300. obljetnica krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske

300. obljetnica krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske (1716.-2016.)

U Sinju je počelo slavlje skidanja slike Čudotvorne Gospe Sinjske s oltara i procesijski ophod. Procesija će se kretati Pijacom, Glavičkom ulicom, Fratarskim prolazom do samostanskog dvorišta gdje će biti središnje misno slavlje.

Povijest štovanja Gospe Sinjske

Slika Čudotvorne Gospe Sinjske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Naslikana na platnu, duga je 58 cm, a široka 44 cm. Slika ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje koje izlazi iz tamne pozadine slike. Dobro je sačuvana, iako je na više mjesta prelomljena. Ti su prijelomi vjerojatno nastali dok su fratri nosili Sliku u torbi za bježanja iz Rame. Godine 1927. sliku je temeljito očistila i u jednakoj veličini preslikala slikarica č. s. Rafaela Egger, a godine 1965., pred proslavu 250. obljetnice čudesnog oslobođenja Sinja i Cetinske krajine, sliku je konzervirao Filip Dobrošević iz Splita.

Ova se Slika može ubrojiti među naše „Gospe selice”, koje je narod nosio sa sobom sjedinjujući s Marijom svoju, često gorku sudbinu. Njenom su se blagom liku divili mnogi, a ovako su je opisali naši svećenici i književnici:

„Bogomajka je lice neiskazane ljepote prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji. (…) Pričinja se da te oči poniknute ničice izravno gledaju i vide čovjekovu vanjštinu i čovjekovu nutrinu. Iznad kestenjaste kose teče joj tamnopepeljasta koprena i u bogatim naborima pada po gornjem dijelu prsa i po ramenima. Koprenu, sličnu okruzi ramskih žena, natkriljuje svjetlozeleni veo, podšiven žutom podstavom, koji donjim dijelom pada niz leša, a gornjim se oslikava na svjetlećem svetokrugu koji ovija glavu, pa je kao i glava povinut ulijevo. Ispod prozirne koprene, zasječeno, nazire se uho, usuglašeno s izrazom poniklog lica, kao da kaže: ‚Sve što bude izrečeno, bit će saslušano’.” (Ivan Aralica)

„Gospino lice vrlo je milo i živo, puno neke neodoljive dragosti, blago i kao zeru turobno, a opet ljupko, lijepo, da ti pogled na nj razblažuje srce, dira dušu. ” (fra Stanko Petrov)gospa_sinjska_nakit

„Gospina glava, zaogrnuta dvostrukom koprenom, lagano je nagnuta na lijevu stranu. Marijino lice ističe se visokim čelom, nešto s pojačanim spuštenim kapcima iznad kojih su visoko svedene obrve. Blijedi obrazi lagano su oživljeni crvenilom. Preko glave tamna je zlatnozelena koprena, koja se spušta niz ramena. Ispod nje je druga koprena, prozirna tamnopepeljaste boje. U laganom ritmu ona obuhvaća glavu, ramena i gornji dio prsiju. Kroz nju se nazire uho i dio vrata, a na prsima prelazi u bogatu igru nabora. Ispod nje je tamnocrvena haljina, stegnuta zelenkastim pasom. Oko glave je nenametljiva aureola.” (fra Josip Ante Soldo)

„Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strane i sprijeda, sve do dna slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju tri su velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna biserja. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti.” (J. A. Soldo)

Danas se od Gospine slike vidi samo lice i maleni rub koprene. Sve je drugo prekriveno zlatom i biserjem. Upravo je po nakitu i zavjetnim darovima Slika Gospe Sinjske dobila svoje vanjsko obilježje. Od svih se darova najviše ističe zlatna kruna koju su Gospi u znak zahvalnosti poklonili branitelji Sinja. Tom je krunom Gospu svečano okrunio 1716. godine splitski nadbiskup Cupilli. Kruna je ukrašena viticama i anđeoskim glavicama. Ona je bila prvi dar vjerničkog srca. Na njenom je dnu upisano: „IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT – ANNO MDCCXV” (Zauvijek okrunjena slavi – 1715.).

Slika je postavljena u srebreni okvir koji je izrađen od zavjetnih darova. Četvrtasti osnovni dio izrađen je 1748. godine u Mlecima, a četiri srebrena ukrasa, vezana za taj četvrtasti dio okvira rađena su 1766. godine, također u Mlecima. Na podnožju gornjega srebrenog nakita stoji natpis: „SANTA M. G. SUBURBII SING 1766.” (Svetoj Mariji od Milosti varoši Sinja 1766.).

Značajna obnova okvira učinjena je 1973. godine. Tada je kipar Ante Jakić uklonio drveni dio okvira koji je bio obložen srebrom, zamijenio drvo s poliesterskom plastičnom masom i izmijenio veliki dio srebrene obloge u što je utrošeno 15 kg srebra. Na poleđini srebrenog okvira Gospine slike izradio je reljef sinjske Tvrđave.

Tko je naslikao Gospinu sliku? Kako je k nama došla? Kakvi su počeci njezina posebnog štovanja? Na ova pitanja nemamo sigurne odgovore. Prvi i najstariji povjesničar Gospina štovanja fra Petar Filipović kaže da ni od starih nije mogao doznati od kuda je i kako Slika došla u Ramu.

Fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikao nepoznati mletački slikar u drugoj polovici 15. stoljeća i da se Slika najprije nalazila u Cetingradu (Sinju), da su je cetinski fratri kad je Sinj pao u turske ruke 1536. god. ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do 1687. godine.

Štovanje Majke od Milosti Čudotvorne Gospe Sinjske

Počeci štovanja “Majke od milosti”

O prvim počecima štovanja Gospine slike nemamo sigurnih podataka. Fra Petar Filipović piše, kako je čuo od starijih fratara, da se Slika Gospe od milosti – tako se prije zvala slika Gospe Sinjske – nije nalazila na oltaru u ramskoj crkvi, nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. No, značajno je, ističe Filipović, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu sliku. Naime, ramski je samostan sv. Petra bio više puta pljačkan, paljen rušen (1557., 1653., 1661.), ali Slika nije nastradala, (kao ni u Sinju kada je 1944. bombardirana crkva), nego je uza sve nepogode, što ih je doživio ramski samostan odoljela zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre. Zato nije čudo, ističe Filipović, da su neki već tada Slici iskazivali posebno štovanje i običavali uz svetkovine pred njom paliti voštanice.

U svom “Raspisanju” Filipović ističe, kako je javno štovanje započelo s neobičnim čudesnim događajem. U drugoj polovici 17. st. živio je u ramskom samostanu neki Mialjić, koji se spremao da postane redovnik svećenik. Međutim, zbog niskog rasta htjeli su ga otpustiti. U toj nevolji on pođe pred Sliku Majke od milosti, počne grozno plakati i moliti. I kroz kratko vrijeme Mialjić je narastao i postao, piše Filipović, “redovnik vridan i kripostan”. Za ovaj događaj Filipović je mogao doznati kako od ramskih fratara tako i od samog fra Ivana Mialjića, s kojim je više godina živio u Sinju. I dalje kaže kako su od tog vremena redovnici i vjernici svetu Sliku osobito štovali. Ipak, njezino trajno prijestolje neće se ustaliti u Rami nego u Sinju.

Ostaviše Ramu plemenitu…
“Ponesoše Gospinu priliku, ostaviše Ramu plemenitu…”

Početkom 17. stoljeća franjevci su u obnovljeni samostan sv. Petra u Rami donijeli sliku Majke Božje. Sijećanje na strašni pokolj iz godine 1557., kada su Turci zapalili samostan i ubili pet fratara, još je bilo živo. “U tom zaklonjenom dijelu Bosne nije prodirala vojska nego grupe zulumćara, pljačkaša sijući zlobu i mržnju, pljačkajući mirno stanovništvo. Stoga su redovnici smjestili sliku otužne Marije u crkvu do ‘Gospinih vratiju’ i pred njom zaufano molili.”

Od ropstva, pod turskom vlašću, koje je bilo nametnuto vjerskom isključivošću narod je mogao osloboditi jedino pobjedonosni rat. Stoga je svećenstvo stalo na mletačku stranu za Kandijskoga (1645.-69.), i još više za Morejskoga rata (1684.-99.). Ovo “povezivanje franjevaca s mletačkim časnicima, krajiškim harambašama i serdarima izazivalo je bosanske spahije, age i njihove sluge. Zbog neuspjeha u borbama osvećivali su se fratrima kao idejnim nosiocima otpora. Godine 1685. zapalili su samostan u Modriču, a 1867. u Srebrenici, dok je samostan čudotvorne sv. Marije u Olovu bio napušten. Biskup a i provincijal otišli su iz Bosne. Vladala je opća nesigurnost. Osim toga, godine 1686. zavladala je glad, a pojavila se i kuga. Ramski fratri koji su samostan, zapaljen 1682. godine brzo obnovili, ‘nisu mogli podmiriti učestale turske globe kod pregleda novogradnje’. Bojeći se neprijateljskih zuluma fratri su odlučili s narodom pobjeći u cetinski kraj, njima poznat jer su ga i prije pastorizirali.

Nakon dogovora s krajišnicima, u listopadu 1687. franjevci, njih 21, zapališe tek nedavno obnovljeni samostan u Rami, i krenuše na “put bez sna”, u Cetinsku krajinu.

Put od Rame do Sinja

Kada su franjevci razmjestili narod po opustošenoj Cetini i Zagori, jedni od njih nastaviše vršiti župničku službu među doseljenim stanovnicima, a drugi – jer se približavala zima a nisu imali skloništa – krenuše prema moru, noseći sa sobom dragu Sliku nebeske Majke.

“U višestoljetnom kretanju iz Bosne prema moru franjevci su donosili sa sobom slike Bogorodice kao ponajdraže životvorne svetinje, amanete djelovanja među pukom, bliže njihovim osjećajima, zalog sigurnosti u nesigurnosti lutalačke sudbine. Te “Gospe selice”, kako ih znamo zvati, podsjećale su fratre i narod na stari kraj, stvarale atmosferu starine često potrebne za razvoj pobožnosti, otajne jer se ne znaju slikari koji su ih ostavili potomstvu na štovanje.”

Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je nadragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu.

Kroz nekoliko godina, što su proživjeli u Splitu, redovnici su Sliku Majke od milosti brižno čuvali i krili. Ipak se pročulo da bosanski fratri imaju čudotvornu Sliku. Narod je tada tražio da se slika izloži javnom štovanju. Redovnici, bojeći se da im Slika ne bi bila oduzeta, sakriju je u kuću nekog Jure Bubičića u Velom varošu. Jure spremi Sliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao. Za sliku nitko nije znao nego on i dva fratra.

Dok je Slika bila u kući Jure Bubičića uz nju je vezan jedan čudesan događaj. Domaćica i ostali ukućani, ne znajući ni za što, stavljali bi na ormar u kojem se nalazila slika, sad ovo sad ono. Ali što bi god na ormar stavili slijedećeg jutra našli bi na podu, pa i staklene predmete, kao da je sve netko posložio. Čeljad se čudila i o tome razgovarala. Kad je to čuo i vidio domaćin naredi da se na ormar ništa ne stavlja a da pred njim neprestano gori uljeno svijetlo.

Franjevci se nisu obikli u Splitu. Srce ih je vuklo narodu s kojim su došli iz Bosne u cetinsku krajinu. Odmah prionu poslu i sa sjeverne strane tvrđave sagrade mali samostan i crkvu. »Čim je zgrada bila dogotovljena vrate se u Sinj. Gospinu Sliku nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da je donese kada se redovnici smjeste u novom stanu.
U određeno vrijeme pobožni se rodovnik izu bos, kradomice uze sv. Sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće stigne do Radošića. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Fratri Redovnici skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred Njom mole.

Tako se sveta Slika godine 1691. nakon višegodišnjeg puta nastani u Sinju iz kojeg više nije odlazila.

Tada je o. Mialjić, kojemu je Majka Božja učinila čudo da poraste, dao u Mlecima učiniti okvir od pozlaćena drveta, koji je trajao do 1748. kada je napravljen lijepi srebreni okvir.
Gospina slika ostala je u crkvi Sv. Franje do 1714. kada je svečano prenešena u novu crkvu ispod Kamička. Ni tu neće dugo ostati, jer je za Sinj dolazila strašna kušnja, u kojoj će na poseban način zasjati moć i slava nebeske Majke.

Gradnja crkve Gospe Sinjske počela je 1699. dovršena je tek 1712., a već je 1715. za vrijeme turske opsade Sinja izgorjela skupa sa samostanom. Obnovljena je 1721. godine, kada je s tvrđave Gospina Slika prenesena u novu crkvu. Crkva je teško stradala u potresu 28. studenoga 1769., a današnji izgled i veličinu dobila je 1771. 1944. bila je od bombardiranja sva u ruševinama, pa je velikim zauzimanjem franjevaca i naroda obnovljena 1953. a 1975.-1976. god. uređena po nacrtu arhitekta Bernarda Bernardi-a.

Slavna pobjeda 1715. Godine

Početkom 1715. godine stigla je u Sinj vijest da je Turska (8. prosinca 1714.) navjestila Veneciji rat. Svi su slutili da će Turci iz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinju odmah počeli pripremati na obranu, utvrđujući Grad. U isto vrijeme Turci su se, u Bosni, spremali za napad. Skupivši pod Kupresom ogromnu vojsku, šerašćer Mehmed-paša šelić krene prema Sinju. Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se u cetinskoj krajini silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu, nadajući se da će topovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka.

U sinjsku tvrđavu zatvorila se četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od milosti i stavili je u tvrđavnu crkvu Sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare. “Kad građani – piše Filipović – razumiše da je Gospa u gradu, mnogo se uzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvom i zaviti, koji im dade taki slobod i taku jakost da se viteški braniše i obraniše.”

Turci nisu odmah napali na Sinj. Najprije su 26. srpnja 1715. nakon žestoke borbe i uz velike gubitke osvojili Otok. Zatim su se razišli po Cetinskoj krajini i Zagori da pale, plijene i ubijaju. Stigli su do Klisa, Drniša i Vrlike, koju osvojiše.

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često sljedećih dana. Oko Grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvica Sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo. Sam je Grad bio napola razrušen.

Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Svak se bojao, ako padne Sinj, da će Turčin zauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju. Splitski nadbiskup Cupilli pošao je pod zastavom križa Sinju u pomoć, ali nije mogao prodrijeti dalje od Dicma, pa odatle šalje pismo (9. kolovoza) papi Klementu XI. u kojem ga zaklinje da moli za Sinj. U Omišu je pobožni svijet, čitavu noć u crkvi, pred Gospinom slikom, molio za Sinj.

Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć.

Branitelji su očekivali novi napad ali je neprijatelj “noću od 14. na 15, kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu…”. izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.

Izjutra, na Blagdan Velike Gospe nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem, već su i posljednje Turske čete prešle preko Cetine. Pod Gradom se našlo 10.000 mrtvih i mnoštvo ratnog materijala. Od naših padoše 3 časnika, 35. vojnika i vojni kapelan fra Stjepan Batarelo. Ranjenih je bilo 52.

Suvremenici događanja uvjereni su da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. Suvremeni povjesničar fra Petar Filipović piše: “Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti”. Te su se Gospođe strašili i zato su pobjegli.

Premda se mogu donijeti i neki naravni razlozi povlačenja turske vojske, ipak su svi branitelji bili duboko uvjereni da je to bilo djelo “naše zaštitnice”, “Majke od Milosti” pred čijom su se Slikom molili.

Generalni providur u svome izvještaju od 16. kolovoza priznaje čudesnu činjenicu: “Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice veoma važnu tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske”.

A splitski je nadbiskup Cupilli 16. kolovoza održao misu zahvalnicu zbog pobjede i “održao vrlo lijep govor u zahvalu bl. Djevici što je jučer (15. kolovoza) prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije 16-dnevnog uzaludnog opsjedanja” (o. I. Cetinić). O sinjskoj pobjedi uz pomoć “Majke od milosti” izvijestili su i suvremenici fra N. Lašvanin, kroničar Sutješkog samostana, M. Tamburina, general isusovačke družbe i fra Gašpar Vinjalić, povjesničar.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

1 comment

  1. Dana Erasmowitz

    Divno, hvala na prenesenoj povijesti. Kad s ovakvim znanjem gledamo unazad, rasvjetli se mrak vjekova i čini se da nema smrti već da vječni život korača sa naraštaja na naraštaj ..

Odgovori

Skip to content