Treba hitno odsjeći srpsku zločinačku šapu u Hrvatskoj!

Iako svakodnevno stižu izvješća iz Srbije koji ukazuju da je muha ludara ugrizla sve do jednoga njihovoga državnoga dužnosnika, a čime sve opasnije zagađaju kako svoj narod tako i društva susjednih zemalja, bilo bi pogrešno njihovo ponašanje u zadnjih dvadesetak dana, nabijeno histeričnom agresijom i urušavanjem svakoga međunarodnoga principa djelovanja u suvremenom svijetu, uzeti kao – divljaštvo i ludost.

Hrvatski je problem što je to ludilo oduvijek bilo duboko integrirano u sve strukture hrvatskoga društva i bilo vrlo minuciozno osmišljeno, a u zadnjih nekoliko godina potpuno eskaliralo, pri čemu jata „muha ludara“ prate Milorada Pupovca i kompletnu antifu.

I zagađuju sve kilometrima oko njega.

To je klasična zločinačka šapa nad hrvatskim narodom, pri čemu joj dodatnu težinu daje zločinačka šapa kojoj su dva prsta odsječene u Muenchenu, ali njen duh, njen mozak, njena ideja i program, sa svim ostalim prstima, rukama i nogama, ostala je djelovati – nedirnutom.

I, kreira – ludilo.

I, prijeti uništenjem svih hrvatskih autentičnih vrednota.

Taj rukopis gledamo otvorenim očima, i, tko ima zrnce razuma, svijesti o opasnosti od nastranosti, ali zbog ili nedovoljne svijesti, ili neposobnosti, ili pokvarenih namjera, ili ucjenjivosti koja izvire iz beogradskih arhiva i prljave prošlosti golemoga broja ljudi u hrvatskim strukturama moći, godinama se izbjegava jasno i glasno reći – o čemu se radi.

I zaustaviti zlo koje se valja nad Hrvatskom.

Nije li vrijeme da se upravo naredni izbori i upravo ovaj trenutak iskoristi za to?

Mislim da ni jednoga razumnoga razloga nitko nema niti može imati, ni jedan takmac, političar, akademac, ni jedan relevantan čovjek u javnosti, dida i baka u zaleđu ili u bilo kojemu kvartu, selu i zaseoku, s ljudskim pamćenjem i iskustvom, ne smiju na predstojećim izborima zanemariti upravo to.

Niti nužnost poruke o tome smiju zanemariti relevantni hrvatski političari.

Nitko naime ne može biti toliko slijep pa ne vidjeti o čemu se radi i čemu ponovo, samo dvadeset i pet godina nakon zla koje je hrvatski narod preživio od iste ruke, ne suprotstaviti mu se.

Vrijeme je reći – dosta.

Huškači govor srbijanskoga premijera jučer u Zemunu, uz nazočnost kompletnoga državnog, društvenog, akademskog i vjerskog establišmenta, te uz potporu Dodika iz BiH i Milorada Pupovca iz Hrvatske, posve je jednak i po zloćudnosti i tonu, i po sadržaju, govorima koje je on i stotine sličnih dnevno iznosio zaluđenom srpskom narodu krajem osamdesetih godina po svim „srpskim zemljama“ bivše države, i iz kojih su uslijedila neviđena zla narodima oko Srbije.

To više nije igra.

U Hrvatskoj koja danas slavi najveću vojnu pobjedu u svojoj povijesti i to upravo nad Srbijom, ne bi bio nikakav problem gledati pa i smijati se shizofreniji s istočne strane Dunava, da upravo u toj opasnoj luđačkoj histeriji ne sudjeluje na izravan ili neizravan način vrlo relevantan dio hrvatske političke strukture. Strukture koja može osvojiti vlast i preuzeti upravljanje državom.

Strukture i vlasti koja je potpuno zanemarila ugraditi hrvatske nacionalne zahtjeve u pregovarački okvir Europske Unije sa Srbijom, koja je oslobodilački rat višestruko nazvala građanskim, koja prodaje zlo pod imenom antifa zajedno s Pupovcem i likuje nad nesnalaženjem hrvatske nacionalne politike, koja na svakom koraku sramoti, nasrće i ponižava narod, u čije ime navodno – upravlja njegovom državom.

A svi ti ljudi, te strukture, takva Srbija prijeti žalbama Bruxellsu!?

Kojemu Bruxellsu?

Zar ne shvaćaju, zar ne shvaćamo da je Hrvatska – Bruxelles?

Pa, onda iz tih pozicija optužuje ministra Miru Kovača, koji radeći nevjerojatne presedane u proceduri međunarodnih pregovora i u okviru političkih standarda, pokušava ispravljati teške i namjerne prosrpske podvale Kukuriku vlade, da nije dovoljno učinio.

Potpuno isti obrazac, potpuno isti okvir, posve iste namjere i scenarij kao i prilikom izručivanja Perkovića i Mustača, a danas pokušajima optužbi HDZ i tvoraca hrvatske nacionalne državnosti za – to.

Smijurija?

Ma kakvi.

To je jako opasan iako naizgled banalan sustav i scenarij, jer iza njega stoji upravo u Hrvatskoj relevantna moć, zločinačka šapa, koju je hitno životno važno – odsjeći!

A upravo banalnost scenarija najbolje potvrđuje njegovu brutalnost, razinu moći i opasnost za današnju Hrvatsku.

Samo je slijepcima nejasno i potrebno objašnjavati da huškački nasrtaji iz Srbije imaju itekakve veze s događajima u Muenchenu, da je to histeričan luđački urlik ranjene zvijeri, koja pokušava spasiti skretanjem pozornosti svoje uporište, svoju pećinu, svoje leglo i pozicije. S kojih dnevno guši hrvatski narod i njegov duh, dostojanstvo i ponos.

Ne može se slaviti i vrednovati Oluja, žrtve, povijest svoga naroda i njegova dostignuća, a zanemarivati upravo to.

Niti se takve namjere, takvo zlo, takva nakazna struktura i osuđene vrijednosti u cijelome civiliziranome svijetu mogu zaustaviti, spriječiti i iskorijeniti – zaobilaznim putem, sladunjavim riječima, izbjegavanjem jasnoće i istine, te nametnutim lažnim političkim novogovorom.

To se može i mora riješiti jedino klasičnom političkom amputacijom, odsijecanjem zločina tih šapa na svom teritoriju i pod svojom kontrolom.

Tako se to radi.

Danima iz Srbije stižu ni s čim civiliziranim usporedivi udari i nasrtaji na najsvetije hrvatske nacionalne simbole, na izrazito hrvatske nacionalne interese i unutarnjo-politička te društevna pitanja i vrijednosti, ali nitko, baš nitko od hrvatskih Srba nije izišao javno s osudom takvoga ponašanja, niti se tko o tome na bilo kakav način javno izjasnio, iako se radi o vrlo ružnom presedanu u suvremenoj Europi i potpuno otvorenom neprijateljstvu prema hrvatskome narodu.

Nitko.

Točno kao i početkom devedesetih godina uz rijetke, vrlo, vrlo rijetke izuzetke.

Danas je situacija puno lošija, jer tada je bilo na javnoj sceni Srba koji su bili spremni osuditi srpsku agresiju, tada je bilo nekoliko tisuća mladića koji su založili život za hrvatsku slobodu i svoje povijesno mjesto u njoj, a danas – nema.

Nikoga.

Upravo zbog toga što su ti Srbi osuđeni i u Hrvatskoj, a pogotovo u Srbiji, prezreni i odbačeni, a kolo srbovanja, novoga i jednako prljavoga, zločinačkoga i smrtonosnoga, zajedno s antifom u Hrvatskoj, vode kolovođe smrtonosnih huškanja i nasrtaja iz devedesetih.

A sve na hrvatski račun.

Ima situacija kad je strpljenje vrlina, kad je moć ne obazirati se na divljaštvo i provokacije, pa i na zla nekoga tko nije dostojan osvrta i pozornosti. To su situacije kad se i na taj način pokazuje snaga, ali nema situacija kad snažna država, snažan narod, snažan i civiliziran poredak – tolerira i najmanji primjer eklatantnog zla, jer je zlo zarazno i univerzalno, nema granica niti može zastati na ostvarivanju jednoga zahtjeva.

Zlo multiplicira zahtjeve i sve je gladnije što mu se više popušta.

Točno je to slika i prilika hrvatsko-srpskih odnosa danas.

Srbija odavno, a naročtio nakon Oluje ne bi bila dostojna bilo kakvoga osvrta relevantnih političkih i društvenih struktura iz Hrvatske, da je Olujom savladan velikosrpski zločinački duh i da nije nastavio ovaj put kao legalizirana politika, djelovati u Hrvatskoj i to stotinu metara ispod Markova trga i na Markovom trgu.

To se Hrvatskoj razbilo tisuću puta o glavu, razbija joj se i danas i više to nije igra.

Jer, ne bi bili problem srpske provokacije i huškanje iz Srbije, ne bi bio problem ni Pupovac, ni ovakav SPC, niti gomila terorista koje je Hrvatska pomilovala nakon vojne pobjede, da iza takvih nasrtaja ne stoji i relevantna navodna lijeva politika u Hrvatskoj, koja je donedavno bila službena državna vlast i koja to vrlo realno opet može ubrzo postati. Cinizam je u tome da se upravo takva politika nazvala – Narodnom koalicijom!

To je problem i to je razlog nužnosti duhovnoga i političkoga ustanka hrvatskoga naroda, od kojega izravno ovisi, hoće li ga u budućnosti biti ili neće. Jer, politike, posebno umotane u navodni demokratski i formalni zakonski okvir, namirisane lažnima i neprovjerenim mirisima, uvjerljivo su opasnije od svih topova i tenkova.

Ostati bez života značilo je uvijek postati simbol i jačanje duha, ostati bez duha značilo je – nestanak čovjeka, a nakon toga po istom obrascu – naroda.

To je istodobno i test za svaku, baš svaku relevantnu politiku, stranku, inicijativu i svakoga čovjeka koji u ovome trenutku djeluje u Hrvatskoj. Ne može se o takvim stvarima mucati tražeći ekvivalent odgovornosti zlu i dobru, kao što to radi danima ministar Šprlje lupetajući o zločinima NDH dok se u Muenchenu sudi zločinačkom komunističkom režimu i njegovoj pogubnoj politici.

Nasilno traženje ekvivalenta zlu, umjesto njegove jasne osude je sudioništvo u zlu.

O tim stvarima i pitanjima se ne smije više šutjeti, jer strpljene i prijezir prema gubitničkoj Srbiji, vrlo lako mogu postati izraz slabosti pred svojim narodom i bolesnim idejama, namjerama i politikama kakve vidimo iz Srbije i u ime Srbije iz Zagreba. A takve slabosti rađaju scenarij u kojemu u ime države divlje skupine preuzimaju pravdu u svoje ruke, u kojemu se od vlastitoga hrvatskoga naroda radi karikatura, u kojemu avanturisti, nedorasli ljudi, provokatori i štetočine preuzimaju vlast umjesto države, praktično izručujući svoj narod i njegove interese upravo onima protiv kojih se bore.

To hrvatska država mora spriječiti, jer je potpuno pogubno da elementarne interese hrvatskoga naroda, elementarnu istinu, činjenice, čast i ponos umjesto organizirane i krvlju izborene države štite ljudi kao Keleminac, bez obzira koliko imali pravo i dobre namjere.

Zbog toga u ovome trenutku strpljenje prema Srbiji nije mudrost ni vrlina – već kapitulacija i opasan avanturizam pred svojim narodom.

Zbog toga, a pogotovo nakon jučerašnjega nezabilježenoga državnoga huškanja srpskog naroda protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda, Republika Hrvatska odmah mora pokazati da je država. Država hrvatskoga naroda a ne anacionalnih građana i antifa politika.

Odmah je nužno opozvati veleposlanika iz Beograda, otjerati srbijanskoga veleposlanika iz Zagreba, pokrenuti kazneni postupak protiv Milorada Pupovca zbog otvorenoga sudjelovanja u huškanju i kampanji protiv hrvatskoga naroda, zabraniti trajno ulazak u hrvatsku svakome trenutnom državnom službeniku Srbije, a prije svega Vučiću, Nikoliću, Dačići i Vulinu, te svim izaslanicima u svim eventualnim prigodama koje bi taj režim ovlastio.

To se također odnosi na patrijarha Irineja, zbog višegodišnjih otvorenih najgrubljih nasrtaja na hrvatski državni suverenitet i državnost hrvatskoga naroda.

Neka srbuju u Srbiji, ali neka znaju da za to ima – cijena.

Zbog toga je nužno pozvati sve akreditirane veleposlanike u Zagrebu, iznijeti im integrirane sažetke presude Međunarodnog suda pravde u Haagu, suočiti ih sa stavovima najvišega svjetskoga pravnoga arbitra na kojemu počiva svjetski međudržavni poredak i jasno im reći da će hrvatska politika prema Srbiji od sada – biti radikalno drugačija.

Poštena, jasna, civilizirana i utemeljena na univerzalnim vrednotama.

Jer to trenutno nije, niti je bila godinama prije.

Tim ljudima treba reći da je hrvatska državna vlast u situaciji da popuštanje i toleriranjem otvorenome i neprekinutome neprijateljstvu zločinačke srbijanske politike i države Srbije, osuđenoga zločinca s nastranim namjerama reafirmacije svojih zala i namjera, izgubi kontrolu nad – svojim društvenim događajima.

A to se ne smije, jer ulazimo u kaos.

Hrvatska u konačnici nikako ne smije pristati i to tim ljudima treba reći, biti igračka za potkusurivanje evidentno nakazne političke Srbije, države i naroda koji i dalje luta u nametnutoj magli zla i zločinstva, zarad strukture koja ih je vodila u zlo i tragediju od devedesetih godina prošloga stoljeća.

I, vodi upravo u zlo srpski narod i danas.

To Hrvatska ne smije dopustiti sa Srbima u Hrvatskoj.

To bi morao biti sukus odnosa relevantne Hrvatske i nakon presude u Muenchenu i nakon divljaštva s kojim smo dnevno suočeni iz Srbije i u ime Srbije usred Hrvatske.

Jer, stotine tisuća ljudi u Kninu, kako god mi to nazivali, poluilegalno slave slobodu svoga naroda, sve dok recimo Marko Perković Thompson ne može nastupiti na svakome pedlju hrvatske zemlje i sve dok relevantna politika koja može preuzeti vlast u zemlji, porukom Zorana Milanovića kaže da ga vrijeđa pjesma – Lijepa li si.

Ili otvoreno optužuje tvorce hrvatske državnosti kao marionete zločinačkih komunističkih organizacija. To su riječi velikosrpske politike vrijednosna istoznačnica jučerašnjega govora huškača Vučića.

Vrijeme je ne samo progledati, jer to je već odavno uradio svaki dobronamjerni i minimalno ponosan Hrvat, vrijeme je – zaustaviti zlo. Snagom države obranjene Olujom!

Jer, samo zlo neće stati do potpunoga uništenja hrvatskoga duha.

Autor: Marko Ljubić/narod.hr

1 comment

  1. Martineo Stotti-Cohen

    Marko, potpuno si u pravu samo što meni nije nikada bilo jasno – u proteklih 20.g. – da po popisu u RH ima 80% i više onih koji su se izjasnili kao Rimo-katolici a na izborima glasaju za ONE – koji njihovog Boga i Vjeru – gaze svojim nogama…ali doslovno!
    Tu enigmu ne mogu nikako da shvatim kao Veteran Domovinskog rata … jednostavno, ili su to ‘bezbožnici’ koji se kriju u ime Tradicije u RKC ili stvarno te osobe nisu normalne.
    Ne može se desiti da u Skandinavskim zemljama (80% Protestanti) na vlast dođe neo-socijal-komunisti ili oni koji ‘gaje’ takve stavove!
    Socijal-demokracija je u EU ustvari zloglasni Komunizam koji je ”stvoren” da uništava Kršćanstvo! – to je povijesna činjenica, vjerovatno vam je to poznato, ali ne da mi se tražiti ”dokaze” na portalima (na kojima sam to čitao prije 2-3 g.) pa da postavim tekst koji to dokazuje.

Odgovori

Skip to content