i sabotaže “paljevine” kakvim svake godine svjedočimo na jadranskoj obali. Takav vizni režim ne bi poremetio međunarodni promet roba i usluga; međunarodna državna granica Hrvatske i Srbije, njeni službeni prijelazi, funkcionirali bi normalno. Zbog lošeg iskustva u Domovinskom ratu sve zagovornike velikosrpske ideologije u Hrvatskoj treba tretirati kao ISIL-ovce, jer oni su za Hrvatsku teroristička opasnost – na što je u nekoliko svojih javnih izvješća upozorila i SOA.

Ovih dana smo obilježili Europski dan sjećanja na totalitarne režime, 23. kolovoza 1939. godine kad su se nacizam i komunizam bratski zagrlili i krenuli u osvajanje slobodnog svijeta. Zanimljivo je da tim povodom nitko nije otvoreno naglasio kako je takav totalitarni režim na vlasti susjednoj Srbiji. Predsjednik Srbije je naime „zvanični“ četnički vojvoda, a predsjednik Vlade je njegova bivša “desna ruka”, dok je ministar vanjskih poslova nekadašnji glasnogovornik Miloševićeve Socijalističke partije. Četništvo je, kao što znamo po spoznajama iz II. svjetskog rata je jedna od derivacija nacifašizma, dok o Miloševićevom boljševizmu ne treba trošiti riječi. Sve to vodi ka zaključku kako je u današnjoj Srbiji na vlasti upravo ona koalicija koju su Staljin i Hitler potpisali 23. kolovoza 1939. godine.

L. C./hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save