40 DANA ZA ŽIVOT Mi smo najveći feministi jer pobačaj je i nasilje nad ženom

Članovi molitvene inicijative ’40 Dana za život’ u samostanu svetog Križa na Čiovu

Nekoliko različitih neovisnih istraživanja pokazuje kako se na svijetu godišnje obavi 43 milijuna abortusa. Broj je to puno veći od ukupnog broja poginulih u svim ratovima, epidemijama, vremenskim neprilikama i prirodnim katastrofama u istom vremenskom razdoblju. Budući da narodi zapadne Europe izumiru, 43 milijuna života, složit će se i vjernici i ateisti, nije mala stvar. No već i samo spominjanje pobačaja kod nas izaziva velike prijepore, uglavnom čvrste, neoborive stavove, a kao i u mnogim drugim važnim pitanjima, nedostaje zdrava rasprava. No, zato ne nedostaje teških riječi, olakog etiketiranja, ideologiziranja…

Prije 12 godina, 2004., u Americi je pokrenut katolički “pro-life” pokret, koji se relativno vrlo brzo proširio po cijelom svijetu. U 638 gradova u 50 država SAD-a, u sedam kanadskih provincija i u 30 ostalih zemalja svijeta, pred bolnicama je molilo 700 tisuća ljudi, zahvaljujući kojima je od pobačaja spašeno 11.796 djece. Mnoge je iznenadila činjenica kako je zemlja u kojoj ova inicijativa najbrže raste upravo Hrvatska. U Lijepoj našoj, prema službenim podacima, broj ukupnih abortusa manji je od 10.000 godišnje, no neka istraživanja tvrde da je, zahvaljujući crnom tržištu, broj zapravo veći od 20 tisuća. Abortus, tvrde u inicijativi “40 dana za život”, za sobom povlači puno toga, a to najbolje znaju oni čiju je obitelj pogodio jer, kažu, emocionalne i duhovne rane, tvrde, teško zacjeljuju.

Laici Ante Čaljkušić i Petra Tišljarić, nacionalni koordinatori inicijative, Lidija Dugan, regionalna koordinatorica za Slavoniju, i Marija Šošić, regionalna koordinatorica za Dalmaciju, smatraju kako su se nacionalni mediji uglavnom svrstali na stranu “pro-choice” pokreta, zagovarajući, po njihovu mišljenju, takozvano pravo izbora. Njihov glas, kao i svjedočanstva onih kojima je njihovo djelovanje promijenilo život, kažu, slabo dopire do javnosti, a stavlja im se na teret etiketa onih koji ne štite prava žena. Naprotiv, tvrde, nema većih boraca za ljudska, pogotovo ženska prava, od njih, a za Spektar Slobodne Dalmacije su, uoči nove, šeste inicijative, koja počinje u srijedu, 28. rujna, pristali odgovoriti na sva naša pitanja, kako bi svoju aktivnost što bolje predstavili javnosti…

MARIJA: “40 dana za život” je molitvena, “pro-life”, ekumenska, međunarodna inicijativa, pokrenuta kao odgovor na rješavanje krize pobačaja. Pokrenuo ju je Amerikanac David Bereit, čovjek koji je na samrti svog oca doznao da ga je želio pobaciti. To ga je potaknulo na molitvu za nerođene. Ideju je prenio svojim prijateljima, dva bračna para, a počeli su moliti pred klinikom za pobačaje u Teksasu 40 dana, nakon čega se stopa pobačaja u toj klinici smanjila za 28 posto. Ubrzo su drugi gradovi u Americi počeli kopirati njihov model molitve, te je inicijativa prerasla u nacionalnu kampanju.

PETRA: Proširilo se prije dvije godine i na Hrvatsku, pa će jesenska kampanja okupiti 24 grada s 25 mjesta bdjenja, odnosno u Zagrebu će se prvi put moliti ispred dviju bolnica. U molitvu su se uključili vjernici iz cijele Hrvatske, među ostalim i s tri otoka, Visa, Hvara i Brača. Ove jeseni bavit ćemo se temom posvajanja, a na to nas je posebno potaknula i nova svetica, sveta Majka Tereza, sa svojim citatom “Reći ću vam nešto predivno – borimo se protiv pobačaja posvajanjem”. Posvajanje je tema o kojoj se ne govori puno i ne povezuje se s pobačajem. Puno je ljudi koji žele djecu a ne mogu je imati, čekaju na posvojenje djeteta, te je posvajanje definitivno ljepša i bolja opcija od pobačaja.

Znak nade

Miroljubivo bdjenje relativna je novost u Hrvatskoj. Kako to funkcionira?
ANTE: Vodimo se onom biblijskom: “Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju.” Dakle, nema osuđivanja, nego u skladu s načelima nove evangelizacije idemo ususret svakome čovjeku u potrebi, dolazimo na mjesto gdje se događa zlo, nepravda prema čovjeku, na mjesto gdje je zavladala tama. Želimo biti posljednji znak nade majkama i očevima, nudimo duhovnu, moralnu i materijalnu pomoć. Također, pružamo i edukaciju i edukacijske materijale. Bdjenje pred bolnicom ili klinikom je snažna poruka i lokalnoj zajednici o tragičnoj stvarnosti pobačaja. Snažnija nego što je protestiranje pred Saborom ili zgradom Vlade.

Ali zašto baš molitva pred bolnicom?
LIDIJA: Zato što pred bolnicom možemo biti tu za majke i obitelji. Molitva u kući jako puno pomaže i mi svakako imamo cijelu “vojsku” ljudi po cijelom svijetu koja za nas moli. Dakle, stajanju pred bolnicom svrha nije samo molitva, nego biti prisutan. Mi smo tamo da razgovaramo s onima koji to žele, da im ponudimo svu moguću pomoć i da znaju da smo tu za njih. Nenametljivo, tiho i bez trunke osuđivanja.

PETRA: Moleći ispred bolnice, baš na tom mjestu gdje se događaju pobačaji, molitelji su zadnji znak nade za majke, koje često dođu prisiljene na pobačaj, da znaju da nisu same. Postoje mnoga svjedočanstva gdje su žene izrazile svoju tugu što u trenutku kada su ulazile u klinike ili bolnice nije bilo nikoga tko bi im rekao – sve će biti u redu. Ponekad je samo to dovoljno, no inicijativa pomaže i materijalno, duhovno, razgovorima. Do sada smo održali više od stotinu tribina s raznim temama diljem Hrvatske, te na taj način također educiramo javnost o velikoj nepravdi koju pobačaj čini majkama, očevima i djeci.

Često se navodi kako su stavovi protiv abortusa zapravo protiv žena. Vi, pak, kažete da ste najveći feministi?
LIDIJA: Apsolutno! Prvo i osnovno pravo žene, kao i svakog čovjeka, jest ono na život. Mi branimo pravo žene majke da ima u sebi život, da ga donese na ovaj svijet, kao i da ga živi u punini kao majka. Isto tako branimo pravo svake malene žene (a i muškarca) koji trebaju doći na svijet da se rode i žive dostojanstveno.

PETRA: Pobačaj je nasilje nad ženom. Ono uvijek rezultira oduzimanjem života barem jedne osobe i velikom traumom koju žena prolazi. Pravo žene je da bude informirana da je pobačaj težak, da nakon njega ostaju nesagledive posljedice s kojima se često mora boriti sama. Osim fizičkih posljedica, najveće su one psihičke i duhovne naravi. Pobačaj žene najčešće učine upravo zato što nemaju izbor. Inicijativa pomaže majkama u svakom pogledu – materijalno, duhovno, psihički – razgovara s njima; ako je potrebno, pronalazi smještaj, brine o majkama i pruža izbor – izbor koji spašava život.

MARIJA: U potpunosti vjerujem u prava žena, smatram se katoličkom feministicom te smatram da žene imaju pravo na svoje tijelo. Ali moja prava staju tamo gdje počinju nečija druga prava – i tu je pravo djeteta u mojem tijelu. To je samostalno i jedinstveno ljudsko biće u tijelu žene kojem treba vremena i nježnosti da bi se razvilo. Zato trebamo prepoznati život unutar života i poštovati prava toga djeteta. Trebali bismo poštovati oba prava – i ženino i djetetovo. Ali nikad nije ni ženino, ni čovjekovo, ni ičije pravo ubiti drugu osobu. Ne mislim da je tu riječ o sukobu dvaju prava. Pokret koji promovira pobačaj govori da su ženska prava ugrožena djetetom. Smatram da je to laž, te da te grupacije žele uništiti obitelj, unijeti neslogu i razdor u najintimniji ljudski odnos. Umjesto da doživljavamo dijete kao dar, na njega se gleda kao na prijetnju ili uljeza, a trudnoća se smatra bolešću ili problemom umjesto darom zajednici koja nas okružuje.

Vrijedilo je zbog spašenih života

I, kakvi su rezultati?
PETRA: Za sada znamo, u zadnjih pet kampanja, u Hrvatskoj je spašeno 36 života. Vjerujemo da je još veći broj onih za koje ne znamo. Također, doznali smo za pad broja pobačaja u vukovarskoj, osječkoj, virovitičkoj, šibenskoj, pulskoj i zagrebačkoj (Sestara milosrdnica) bolnici, a jedan od većih primjera je da tijekom jesenske kampanje 2015. u virovitičkoj bolnici nije zabilježen ni jedan pobačaj. Također, pridružuje nam se mnogo majki koje su nekada u životu učinile jedan ili više abortusa, svjedoče, mole s nama, a u Vukovaru je jedna grupa žena prošla jednogodišnji program oporavka i izlječenja rana pobačaja.

Mislite na postabortivni sindrom?
LIDIJA: Sam naziv abortusa dolazi od latinske riječi aborire, abortire koja ima više značenja: poginuti, umrijeti, stradati, iščeznuti, skapavati, nestajati. Ovdje je jasno vidljivo kako se značenje odnosi na nešto ili nekog tko je živ. Fetus, embrij, živo je ljudsko biće koje je u svojoj ranoj fazi razvoja i njegova malenost ne umanjuje njegovu ljudskost ni životnost. S tim u skladu, te kako je čovjeku svojstveno da donosi život, u slučaju abortusa, žene i muškarci se nađu u situaciji u kojoj su izgubili jedan dio sebe, svoje dijete. Ako znamo kako spontani pobačaj jako šteti ženama, te kako jako puno njih nakon spontanog pobačaja doživljava lakše ili teže psihičke posljedice, možemo zaključiti kako je s namjernim pobačajem ta posljedica još teža jer čovjek s vremenom shvati da je sam sudjelovao u prestanku života svog djeteta.

Zbog svega navedenog, a i kako su nam se dosta javljale žene koje su imale iskustvo pobačaja, u Vukovaru smo organizirali program za iscjeljenje postabortivnog sindroma. Program je prošlo 15 žena i njihova su iskustva dragocjena. Naša je želja da sve žene i muškarci koji osjete poteškoće svog iskustva, odluke i čina pobačaja (bilo spontanog ili namjernog) prođu ovaj program kako bi se oporavili i mogli nastaviti sa svojim životom znajući da im je oprošteno i da je njihova rana iscijeljena.

MARIJA: Mnogi imaju izgovor kako je trudnoća u određenom trenutku nečijeg života problem i da je pobačaj rješenje tog problema. Međutim, iskustvo ne govori tako, jer ako je pobačaj rješenje problema, kako to da ni jedna žena nakon pobačaja nije sretna? Pobačaj ne rješava problem, kako se to na početku čini, on ga samo produbljuje i pogoršava, te na koncu može završiti i kobno, i to je istina koju svijet treba znati.

Na što točno mislite kada govorite o kobnim posljedicama?
MARIJA: Postupak pobačaja je sam po sebi opasan jer se koriste jake sisaljke u prvom tromjesečju pa ako se maternica, koja je poput velike arterije, ošteti, može doći do unutarnjega krvarenja. Postoji i mogućnosti da zaostanu dijelovi djeteta u tijelu, što može uzrokovati infekcije. To su tjelesni problemi. Žene koje su proživjele pobačaj imaju viši postotak samoubojstava, ali i druge zdravstvene probleme, poput karcinoma, potencijalne neplodnosti. Javljaju se i emocionalni problemi zbog ubojstva djeteta. A društvo često govori: dijete zapravo nije dijete pa ne biste trebali žalovati. Tim ženama nije dopušteno da žale za gubitkom djeteta. Tu su i duhovne teškoće jer oni su djeca, a one su još uvijek majke, ali sada mrtvoga djeteta; otac je još uvijek otac, ali je sada otac mrtvoga djeteta. Posebice vjernicama koje su pobacile savjest govori da to nije u redu, njima je važno shvatiti težinu grijeha, primiti oproštenje i olakšanje boli nastale zbog ranjenosti pobačajem. Muškarci također obolijevaju od postabortivnog sindroma.

Ekumenska inicijativa

Kažete kako imate i podršku pripadnika drugih vjera?
PETRA: Inicijativa je ekumenskoga karaktera, tako da okuplja kršćane svih denominacija. Dobro surađujemo, tako da i katolici, i protestanti, i pravoslavni kršćani, svi zajedno mole pred bolnicama, ovisno kako u kojem gradu. Također, ove smo godine u svibnju, u Zagrebu, imali i vrlo uspješnu tribinu na kojoj su sudjelovali predstavnici islama, te smo tako o ovoj temi otvorili i međureligijski dijalog.

Pomalo čudno, ali statistika kaže kako pobačaju najčešće pribjegavaju majke dvoje djece, dobro situirane?
LIDIJA: Pobačaj, prema Ljetopisu HZJZ-a za 2015. godinu, rade najviše žene u dobi od 30 do 39 godina. Ono što je jasno, a to vidimo i iz iskustva, jest kako se za pobačaj najčešće odlučuju žene koje već imaju djecu, i to najčešće treće dijete, jer je nekako opće uvriježeno mišljenje savršene obitelji imati dvoje djece, i to po mogućnosti muško i žensko. Svako sljedeće dijete društvo smatra teretom, viškom, sramotom ili pak nečim slučajnim. Time su pritisci na majku i obitelj puno veći. Obitelj bi trebala biti podupiratelj većeg broja djece, ponuditi se pomoći u čuvanju i odgoju.

Što je s rubnim slučajevima, primjerice silovanjima?
LIDIJA: Po službenoj statistici (Statistički pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2015., koji je izradila Služba za strateško planiranje, analitiku i razvoj pri Ministarstvu unutarnjih poslova), u 2015. godini bila su prijavljena 72 silovanja, i to žrtve od 19 do 30 godina, a pobačaja u toj godini bilo je više od 8000. Dakle, nije istina da samo silovane žene pobacuju.

MARIJA: U Splitu se, po službenim statistikama, kojima se naravno ne može u potpunosti vjerovati zbog crnog tržišta, pobaci stotinu djece. Jedan novinar mi je rekao: “Pa nećeš ti, to nije neka brojka”(?) Rekla sam mu da četiri razreda djece ne bi trebala biti zanemariva. Ima i toliko posebitosti, recimo, u Osijeku je aktivni molitelj momak koji je trebao biti pobačen jer je plod silovanja, dan je na posvajanje i danas je zahvalan svojoj majci koja ga je ipak rodila.

Kakve su sve reakcije s kojima se susrećete?
MARIJA: Kod nas u Splitu smo sretni što imamo među moliteljima i one majke koje su u prvim kampanjama koje smo organizirali odustale od pobačaja zahvaljujući žrtvi molitelja koji su stajali pred bolnicom. Sada one dolaze sa svojom djecom moliti za druge bebe koje su u opasnosti i žele biti živo svjedočanstvo onim majkama i očevima koji su u situacijama u kojima su one bile. Ima, dakako, i ljudi kojima nije drago što tamo molimo, i bude ponekad uvredljivih komentara, ali mi na te provokacije ne reagiramo, nego samo nastavljamo sa svojim molitvama.

ANTE: Važno je naglasiti kako je ova inicijativa povezala, izgradila, obogatila mnoge sudionike. Promijenila se i opća atmosfera u samoj Crkvi, svećenici otvorenije i hrabrije svjedoče dostojanstvo svakog ljudskog bića, povećan je broj ispovijedanja grijeha pobačaja, pokrenute i druge “pro-life” inicijative, veće je povjerenje između klera i laika, otvaranje mnogih mogućnosti pomaganja trudnicama u potrebi…

Otvaramo dom za odbačene trudnice u Kaštelima

U suradnji s paterom Markom Glogovićem ubrzo se otvara i prva kuća za trudnice koje se nemaju kome obratiti?
MARIJA: Kako pater Marko voli reći, inicijativa “40 dana za život” i Udruga “Betlehem” su brat i sestra, tako da je naša suradnja potpuno prirodna. Za mjesec dana otprilike službeno će se otvoriti kuća “Betlehem” u Kaštelima koja će biti dom za trudnice koje su odbacile njihove obitelji, gdje će se za njih brinuti duhovno i materijalno! Imamo i poslužiteljski tim koji trudnicama pruža usluge i friziranja, i manikure, i slično kako bi im vratili dostojanstvo žene. Za mjesec dana planiramo pokrenuti u Splitu program za duhovno liječenje majki i očeva koji su ranjeni pobačajem po programu kakav je već proveden u Vukovaru.

PIŠE TIHANA MAROVIĆ/MISIJA

Odgovori

Skip to content