Em smo europejci
U Hrvatskoj je jedno vrijeme, uglavnom u prvom desetljeću samostalnosti, bilo otvoreno natjecanje tko je veći Hrvat, pa smo imali male, srednje, normalne, velike i supervelike. Posljednjih petnaestak godina na djelu je jedna druga lakoatletska disciplina. Ljudi iz različitih stranaka, naročito iz onih s ozbiljnijim šansama, natječu se u pokazivanju svog europejstva, ma što to značilo. Svi su nekako za europske vrijednosti i europske stečevine. I što god se nudi, prodaje i nameće iz tog velikog svijeta automatski je napredno, moderno i neuputno.
Jednom se čak i Dubravka Šuica tamo u Europskom parlamentu požalila što dolazi iz jedne tako konzervativne sredine koja se još uvijek drži toga zatucanog uvjerenje kako je brak spolna i društvena zajednica muškarca i žene.
Tri slučaja
Ipak, zadnjih nekoliko godina bilježimo tri slučaja ozbiljnog neposluha hrvatske političke elite i nepoštovanja, čak i grubog kršenja europskog prava i europske prakse.
Prvi se slučaj odnosi na nepoštovanje instituta europskog uhidbenog naloga. Hrvatska je za vladavine kneza Milana odbila izručiti dvojicu agenata bivše jugoslavenske tajne policije Njemačkoj, bez obzira na sve reperkusije koje su slijedile ili su mogle uslijediti.
No ta je priča ionako završila. Sada su na djelu nova iskušenja i vrlo aktualne teme koje su predmetom pregovora oko sastavljanja buduće Vlade. Konvencija UN-a za pravo mora daje svakoj državi nedvosmisleno pravo proglašenja gospodarskog pojasa, i to jednostrano, bez dogovora sa susjedima. Čak štoviše, sve zemlje koje izlaze na Atlantik, sjeverna i sredozemna mora proglasile su pojas, osim Italije, Grčke i Turske zbog specifičnih razloga.
Jedino Hrvatska ne. Čak štoviše, Europska komisija je Hrvatskoj 2013. preporučila spomenuto proglašenje, što Hrvatska odbija u strahu od prigovora EU-a!
U korist vlastite štete
Hrvatska svoje europejstvo dokazuje neobično velikom brigom za manjine, posebno jednu. Ali gle čuda, ovih se dana pokazuje kako sve zemlje EU-a zajedno s daleko brojnijim manjinama nemaju osam manjinskih zastupnika u parlamentima, koliko ih Hrvatska ima. Ta “pozitivna diskriminacija” djeluje razorno na društvo, štetna je čak i za položaj manjina.
Dakle, dok prvi slučaj govori o snažnim opterećenjima prošlošću, ova dva posljednja slučaja navode na zaključak kako skorojevići na čelu države, želeći biti papskiji od pape i kmetski darežljivi prema, što bi rekao Šeks, neformalnim gospodarima, odstupaju od europske prakse i normi uvijek kad je to u korist vlastite štete.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
