Srbe svake godine u kolovozu hvata ‘besnilo’. Evo zašto!
Srbija je mala i geopolitički nevažna zemlja izgubljena u balkanskim gudurama Karla Maya i Draže Mihailovića, zemlja bez jasnih granica, koja živi u košmaru svojih fantazija!
U Srbiji su mitovi i halucinacije prava stvarnost i zato ta zemlja budi čuđenje svih koji u nju zalutaju na ovakvom ili onakvom safariju, na putu iz Europe za Atenu, Istanbul ili dalje prema istoku.
Josip Broz Tito, taj lažljivi komunistički revolucionar, nasmijani diktator i ljubitelj svih kapitalističkih poroka, Srbima je podario iluziju globalne važnosti dajući im komunističku Jugoslaviju kao iluziju ostvarenja Velike Srbije.
Srbi su tako, zahvaljujući polupismenom lažnom bravaru, moskovskom cinkarošu, Staljinovom likvidatoru iz španjolskog “građanskog rata” i “najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti”, utjecali na svjetsku politiku preko Pokreta nesvrstanih koji je službeno zaživio u Beogradu 1961. godine.
U poluprimitivnoj Jugoslaviji koja je prijatelje tražila među dikatorima-urođenicima s raznih kontinenata, te ljudožderima i svežderima, naglo je nabujao ponos zbog navodne superiornosti. Tako je Srbija postala ponosna osmatračnica na vrhu kule od karata, koju su mnogi nazivali “pokretom nesvrstanih”.
Raspadom Jugoslavije Srbija je, kao i uvijek, izgubila sve ratove, no nije stekla skromnost, poniznost i odmjerenost svojih političkih stavova, već je “besnilo” postalo temelj uvijek iste velikosrpske tlapnje o “Srbiji od Berlina do Tokija”… I upravo tu dolazimo do retoričkog pitanja iz naslova, naime: zašto Srbe “hvata besnilo” u kolovozu?
Odgovor je: zato što niti u jednom mjesecu u godini nikog toliko nije briga za Srbiju, kao tada. Naime, tada ustaju “ustaše” iz cijelog svijeta i – za inat Srbiji! – svi idu u “ustašku” Hrvatsku kako bi se ustajali na “ustaškom” moru i gledali izlaske i zalaske sunca s milijunima drugih “ustaša”, tzv. turista, koji otvoreno zanemaruju “najlepšu zemlju na svetu” – samo kako bi živcirali Srbe.
Nikad kao u kolovozu politička Srbija nije sumorna i jadna. Zemlja je to kojom prolaze samo Turci na putu u Njemačku… ili iz Njemačke. Ostavljeni i zaboravljeni Srbi moraju vrištati u svoj “prelepoj državi tamo preko”, no nitko ih ne čuje i nikog nije briga… osim Srba i Jugoslavena iz Hrvatske i BiH.
Zoran Milanović, koji se Titu najviše približio u njegove dvije osnovne krakteristike, naime, podjednako je slabašan Hrvat i podjednako je lažljivi komunist kao “Sotona iz Cvećare” (kako ravnogorski četnici od milja zovu Diktatora sahranjenog u “Kući cveća” u Beogradu). Cjelokupna politika Zorana Milanovića svodi se na dvojbu: Takenoko ili Tač?! Taj čovjek bez svojstava našao je savršen odraz u Srbiji, zemlji bez svojstava! Isti se istom veseli…
Srbija je poput Andrićgrada muslimana-pravoslavca Emira Nemanje Kusturice, zabavnog parka ni za koga u koji nitko ni ne želi doći! Srbi nešto buncaju o Oluji, o Stepincu, o Jasenovcu, o Hrvatima …. no sve su to nesuvisle priče o stvarima o kojima Srbi ne žele saznati istinu. Jer političkom vodstvu Srba Istina je ono što oni žele da je Istina! I zato ih nerviraju “ustaše” poput Hegela ili Schellinga… “Nemac je Nemac!”
Današnja Hrvatska i Srbija imaju samo jednu dodirnu točku: u obje je jugoslavensko četništvo prvi problem. No, za Srbiju, unatoč tom četništvu, nikog nije briga…
F. Perić/hrsvijet.net
