Što su na vlast vraćeni „bivši“ Jugoslaveni donijeli Hrvatskoj?
Izbori kao test političke zrelosti
Ako trezveno proanaliziramo sve ono što se u Hrvatskoj događalo od Tuđmanove smrti do danas, lako ćemo doći do zaključka da za sveopću situaciju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod u krajnjem slučaju ne može kriviti nikoga drugog do samog sebe. Umjesto da je nakon Tuđmanove smrti izbornom lustracijom ‘bivših’ Jugoslavena nastavio jačati vlastiti sustav i presijecati krakove jugoudbaške hobotnice u politici, gospodarstvu i medijima, on je glasujući za njihov povratak na vlast omogućio toj golemoj nemani da se poput kancera proširi u sve vitalne organe hrvatskog društva. Čime je sam sebi onemogućio da prokrči izlaz iz labirinta jugokomunističog naslijeđa koje ga sada guši.
Naime, u posljednjim godinama Tuđmanove vlasti, bombardiran rastućom kampanjom Sorošovih i udbaških medija o HDZ-u kao zločinačkoj i kriminalnoj organizaciji koja je stvorila neovisnu Hrvatsku samo zato da bi je mogla lakše opljačkati, većina naroda dala se navući na tu priču i vjerujući slatkorječivim obećanjima ‘bivših’ Jugoslavena kako će bez Tuđmana i HDZ-a Hrvatskom teći med i mlijeko, glasovala za njihov povratak na vlast. Puno onih koji su im tada, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u siječnju 2000-te, dali svoj glas vjerojatno je pri tom naivno pomislilo– evo, sad imamo hrvatsku državu, pa i oni su Hrvati i idemo probati, možda nam i bude bolje s njima. Ali ono što je naizgled bio mali rizik, povratak na vlast ‘bivših’ jugokomunista s Mesićem i Račanom na čelu, uskoro je metastazirao u bivšu bolest hrvatskog društva koja je toliko naškodila razvitku, ugledu i budućem usmijerenju novostvorene hrvatske države da bi to moglo čak odlučiti i njenu sudbinu.
U seriji šokantnih izjava i poteza kojima je Mesić, odmah poslije Tuđmanove smrti, do temelja uzdrmao stupove hrvatske suverenosti i europske budućnosti, prekretnicu svakako predstavlja sazivanje Balkanskog summita šefova zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavijeu Zagrebu 29. XI. 2000-te godine i potpisivanje tkz. Zagrebačke povelje kojom su udareni temelji nove jugobalkanske zajednice pod službenim nazivom Zapadni Balkan. Još kada je godinu dana kasnije, 29. listopada 2001. tadašnji premijer Račan u ime svoje vlade potpisao Pakt o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilization And Association Agreement) kojim je proces pristupanja Hrvatske u EU uvjetovan ponovnim čvrstim povezivanjem s drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) bilo je jasno u kojem se smjeru, poslije Tuđmanove smrti, Hrvatska zaokreće.
Nova jugoregionalna zajednica
Da ne bi bilo nikakve zabune o čemu se tu radi, jedan od deset najutjecajniji Srba na svijetu, Dejan Jović, nedugo nakon toga (2002. god.) ovako je to objasnio: ‘Hrvatski put u Bruxulles uvjetovan je regionalnim paketom, odnosno spremnošću za potpisivanjem i sklapanjem odgovarajućih institucionalnih veza s državama novojugoslavenske regije (što se mnogima čini kao uvod u sklapanje nove jugobalkanske unije na novim principima)’. Nakon toga uslijedila je rigidna čistka državnog aparata i medija od ‘Tuđmanovih nacionalista’ a u Hrvatskoj je pokrenuta multimedijska kampanja kojom se od tada do danas narodu u Domovini nastoji nametnuti neistinita tvrdnja kako su Hrvati i Hrvatska uduvijek bili i ostali nerazdruživi dio Balkana. Sustavno (iznutra i izvana) gušenje novostvorene hrvatske države obvezom da se prolagodi ‘novim’ regionalnim integracijama dovelo je do zakržljavanja političkog i gospodarskog života u Hrvatskoj. S očitom namjerom da se ograniči i uspori njen potencijalno brz razvitak kako se ne bi previše udaljila od Srbije i ostalih članica ‘svoje’ nove jugoregionalne zajednice . Ali i da njen brz razvitak ne bi postao privlačan primjer za druge narode koji žive zarobljeni u državnim zajednicima sličnim bivšoj Jugoslaviji i time izazvao domino efekt. To je dovelo, u vrijeme Tuđmana vrlo snažnu, respektibilnu i neovisnu Hrvatsku u status ‘kolonije druge lige u okviru Zapadnog Balkana’, kako je to lijepo primijetio Ivo Jakovljević u riječkom Novom listu od 25. lipnja, 2005. godine.
Vidite, na svim, od tada učestalim, skupovima na vrhu o Zapadnom Balkanu, poput onog nedavnog u Parizu,kao polazna točka uvijek se pojavljuje zagrebački Balkanski summit iz studenog 2000-te godine i od Hrvatske potpisani Pakt o Stabilizaciji i Pridruživanju u sklopu ‘Regije’, te se od hrvatskih političara traži njegova realizacija. Usput treba spomenuti kako se Slovenija tu pojavljuje samo kao smokvin list kojim se prikriva naguravanje Hrvatske. Krajnji rezultat tog naguravanja mogao bi se pokazati katastrofalnim ukoliko se hrvatski političari neopterećeni jugobalkanskom prošlošću, kao što to čini trenutna predsjednica Grabar-Kitarović, ne budu trudili pronaći načine kako se opirati ‘bivšim’ Jugoslavenima i njihovim vanjskim sponzorima koji prijete da hrvatski narod opet zatvore u balkanski kavez.
Osim što su svojim potpisima Hrvatsku zapetljali u bivše klupko nerješivih problema Srbije i balkanskog zaleđa, Mesić i Račan dali su ekskluzivno pravo tužiteljima Haškog suda za bivšu Jugoslaviju da mogu mijenjati karakter hrvatske osloboditeljske akcije ‘Oluja’. Dajući im svekoliku pomoć da se osudom tog veličanstvenog događaja hrvatske povijesti kao ‘udruženog zločinačkog pothvata protjerivanja Srba iz Krajine’, kao zločinci osude Tuđman i vojno-politički vrh koji je oslobodio Hrvatsku. Da im je uspjelo, u povijesti bi ostalo zapisano kako je današnja hrvatska država stvorena na zločinu.
Najneodgovorniji čin nakon 1918.
Glasovanje za povratak na vlast okorjelih Jugoslavena, Mesića i Račana bio je, dakle, najneodgovorniji čin hrvatskog naroda nakon 1918. godine i odlaska ‘hrvatskih gusaka’u maglu prvog velikosrpskog projekta pod krinkom jugoslavenstva. Vraćajući ih na vlast narod u Domovini sam sebi je nanio nepovratnu štetu čije će posljedice, na političkom i gospodarskom planu, osjećati još desetljećima. I sve to zbog dijetinjaste političke naivnosti koja ga je navela da se na slobodnim i demokratskim izborima nepotrebno kocka s vlastitom budućnošću.
Svim onim lakomislenim Hrvatima, koji su na izborima 2000-te i kasnije glasovali za povratak na vlast ‘bivših’ Jugoslavena, sada bi trebalo biti jasno u kakvom stanju Hrvatsku ostavljaju u naslijeđe svojim potomcima. Umjesto da na valu nade i optimizma veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu nastave svojim glasovima doprinositi daljnjem učvršćivanju i razvitku Hrvatske kao slobodne i suverene države s prepoznatljivim europskim indentitetom, vraćajući na vlast bivše jugokomuniste vratili su je natrag na Balkan.
Okruženi svojom medijskom falangom, sve što su ‘bivši’ Jugoslaveni, Mesić, Račan, Josipović i Milanović radili za vrijeme svojih mandata bilo je zatrovano bivšom zlovoljom, cinizmom i željom za ponižavanjem hrvatskog naroda i njegovih istinskih vrijednosti. Oštrica njihovog napada uglavnom je bila uperena prema Tuđmanu, braniteljima i HDZ-u, ismijavanju crkve, hrvatoljublja i u narodu općeprihvaćenog kršćanskog shvaćanja obitelji i morala. Sve su to izvrgavali javnom ruglu i predstavljali kao simbole zaostalosti, nepravde i netolerancije kojih se treba što prije riješiti.
Bez ikakve vizije i strategije razvitka, a zapravo i volje da pokrenu Hrvatsku naprijed, radili su ono što jedino znaju i što su navikli raditi u bivšoj Jugoslaviji.
Parazitski uživali u privilegijama koje im je vlast pružala i na turističkim putovanjima po Lijepoj našoj i svijetom širili paranoju o ‘ponovnom buđenju hrvatskog fašizma’. Zahvaljujući čemu je hrvatski narod ponovno postao žrtva jednog od najdivljačkijih i najodvratnijih lovova na vještice u novijoj povijesti. Njihova česta putovanja u inozemstvo nisu bila obilježena izjavama koje bi Hrvate predstavljale kao autentičan, slobodoljubiv narod, kojem je u prošlosti učinjena golema nepravda i koji sada ima pravo na samostalnu državu i razvitak. Upravo suprotno. Njihove izjave bile su zagađene protuhrvatskim nabojem i naslijeđenom navikom blaćenja hrvatskognaroda fašizmom. Dajući time vanjskim i unutarnjim mrziteljima hrvatske slobode vijetar u leđa i širok prostor za ocrnjivanje i bojkot današnje Hrvatske. Uostalom, što su stranci, slušajući ih kako pljuju po hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, domoljublju i temeljnim vrijednostima, mogli drugo i pomisliti osim-ako oni tako govore, onda je to tako?
Sjetite se samo Mesićevih najsablaznijih optužbi na račun pokojnog predsjednika Tuđmana i njegovog blaćenja Hrvata u Beogradu, Rimu, Parizu, Sarajevu, Moskvi, i gdje god je putovao. Josipovićeve šokantne optužbeo ustaškoj zmiji u srcu hrvatskog naroda u izraelskom parlamentu. Milanovićeva sramotnog nastupa pred Angelom Merkel i visokim njemačkim dužnosnicima te skandaloznog blaćenja hrvatske države i nacije u uglednoj zakladi Fridrich Ebert gdje je, pred utjecajnim njemačkim dužnosnicima i intelektualcima,hrvatsku državu nazvao slučajnom a hrvatsku naciju bastardiziranom mješavinom različitih rasa (‘paradoksalnom nacijom’) što je bilo ispod svakog standarda civilizirane osobe.
Lex Perković
Zapadno uljuđenim političarima i građanima apsolutno je gadljiva i nerazumljiva ta bivša strast hrvatskih Jugoslavena za ponižavanjem vlastitog naroda i njegovih temeljnih nacionalnih vrijednosti. Zbog takvog njihovog ponašanja i izjava u ulozi najviših predstavnika hrvatske države i naroda, Hrvatska je u odnosu na EU i vanjski svijet prilično srozala ugled i sve više postajala predmet podsmijeha i ignorancije.
Zamislite samo koliko je ugledu Hrvatske vani naštetio Milanovićev i Josipovićev podmukli pokušaj da zakonom o zabrani izručenja bivših udbaša (‘lex Perković’) isprovociraju Angelu Merkel datri dana prije ulaska u EU, Hrvatskoj blokira pristup.
Namjera je bila zadržati je u ‘Našoj Regiji’ čekajući dok Srbijane bude spremna pa da skupa uđu u EU. Za što se osobito žestoko zalagao Josipovićev glavni vanjskopolitički savjetnik Dejan Jović. No, znajući s kime ima posla, Merkelova se nije dala navući na tu providnu balkansku stupicu. Ali je nedolaskom na proslavu u Zagreb jasno dala do znanja koliko cijeni vlast ‘bivših’ Jugoslavena u Hrvatskoj.
Djelujući više kao regionalni namjesnici, a ne izvorni predstavnici hrvatske države, Mesić, Račan, Josipović i Milanović, u svojim mandatima sustavno su narodu u Domovini potkopavali vjeru u politiku i političare i vratili ga u bivše stanje nezainteresiranosti i beznađa. Uspjeli su skoro u potpunosti zatući entuzijazam i nada u bolju budućnost koja se prije njihovog povratka na vlast osjećala na svim područjima društvenog života. Kada se tome doda stalno provociranje proslavama Titova lika i partizanskih zločina, podmetanje skandala i afera kojima su unosili podijele, kaos i zbunjenost u društvu, slika današnje Hrvatske postaje sve jasnija.
Izdaja i sabotaža
Čak i površnom pratitelju političkih zbivanja u Hrvatskoj neizbježno se nameće zaključak kako je novostvorena hrvatska država nakon Tuđmanove smrti, od njenih vodećih političara recikliranih iz bivšeg jugokomunističkog sustava, izdana i sabotirana. Razoblje njihova vlasti u posljednjih 15 godina (zaboravite Sanadera on je bio Mesićeva lutka na koncu) obilježeno je izrazito štetnom političkom i gospodarskom klimom u Hrvatskoj koja je išla na ruku manipulativnom kapitalu izvana, dobro umreženim tajkunima naslijeđenim iz bivše jugoudbaške elite (Štrok, Špiljak, Končar, Roglić, Buljubašić, Tedesci …) i njihovim partnerima u inozemstvu. Poput notornog lorda Taylora koji je zbog financijskih malverzacija (između ostalih i one s kupnjom dubrovačkih hotela) osuđivan i izbačen iz britanskog parlamenta. Interesantno, u isto vrijeme tadašnji hrvatski predsjednik, Mesić, odlikovao ga je jednim od najviših hrvatskih odličja!?
Očito je dakle da je povratak na vlast mentalnih Jugoslavena – Mesića, Račana, Milanovića i Josipovića na političko-gospodarskom planu Hrvatskoj nanio daleko više štete nego je itko mogao zamisliti. Za vrijeme njihove vlasti narod je doživio takve šokove i poniženja od kojih će se još dugo oporavljati. Umjesto da rješavaju probleme u društvu oni su ih činili gorim. Iza njih ne stoje nikakva postignuća ni zasluge za hrvatski narod i državu. U hrvatskoj povijesti ostat će upamćeni po ponižavajućem odnosu prema stvarateljima i braniteljima hrvatske države i zlonamjernom blaćenju vlastitog naroda na vrlo sramotan način. Nezamislivo je da bi Hrvatska ikada više mogla imati gore predsjednike od Mesića i Josipovića ili štetnije vlade od one Račanove i Milanovićeve.
I tako, nakon skoro 50 godina patnje u Titovom jugobalkanskom kazamatu, uključujući tu i krvavu borbu da se obrani od potpunog uništenja u velikosrpskoj agresiji, ranjena, opljačkana i medijski terorizirana Hrvatska još uvjek traži sebe i svoj put u bolju budućnost. Nedostatak političke zrelosti, naivno nasjedanje na manipulacije i strah od promijena sputava hrvatski narod u Domovini da krene naprijed. Skori izvanredni parlamentarni izbori bit će u tom smislu veliki test njegove političke zrelosti. Nadajmo se da je iz Mesićevog, Račanovog, Josipovićevog i Milanovićevog mandata naučio kako mu nema iskoraka naprijed s ‘bivšim’ Jugoslavenima na čelu i da mu ništa osim promjene takvih ljudi i načina ponašanja ne može pomoći.
Željko Dogan/hkv.hr
