“The Economist”: Vučić je eurofil godine!
Nije neka tajna da je za Europu i SAD Srbija u ovom trenutku neusporedivo važnija od Hrvatske, i da se Srbiji i te kako gleda kroz prste i pogoduje. No, panegirike i pohvale kojima je utjecajni londonski “The Economist”, kojeg čitaju pripadnici elita diljem svijeta, zasuo Vučića u članku naslovljenom “Bivši ultranacionalnist Vučić je najveće iznenađenje među eurofilima u Europi” ipak malo prelaze razinu dobrog ukusa.
“Aleksandar Vučić nije čovjek koji se boji promijeniti svoje mišljenje”, rečenica je kojom započinje hagiografija Aleksandra Vučića u novom tiskanom izdanju The Economista. “2005, dok su Srbi još bili ljuti na Britaniju zbog sudjelovanja u NATO operaciji na Kosovu, bio je koautor knjige “Engleski pederski isprdak Tony Blair” (sa Šešeljem, op. MH). Vremena se mijenjanju, objašnjava gospodin Vučić. Tijekom rata na Kosovu, bio je šef propagande Slobodana Miloševića, srpskog lidera u vrijeme etničkog čišćenja (eufemizam za genocid kad ga provode britanski i američki saveznici, op. MH). Ali od 2014., 46 godišnji Vučić je premijer, i njegov je strateški cilj osigurati pristup Srbije Europskoj uniji – održavajući dobre odnose s Rusijom, naravno”.
Economist piše kako neki, “pretežno izvan Srbije”, smatraju Vučića negativcem, a neki ga u Srbiji smatraju autoritarnim vođom koji se okružio klimoglavcima (botovima, rekli bi Srbi) i podsjećaju da je nekoć bio ultranacionalist (a sad više kao nije). “Oni žive u devedesetima”, kaže Vučić. “Gospodin Vučič svakako uživa u svom trenutku pod suncem”, kaže Economist. Podsjećaju da je Joe Biden, američki potpredsjednik, nedavno bio u Beogradu, a da se Dmitri Medvedev sprema u Beograd. Kažu i da zapadni lideri, ističući Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, smatraju Vučića “sidrom stabilnosti u regiji”. Nadalje pišu o rastu ekonomije u Srbiji pod Vučićem, koji je u najbolju ruku upitan (BDP je u Srbiji lani rastao za 0,5%, a ove godine se očekuje rast od 1,8%, što za državu u kojoj su plaće u pravilu tristotinjak eura i nije nešto). “Najviše zasluga odlazi na srbijanski pro-europski diplomatski stav”, kaže The Economist, i ističe Vučićevu bezrezervnu podršku politici imigracije Angele Merkel – i žestoku kritiku “nekih svojih susjeda” koji nisu bili tako meka srca.
Economist piše kako su Vučićevi oponenti bijesni zbog njegove dobre reputacije u EU, kako ga nazivaju malim autokratom koji vlada preko tekstualnih poruka i koji je svoj kabinet napunio političkim pigmejcima i bezveznjacima, kako bi sebe prikazao značajnim i većim. Navode i kako “njegovi protivnici” kažu da je ministarstvo vanjskih poslova popunio “prijateljima, ljubavnicama i rođacima” koji nemaju nikakvih kvalifikacija, te ga prozivaju za nepotizam na najjače. Citiraju i Sašu Jankovića, javnog pravobranitelja, koji kaže da je Vučić državu sveo na jednu osobu – sebe. Odnosno, da kontrolira policiju, pravosuđe, tajnu službu, i sve institucije koje nešto predstavljaju u Srbiji.
“Gorljivi gospodin Vučić odmahuje na takve optužbe kao na kiselo grožđe. Njegov problem je u regionalna stabilnost i razvoja, te uklanjanje rizika od novog sukoba u Bosni, kaže on. No u ostvaranju svog glavnog prioriteta, članstva u EU, u međuvremenu se suočava s ozbiljnim preprekama. U post-Brexit okruženju, Unija nije raspoložena za proširenje, a i Hrvatska prijeti blokiranjem srpskog pristupanja ako Beograd ne odustane gonjenja hrvatskih veterana za ratne zločine”, kaže Economist. “Ali gospodin Vučić je do sad pokazao izvanredan dar za diplomatske manevre”. Podsjećaju da će se u listopadu u Nišu, usred Srbije, susresti s Edijem Ramom, premijerom Albanije, kojeg Srbi, kažu, vide kao neprijatelja (ali očito ne i Vučić, pa mu je to velika zasluga u očima zapada). Posebno im je drago što će susretu nazočiti i predstavnici Kosova.
“”Devedeset osam posto Srba to mrzi,” radosno kaže Vućić. No Srbi i Albanci su najveći narodi na zapadnom Balkanu, i biznis mora ići dalje. “Mislim da je to važno”, kaže Vučić, “Ako se Srbima to ne dopada, neka me izbace”, kaže. No to se za sad čini malo vjerojatnim”, zaključuje Economist.
Vučić je, dakle, good guy za zapad, jer “nacionalističke” Srbe drži pod kontrolom i provodi politiku kakva zapadu odgovara – i pri tom je malo koga briga za to da je Vučić promijenio samo dlaku, ne i genocidnu ćud. Naravoučenje je jasno: političari koji podrže masovnu imigraciju, gay pride, i, naročito, drže Ruse na distanci, uvijek su dobrodošli, makar se radilo i o notornim ratnim huškačima. Vučić, naravno, nije nikakvo sidro stabilnosti, kao i Srbija, već vječni potencijalni izvor nestabilnosti na Balkanu. Zato upravo takav tretman Vučiča na zapadu pokazuje koliko je Hrvatska pogriješila kad kao preduvjet za “pomirenje” i uspostavu odnosa nije kao uvjet postavila denacifikaciju Srbije, odnosno uklanjanje s vlasti, permanentno, svih koji su sudjelovali u ratovima devedesetih. Odnosno, takvi su uklonjeni iz politike samo na hrvatskoj strani, gdje u politici danas nema niti jedne relevantne figure koja je devedesetih branila domovinu, dok s druge strane, u Srbiji, u vrhu vlasti nema nikog tko nije sudjelovao u agresiji. Time, i pristajanjem uz paradigmu “antifašizma” – koja u praksi znači da smo mi bili klerofašisti u zadnjem ratu – Hrvatska je jedan dobiveni rat praktički pretvorila u vlastiti diplomatski poraz. A Vučićeva omiljenost na zapadu, iako Srbijom vlada posve nedemokratskim metodama, i iako je njegova retorika i danas ratnohuškačka, dok su Karamarko i Hasanbegović istom zapadu posve neprihvatljivi jer nisu pokazali dovoljno entuzijazma za “europske vrijednosti”, jasno govori o razmjerama promašenosti hrvatske politike zadnjih 16 godina, možda i dulje. Jasno je isto tako da će Srbija, kad uđe u EU, biti ponovo postavljena za balkanskog žandara, a za takav razvoj situacije ne možemo kriviti nikog osim sebe samih i beskičmenjaštva koje vlada Hrvatskom od Tuđmanove smrti.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
