BANAC: Neki su gori od Milanovića!
Ne, Milanović nije krotki, ni prevrtljivi briselski ćata. On je moćnik koji bi sudio “iz čiste obijesti”, što znači da ne vidi dalje od svog nosa i treba ga držati daleko od svakog odlučivanja. No, njegovim recentnim ispadima ovi su izbori dobili kakav-takav smisao. Postavlja se pitanje: može li jednom ranjivom i prilično osamljenom zemljom upravljati infatilni svadljivac? Zapravo, gori od Milanovića su samo oni koji nalaze opravdanja za njegove opsjene, bilo da su partijski redovi ili desni provincijski mudrijaši, koji su navlas isti kao i on, samo s drugačijim predznakom. Što im je toliko privlačno kod Milanovića? Da se ostavio “kitnjastih diplomatskih jezičnih mustri” (Sanja Modrić, Novi list, 27. kolovoza)? Ili, još bolje, jer nema “poniznosti pred stanovitim veleposlanstvima i briselskim dekadentima” (Nino Raspudić, Večernji list, 26. kolovoza)?
Raspudiću se izuzetno sviđa i Milanovićevo “obećanje” da će opet u Mostar “ako bude trebalo”, čime je potvrdio “ono čega su Hrvati u BiH svjesni, a to je da bi u slučaju oružanog sukoba u BiH Milanović poslao vojsku da štiti tamošnje Hrvate, a HDZ-ovci bi prvo nazvali američku ambasadu da im da naputak što da rade”. Da ih štiti od koga? Na to teško pitanje u razgovoru s Klemmom odgovorio je sâm Milanović: “Dakle, nekakav desničar [Norbert Hofer] tamo iz austrijske provincije je nanjušio da bi mogao dobiti glasove Srba u Austriji kojima jako dobro zvuči to da se Republika Srpska odcijepi, da se organizira referendum. I tip igra na to. A što ćemo onda mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u Bosni i Hercegovini u državi s Bošnjacima? Ma nećemo” (Nacional, 30. kolovoza). Gloginje ćemo mlatiti…
Još jednom: “ako bude trebalo”, Milanović ide na Bosnu, ne da spriječi njeno razbijanje, ne da onemogući širenje “male Velike Srbije” na udaljenost od 80 kilometara do Zagreba i 15 kilometara do Dubrovnika, ne da zaustavi strateški slom Hrvatske, što je ujedno i strateška ugroza za NATO, ne da zaštiti međunarodni ugovor koji je Hrvatska potpisala, nego da Hrvati u Bosni i Hercegovini ne budu “ostavljeni” s Bošnjacima u krnjoj BiH. Sve to na svoju ruku, bez dogovora sa saveznicima, i, razumije se, bez poniznosti pred “briselskim dekadentima”. I takva “nabrijanost”, koja silno imponira Raspudiću, “nije viđena u vrhu hrvatske politike od smrti Franje Tuđmana”. Kakva šteta, zaključuje Raspudić, što Milanović nije predsjednik HDZ-a. Uostalom, kakva šteta što je na istoj listi sa Stipom Mesićem, jer “bilo bi zanimljivo čuti što sarajevski idol Mesić kaže na Milanovićevu tezu”. Nije se privitak ni odaslao, a Stipe se već stvori kod Charlieja, na kavi s Milanovićem. Objašnjava Stipe Milanoviću što je ovaj zapravo želio reći: “Ona tema da nećemo ostaviti Hrvate s Bošnjacima, on je htio reći da nećemo dozvoliti razbijanje Bosne i Hercegovine, da nećemo dozvoliti da se RS odcijepi, jer mi smo garant opstanka BiH, Hrvatska je to potpisala, pa to treba decidirano reći” (Oslobođenje, 31. kolovoza). Nećemo, ali s kim (a i čim) ćemo gloginje?
U međuvremenu, dok Srbija, uvijek u ulozi žrtve i mirotvorca, traži način kako bi pomogla Dodiku u provođenju generalne probe za referendum o odcjepljenju “Srpske”, u pomoć joj, kao i 1993., prilaze razne hrvatske korisne budale, ali i kupljeni operativci. Nije to ništa posebno. Poznati američki dopisnik Neil MacFarquhar piše iz Moskve kako je proizvodnja laži (dezinformacija) ponovno postalo odabrano rusko oružje, a samo u Češkoj djeluje oko 40 proruskih web portala (The New York Times, 28. kolovoza). Tako je stari Čovićev kadar Nikola Zirdum (pseud. Ivana Šušnjare), urednik portala Poskok, koji je netom imenovan ambasadorom BiH u Češkoj, upravo otkrio kakva je pogreška napravljena 1992. godine: “9. siječanj [dan proglašenja Republike Srpske] je sukob principa konstitutivnosti protiv principa građanskog. Hrvati su tada bili na strani građanskog principa. U želji da se odcijepe od Beograda, frustrirani tolikim desetljećima srpske čizme, nisu marili za činjenicu da se referendumom direktno krši tadašnji Ustav BiH, i da se prostom građanskom većinom preglasava treći narod. I dali su Bosni i Hercegovini nezavisnost” (poskok.info, 22. kolovoza). Dodik, pa ni Karadžić, ne bi bolje objasnili kuda vode protuustavne frustracije. Zato imaju Zirdum Šušnjaru, pragmatičnog političara, lišenog svakog romantizma, koji je također krajnje dosljedan: “Sve ono što Dodik govori u BiH, kada govori o pravu, nametanju, kolektivnim identitetima, to [Visoki predstavnik Valentin] Inzko i [britanski veleposlanik Edward] Ferguson govore u svojim zemljama i po Europi. Svugdje osim u BiH. Jer tu ne govore što misle, nego što im je rekao Veliki Brat.” A zna se tko je Veliki Brat.
Logika je, dakako, uvijek saveznik loše politike. Rehabilitiraj odvajanje Republike Srpske, eto Čovićevih poziva na okupljanje oko “ideja hrvatske republike Herceg Bosne” (Dnevni list, 29. kolovoza). Ali koje koristi od okupljanja? Umjesto takve limunade, eto nadobudnog Bože Ljubića koji traži “vraćanje na stanje ‘status quo ante’, tj. na stanje prije sklapanja tih sporazuma, a to je Hrvatska Republika Herceg Bosna” (Jutarnji list, 31. kolovoza). Badava se Andrej Plenković “najoštrije protivi” Dodikovu referendumu, badava veli da će se njegova Vlada, za razliku od Milanovića, odnositi s poštovanjem prema BiH, badava insistira da je izlaz za BiH u postizanju statusa kandidata za članstvo u EU 2017. godine (Dnevni avaz, 30. kolovoza), badava EBRD-ove procjene o snažnom gospodarskom rastu BiH, Milanovićevi su Herceg-Bosanci ponovno u igri, a Beograd zadovoljno trlja ruke: “Ipak, slučaj je na neki način komičan, tim više što su baš u vreme kad RS pokušava da odbrani 9. januar kao Dan RS – osporen po zahtevu Bošnjaka od Ustavnog suda BiH – dvojica hrvatskih zvaničnika proslavljala 23. godišnjicu osnivanja Herceg-Bosne, pohvalivši se tom prilikom kako se radi o – zakonitoj proslavi” (Politika, 31. kolovoza).
U vrijeme uvjerljive vlasti i jasnih ustavnih načela, dakle 1977., Anđelko Vuletić napisao je svoju klasičnu pjesmu “Kad budem velik kao mrav”. U njoj je predvidio da mu onog trena kad dosegne veličinu mrava nitko neće kopati jamu pod nogama – “nitko me na vojsku/nit na krv/ni na brata/tjerati/neće”. Rijetko je u ovom dijelu svijeta naći nekoga s jasnom perspektivom odnosa u prostoru. Ljudi se ljute kad ustanove da mravi mogu podići teret pedeset puta teži od njihove težine. Ljudi su razočarani kad ustanove da je u Bosni samo 544.780 (15,43%) Hrvata. Ljudi su nezadovoljni kad čitaju poluprovarene reportaže što ih s istarskih plaža piše Tim Judah. Ljudi se snebivaju kad čitaju da utjecajni juristi poput Brucea Feina smatraju kako se SAD mora povući iz NATO-a da američki vojnici ne bi morali “braniti Estoniju, Letoniju i Litvu od ruske agresije, ili Hrvatsku i Albaniju od srbijanskog napada” (www.huffingtonpost.com, 29. kolovoza). Takva poniženja nećemo trpjeti kad budemo veliki kao Čović, ili barem kao Milanović.
Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr
