Hrvatska je puna prirodnih ljepota i sposobnih ljudi, ali je cijela uništena i unazađena. Možemo se pitati tko je tomu pridonio, dokle tako i kako zaustaviti daljnje urušavanje temelja hrvatske opstojnosti. Ako znamo da je u svim državama bivšeg komunističkog bloka, gospodarstvo bilo upropašteno, a građani na rubu siromaštva što je sa Hrvatskom danas?

Međutim, nakon rušenja Berlinskog zida, sve zemlje bivšeg komunističkog bloka, osim Hrvatske, su se oslobodile, provele lustraciju, unaprijedile gospodarstvo, izašle iz gliba, a kako vidimo.

Da bi se zaustavilo daljnje urušavanje Hrvatske, potrebno je identificirati uzročnike i provesti njihovo otklanjanje. U tom pravcu, u okviru postojećeg Hrvatskog žrtvoslovnog društva, ostrojeno je HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE (HNES) s ciljem da analizira stanje u Hrvatskoj, utvrdi – imenuje uzročnike kako bi ih građani eliminirali – lustrirali na parlamentarnim izborima.

Analizirajući stanje u Hrvatskoj lako je bilo konstatirati da recidivi komunističkog režima, oni koji su bili protiv rušenja Jugoslavije, bili su i protiv izdvajanja Hrvatske iz sastava SFRJ, pa detuđmaniziraju i razdiru samostalnu Hrvatsku po svim društvenim i gospodarskim segmentima. Rezultate njihove dvadesetgodišnje aktivnosti vidimo u upropaštenom gospodarstvu, velikoj nezaposlenosti i osiromašenim građanima. Te antihrvatske radnje dokazane su kao veleizdajničke. Za opis veleizdajnika dovoljno je navesti njihove političke i društvene aktivnosti, a posljedice se vide u svim segmentima društvenog i gospodarskog života Republike Hrvatske.

HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE do sada je donijelo etičke osude za veleizdaju za slijedeće hrvatske državljane:

1. Stipu Mesića, predsjednika RH u dva mandata,

2. Ivu Josipoviča, predsjednika RH u jednom mandatu,

3. Vesnu Pusić, prvu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih poslova,

4. Milorada Pupovca, saborskog zastupnika,

5. Vesnu Teršelić, predsjednicu Dokumente,

6. Budimira Budu Lončara, ministra vanjskih poslova SFRJ,

7. Zorana Milanovića, predsjednika Vlade RH i predsjednikas SDP-a,

8. Carla Bildta, švedskog političara, prijatelja Slobodana Miloševića,

9. Josipa Broza Tita, diktatora, predsjednika SFRJ i komunističke partije.

HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE

Zagreb, 18. travanja 2015.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na drugoj sjednici svog sudbenog vijeća za odlučivanje o etičkim optužbama za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, u sastavu: Zvonimir Šeparović – predsjednik, Zdravko Vladanović – glavni tajnik, te članovi Viječa: Ante Beljo, Nikola Debelić, Vladimir Iljkić, Josip Jurčević, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Željko Olujić, Josip Pečarić, Zdravko Tomac i Đuro Vidmarović, u postupku protiv Stjepana Mesića, podiglo etičku optužbu na sjednici održanoj 20. Studenoga 2014. godine u Vukovaru i jednoglasno je donijelo ODLUKU O ETIČKOJ OSUDI STJEPANA MESIĆA JER JE ETIČKI ODGOVORAN:

1. Što je 1967., kao zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, iznimno žestoko progonio hrvatske znanstvenike i kulturne djelatnike koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika;

2. što je u prvoj polovici 1990-ih, kao visoki državni dužnosnik Republike Hrvatske, međunarodno kompromitirao demokratsku Republiku Hrvatsku kad je tijekom javnih okupljanja u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i europskim zemljama držao proustaške govore i pjevao ustaške pjesme. Istodobno je među hrvatskim iseljenicima sramotio hrvatske državne institucije otuđivanjem čekova s visokim novčanim iznosima, koje su mu hrvatski iseljenici povjeravali kao donacije za obranu Hrvatske;

3. što je u proljeće 1994. Kao Predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, sudjelovao u pokušaju izvođenja državnog udara, te je od tada sudjelovao u pokretanju i daljnjem konstruiranju lažne optužnice protiv države Republike Hrvatske za počinjenje navodnog udruženog zločinačkog pothvata;

4. što je u svibnju 1995. Nakon osloboditeljske vojnoredarstvene operacije Bljesak američkom veleposlaniku Peteru Galbraightu lažno optužio hrvatsku državu za etičko čišćenje Srba iz zapadne Slavonije;

5. što je 1998. bio lažni svjedok protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, a u razdoblju kad je bio Predsjednik Republike Hrvatske (2000. – 2010.), bio je jedan od glavnih promicatelja optužbe o navodnoj krivnji hrvatske države za ratne zločine i agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu;

6. što je 2000. Godine umirovio sedam generala Hrvatske vojske koji su hrvatskoj javnosti uputili pismo iskazujući zabrinutost zbog kriminalizacije Hrvatskog domovinskog rata i zanemarivanja Hrvatske vojske;

7. što je bio jedan od najvećih zagovoritelja lažne teze da Crna Gora nije 1990-ih sudjelovala u srbijanskoh oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku te da nikada u povijesti nije ratovala protiv Hrvatske. Na taj je način pridonosio neopravdanom isključivanju države Crne Gore iz optužnice za genocid, koju je optužnicu Republika Hrvatska podnijela pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu;

8. što je bio jedan od najistaknutijih zagovaratelja i sudionika pravosudnih, političkih, medijskih i svih drugih vrsta progona hrvatskih branitelja te stigmatizacije vrijednosti Hrvatskog domovinskog rata i tradicionalnog hrvatskog identiteta;

9. što je, kao predsjednik Republike Hrvatske, sustavno i vrlo uporno sudjelovao u nizu djelatnosti koje su sprečavale suočavanje hrvatskog društva i hrvatske države sa zločinima jugoslavenskog komunističkog režima, te je javno opravdavao i promovirao zločinački jugoslavenski komunistički sustav a njegovu paradigmu i simbole etablirao u institucijski sustav demokratske Republike Hrvatske;

10. što je krajem 2009., kao Predsjednik Republike Hrvatske, pristajanjem na presedansku izvansudsku arbitražu sa Slovenijom glede Savudrijske vale, izravno sudjelovao u najtežoj veleizdaji protiv teritorijalnog integriteta i teritorijalne cjelovitosti države Republike Hrvatske, pa se zbog svega toga Stjepan Mesić ETIČKI OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA.

(Obrazloženje, str. 54 -59, Hrvatsko nacionalno etičko sudište – Hrvatske veleizdaje II, Zagreb, 2015.) Zagreb, rujan 2016.

HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE

PRVO SUDBENO VIJEĆE

Broj: HNES – SV / 1 – 2014

Zagreb, 10. prosinca 2014.

Hrvatsko nacionalno etičko sudišta u prvom sudbenom vijeću za odlučivanje o etičkim optužbama za veleizdaju, u sastavu Zvonimir Šeparović – predsjednik Vijeća te članovi Nikola Debelić, Zvonimir Hodak, Josip Jurčević, Nevenka Nekić, Josip Pečarić, Željko Olujić, Zdravko Tomac i Zdravko Vladanović, u postupku protiv Ive Josipovića za kojega je podignuta etička optužba na sjednici održanoj 20. studenoga 2014. godine u Vukovaru, jednoglasno je donijelo ODLUKU O ETIČKOJ OSUDI ZA VELEIZDAJU IVE JOSIPOVIĆA, predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske: ETIČKI JE ODGOVORAN što je prije i tijekom obnašanju dužnosti predsjednika Republike Hrvatske iz ideološki motiviranih razloga kao i drugih partikularnih političkih interesa zasnovanih na totalitarnom komunističkoj nasljeđu, postupao protivno pravno zaštićenim etičkim načelima i temeljnim tradicijskim vrijednostima hrvatskog naroda. Pri takvoj zlouporabi političke moći odnosno zagovoru političkih stavova kao i djelovanjima protivno Ustavu i zakonima Republike Hrvatske i na zakonu utemeljenim odlukama hrvatskih državnih vlasti, počinio je golemu i teško nadoknadivu štetu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, uključujući i sramoćenje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske u svijetu. Stoga se IVO JOSIPOVIĆ predsjednik Republike Hrvatske, ujedno i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ETIČKI OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU.

Obrazloženje:

Nakon podnesene prijave i podignute optužbe protiv Ive Josipovića, Predsjedništvo Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta utvrdilo je postojanje činjenične utemeljenosti i društvene opravdanosti, pa je stoga Prvo sudbeno vijeće Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta provelo odgovarajući postupak te ustanovilo etičku odgovornost i slijedom toga Ivu Josipovića etički osudilo za veleizdaju. Ivo Josipović je etički odgovoran:

1. Što je dugi niz godina, na različitim javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata te sramotnom pretvaranju srbijansko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat, a osobito:

1.1. Što je od 2000. godine, kao član državnog Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije (MKSJ/ICTY, ili skraćeno: Haški tribunal) sudjelovao u izradi strategije o suradnji Republike Hrvatske s Haškim tribunalom, a na temelju čega je Republika Hrvatska neutemeljeno optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata, tj. etničkog čišćenje Srba s privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske te agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pritom je Savjet svoj prijedlog strategije suradnje najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek potom uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom tribunalu. I to hrvatskih generala iz Republike Hrvatske i hrvatskih generala i političara iz Bosne i Hercegovine, da bi se na temelju krivotvorenih dokumenata u Hrvatskoj Daria Kordića u Haagu osudilo na 25 godina zatvora.

1.2. Što je bio sukreator Deklaracije Hrvatskog sabora o suradnji s Haškim tribunalom, kojom je prihvaćena nadležnost Haškog tribunala za procesuiranje vojno – redarstvene operacije „Oluja“ – najveće osloboditeljske operacije u Domovinskom ratu,

1.3. Što se od 2007. godine s autoritetom sveučilišnog profesora i člana Socijal–demokratske partije Hrvatske, kao član radne skupine za doradu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za počinjeni genocid u Hrvatskoj, bez odobrenja Vlade Republike Hrvatske više puta potajice sastajao s veleposlanikom Republike Srbije u Zagrebu i predavao mu raznovrsnu dokumentaciju zagovarajući pri tome velikosrbijansku koncepciju prema kojoj navodno nije bilo srbijanske agresije odnosno genocida u Hrvatskoj jer se radilo o građanskom ratu,

1.4. Što je kao sveučilišni profesor u svojim javno iznesenim političkim stavovima zastupao nepravni pristup tužiteljstva Haaškog tribunala, a koji je bio u funkciji provedbe britanske politike prema Balkanu s ciljem uspostave ravnoteže krivnje i pretvaranja velikosrbijanske agresije u navodni međunacionalni sukob i građanski rat s jednakom odgovornošću agresora i hrvatske žrtve,

1.5. Što je od početka obnašanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske provodio politiku krivotvorenja povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, rehabilitacije agresora i neutemeljenog pripisivanja krivnje Republici Hrvatskoj. Josipović se u Uredu Predsjednika okružio osobama koje su se godinama sustavno protivile hrvatskom državnom osamostaljenju te su cijelo vrijeme zagovarale obnovu Jugoslavije. Pri tome se osobito ističu prof. dr. Dean Jović, dugogodišnji vatreni zagovornik veliko-srpskih ideja u Hrvatskoj te Budimir Lončar koji na početku hrvatskog osamostaljenja odbija poziv Vlade Republike Hrvatske i ostaje ministar vanjskih poslova u Miloševićevoj Jugoslaviji. Osim toga Lončar je najodgovorniji što su Ujedinjene nacije 25. rujna 1991. godine Republici Hrvatskoj uvele embargo na uvoz oružja zbog čega je Republici Hrvatskoj i drugim žrtvama srbijanske agresije bitno otežano pravo na obranu. To uvelike pridonijelo povećanju ukupnosti ratnih razaranja, posebice velikim stradalničkim strahotama slabo naoružane, ali snažno domoljubno motivirane hrvatske mladeži.

2. Što je za vrijeme državničkog posjeta i govora u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, na čuđenje mnogih, pa tako i istaknutog bošnjačkog političara Sulejmana Tihića, lažno ustvrdio kako je hrvatska državna politika izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da snosi glavnu krivnju za sve počinjena zla 1990-ih godina u toj susjednoj državi, amnestirajući pri time velikosrbijansku politiku te prebacujući krivnju i teret odgovornosti na Republiku Hrvatsku. Osim toga, Ivo Josipović je na taj način izvršio i izravni pritisak na sudski proces koji se u Haagu vodi protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

3. Što je godinama, a posebice tijekom svojeg predsjedničkog mandata, sustavno i uporno radio na povlačenju i slabljenju tužbe koju je Republika Hrvatska podnijela protiv Republike Srbije zbog genocida počinjenog na teritoriju Republike Hrvatske tijekom hrvatskog Domovinskog rata, a osobito:

3.1 Što se odustalo od tužbe protiv Crne Gore te od bitnog dijela optužbe za etničko čišćenje kojeg je Republika Srbija uoči i na početku vojno – redarstvene operacije „Oluje“ provela nad etničkim Srbima s okupiranih hrvatskih područja, da bi potom Srbija u svojoj protutužbi za ovaj zločin optužila Republiku Hrvatsku. Osim toga, on je svojim izjavama kao i izjavama njegovih savjetnika nanio veliku štetu hrvatskoj tužbi jer je srbijanska strana u protutužbi i na sudskoj raspravi kao ključne dokaze izravno navodila stavove Ive Josipovića i njegovog savjetnika.

4. Što je zlouporabom političke moći Ured predsjednika Republike Hrvatske u stvarnosti pretvorio u jedno od središta društvene moći u kojem se zagovaranju protuhrvatski interesi u korist političkih i drugih interesa Republike Srbije, a osobito:

4.1. Što je unatoč postojanju Deklaracije Hrvatskog sabora o Domovinskom ratu, pred srbijanskim državnim izaslanstvom 2010. godine u Vukovaru izjednačavao agresora i hrvatsku žrtvu. Jednako se tako neodgovorno odnosio prema crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku u području Dubrovačko – neretvljanske županije, tvrdeći pri tome da nije bilo agresije, razaranja Dubrovnika, okupiranja hrvatskog teritorija i etničkog čišćenja nego se radilo samo o spletu nesretnih politika i podijeljenoj odgovornosti Hrvatske i Srbije.

5. Što, uz Zorana Milanovića i njegovu Vladu, protivno ustavnim i zakonskim ovlastima prešutno tolerira i otvoreno zagovara nove oblike velikosrbijanskog nasrtaja na hrvatski teritorijalni integritet i kulturni identitet, a osobito:

5.1. Što je šuteći prešao preko izjave četničkog vojvode Tomislava Nikolića, sadašnjeg predsjednika Republike Srbije, da je Vukovar navodni srbijanski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Izjave što je izgovara osoba koja je i osobno sudjelovao u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku.

5.2. Što zagovara protuzakonito postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru na zgrade javnih ustanova, vrijeđajući time osjećaje i dostojanstvo hrvatskih branitelja kao i duboke vukovarske rane hrvatske žrtve,

5.3. Što je šuteći prešao preko činjenice da su u velikosrbijanskoj strategiji, koja je sadržana u novom srpskom memorandumskom dokumentu, čvrsto zacrtani ciljevi da se hrvatski Vukovar pretvori u srbijanski grad,

5.4. Što u političkim stavovima nekritički podržava ministra u Vladi Republike Hrvatske Predraga Matića i pri tome se protivi pravdanim i opravdanim društvenim težnjama hrvatskih branitelja u prosvjedu stopostotnih ratnih invalida, a koji ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu prosvjeduju protiv kriminalizacije, diskreditacije i omalovažavanja hrvatskog Domovinskog rata.

6. Što kao predsjednika Republike Hrvatske zlorabeći položaj i ovlasti podržava protuhrvatski i nedemokratski orijentirane društvene i političke snage u Republici Hrvatskoj i inozemstvu šireći pri tome povijesne krivotvorine o institucijama hrvatske države i hrvatskom Domovinskom ratu, a osobito:

6.1. Što je i nakon Haške oslobađajuće presude generalima hrvatske pobjedničke vojske Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, odnosno oslobađajuće presude hrvatskom državnom i vojnom vodstvu na čelu sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nastavio podupirati i svekoliko pomagati petokolonaške organizacije koje i nadalje sustavno djeluju na izjednačavanju krivnje između agresora i hrvatske žrtve,

6.2. Što je aktivno sudjelovao u organiziranju i nadalje podržava djelovanje protuhrvatski orijentirane Documente, pa je čak toj udruzi dodijelio i državno odličje. Osim toga, Josipović tvrdi da je petokolonaška Dokumenta savjest hrvatskog društva, dajući joj i na taj način veliku podršku u njenom najnovijem nastojanju da se ukine i sam pojam Domovinskog rata, jer on navodno iritira Srbe. U kontekstu tih zločestih i sramotnih težnji zagovara ideju o službenoj promjeni Domovinskog rata u novi naziv – Rat u Hrvatskoj.

7. Što aktivno sudjeluje u nestručnim interpretacijama šire hrvatske povijesti, pri čemu zagovara i uporno promiče jugokomunistički ideološki pristup s kojeg se hrvatskom društvu neutemeljeno i protivno osnovnim ljudskim pravima nameće povijesna krivnja za nemile događaje iz Drugog svjetskog rata, s kojima sadašnji hrvatski naraštaji nemaju ni fizičku niti vrijednosnu poveznicu, a osobito:

7.1. Što u javnim govorima prvih deset godina demokratske, samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske na sve načine želi poistovjetiti s Neovisnom Državom Hrvatskom,

7.2. Što u javnim istupima u Hrvatskoj i tijekom svojih službenih međudržavnih posjeta stigmatizira i blati hrvatsko društvo i hrvatsku državu lažnim optužbama o ustaškom zlu koje je navodna opasnost i u sadašnjoj Hrvatskoj, što je bilo osobito gnjusno za čuti od Ive Josipovića u Knesetu za vrijeme njegovog službenog posjeta Izraelu.

8. Što unatoč Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine i nadalje sustavno sudjeluje u kreiranju, provedbi i promicanju hrvatske državne politike zasnovanoj na komunističkoj totalitarnoj ideologiji, a osobito:

8.1. Što je neposredno nakon izabra za predsjednika Republike Hrvatske naslovnicu svoje biografije „ukrasio“ velikom fotografijom u odori Titovog gardista Jugoslavenske narodne armije s kapom na kojoj je crvena zvijezda petokraka, dok je na prsima značka primjerenog vojnika. Tako je prije pet godina započeo njegov predsjednički mandat s otvorenim ponižavanjem temeljnih vrijednosti hrvatskog Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i žrtava srbijanske oružane agresije u kojoj je Jugoslavenska narodna armija bila glavni operativni izvršitelj, a komunistička ideologija politički demagoški temelj,

8.2. Što je u javnim nastupima veličao titoizam, a suprotstavljao se bilo kakvoj kritici titoizam i totalitarne komunističke Jugoslavije, pri čemu je javno zagovarao planove po kojima će u svome predsjedničkom mandate Hrvatsku u cijelosti zacrveniti. Pa je tako u Srbu 2010. godine u javnom govoru veličao partizanska odlikovanja te komunističko – partizanku kapu i na njome crvenu zvijezdu petokraku, zanemarujući pri tome činjenicu strašnih zločina koje su partizani počinili u Drugome svjetskom ratu i neposredno poslije rata.

8.3. Što je uporno ustrajava na neobjektivnom sagledavanju broja žrtava iz Drugoga svjetskog rata, preuveličavajući njihovu veličinu na partizanskoj te umanjujući ukupnost žrtve na strani hrvatskih vojnika i civila. Pa u tom kontekstu aktivno sudjeluje u sramotnoj politici viktimološkog razlikovanja kod odavanja počasti žrtvama, što se posebice očituje u odluci Hrvatskog sabora kojom je ukinuto parlamentarno pokroviteljstvo komemoracije žrtvama Hrvatskog križnog puta na Bleiburgu, a zadržano pokroviteljstvo komemoraciji u Jasenovcu.

8.4. Što već godinama sustavno radi na diskreditaciji hrvatskog Domovinskog rata kao temeljnoj vrijednosti na kojoj počiva hrvatska suvremenost i njezina svekolika, a napose ustavno–pravna budućnost.

9. Što je od Ustavnog suda Republike Hrvatske, s prikrivenim namjerama, zatražio ocjenu suglasnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše Jugoslavenske narodne armije, bivše komunističke Jugoslavije i Republike Srbije. Glavni argument za tu odluku bila je njegova prijetvorna teza da predmetni Zakon narušava ustavno pravo branitelja iz Domovinskog rata na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina. Time je kao nositelj najviše državne vlasti u Republici Hrvatskoj zapravo zatražio formalno ozakonjenje da se prema kriterijima zločinačke Jugoslavije, Srbije i Jugoslavenske narodne armije podižu optužnice i sudi hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

10. Što je kao predsjednik Republike Hrvatske, unatoč najavama njemačkog pravosuđa o dostavi europskog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića, podržavao i zagovarao inicijativu nedemokratski orijentiranih društvenih i političkih organizacija u Republici Hrvatskoj, opterećenih jugo-slavenskim totalitarnim komunističkim nasljeđem, za izmjenu Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, i to u isključivoj namjeri da spriječi predaju vodećih djelatnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, a zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Aktivnim sudjelovanjem u provedbi ove skandalozne inicijative, neposredno pred sam ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, ugrozio je hrvatske državne i nacionalne interese dovodeći u pitanje vjerodostojnost hrvatske vanjske politike kao i općeniti ugled Republike Hrvatske u svijetu. I ne samo što je ovim činom nastojao zakonom zaštititi politički motivirana ubojstva i ostala komunistička zlodjela, nego se drsko usprotivio obvezujućoj primjeni Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. iz 2006. godine, zasnovane na Rezolucijama Vijeća Europe br. 1096 i 1481. Ovo dodatno kompromitira činjenica što u njegovom uredu i sigurnosnom sustavu ključnu ulogu ima sin Josipa Perkovića, koji i nadalje izravno protupravno ugrožava započeto suđenje u Njemačkoj.

Na temelju izloženih činjenica i u duhu općih propisa kojima se uređuje pravo javnosti na pristup informacijama, valjalo je odlučiti kao u dispozitivu ove Odluke o etičkoj osudi za veleizdaju Ive Josipovića.

Zagreb, 10. prosinca 2014.

HNES OSPORILO KANDIDATURU VESNE PUSIĆ ZA TAJNICU UN-A

Priopćenje za javnost: Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) održalo je 12. travnja 2016 u Dvorani Akademija u Hotelu Palace u Zagrebu Tiskovnu konferenciju/Konferenciju za medije o slučaju Vesne Pusić, kandidatkinje za glavnu tajnicu UN, na kojoj je ta kandidatura osporena iz slijedećih razloga:

1. Ne postoji valjan prijedog kandidature; bivša Vlada je najprije podnijela prijedlog 2. listopada 2015, koji je od tajništva UN kao preuranjen odbijen, drugi je prijedlog podnesen 2. siječnja 2016 od Vlade koja je bila samo tehnička i nije imala pravo donositi odluke koje bi obvezivale buduću Vladu,

2. Kandidatura za Vesnu Pusić podnesena je bez podrške Predsjednice Republika Hrvatske, dakle, „prijedlog nema konsezualnu podršku svih“, kako je izjavila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović,

3. Vesnu Pusić etički je osudilo Hrvatsko nacionalno etičko sudište za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa (objavljeno u knjizi HNES (HRVATSKE VELEIZDAJE, 2015, dispoziiv etičke osude Vesne Pusić dio je ovog Priopćenja za javnost),

4. Vesna Pusić nije podobna za najvišu funkciju UN, jer nema rezultate, nema ugled, nema sjaj svjetske liderice: što nije dobro u njezinoj djelatnosti na nacionalnom, još manje može biti na svjetskom planu,

5. O našim ocjenama Vesne Pusić obavijestili smo Ban Ki-moona, glavnog tajnika UN, koji je nedavno izjavio da će tražiti najviše etičke standarde za izbor glavnog tajnika“, što očito nije slučaj Vesne Pusić;

6. pismo smo poslali i svim stalnim članicama Vijeća sigurnosti i predsjedniku Glavne skupštine UN,

7. Od Predsjednice Republike Hrvatske, premijera i potpredsjednika Vlade RH i Hrvatskog Sabora, molimo i tražimo da razmotre ovaj slučaj i uskrate izrijekom svaku podršku kandidaturi Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN.

Na tiskovnoj konferenciji ovo su priopćenje predstavili članovi Predsjedništva HNES-a: akademik Josip Pečarić,književnica Nevenka Nekić, dr. Zdravko Tomac i dr.Zvonimir Šeparović

POVIJESNI DAN ZA HRVATE: Osuđen je ZORAN MILANOVIĆ!

Velika osuda Tite i njegova sljedbenika!

Hrvatsko nacionalno etičko sudište, utemeljeno pri Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, u okviru svoje stvarne nadležnosti provelo je postupak razmatranja etičke odgovornosti Josipa Broza Tita za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, kao i njegovih ideoloških sljedbenika predvođenih Zoranom Milanovićem i o tome donijelo odluku o etičkoj osudi. U prepunoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u subotu 31. listopada 2015.godine HNES donosi konačnu presudu u kojoj su osuđeni Zoran Milanović kao sljedbenik jugokomunističke ideologije koji je počinio veleizdaju hrvatskog naroda, ali i diktator Josip Broz Tito zbog brojnih komunističkih zločina o kojima će u skladu s dokaznim postupkom svjedočiti preživjele žrtve režima.

Osim na znanstvenoj podlozi, Hrvatsko nacionalno etičko sudište ovu odluku temelji i na rezultatima provedene višemjesečne javne rasprave, pri čemu se polazilo od općepoznate činjenice da su brojni Hrvati tijekom Drugoga svjetskoga rata kao i u poslijeratnom razdoblju stradali samo zbog toga jer su bili neprihvatljivi jugokomunističkoj ideologiji. Tu je zločinačku ideologiju osudio cijeli civilizirani svijet, pa tako i Vijeće Europe svojom Rezolucijom broj 1481 od 25. siječnja 2006. Iste je godine Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (“Narodne novine”, br. 76/2006.), pa je time formalno prihvatio preporuku parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

Međutim, i unatoč tako snažnoj međunarodnoj osudi zločina komunističkoga totalitarizma, njegovi su ideološki ostaci još uvijek duboko ukorijenjeni u hrvatskome javnom, društvenom, gospodarskom i političkom životu i zbog toga oni uvelike koče ukupan civilizacijski napredak hrvatskoga društva. Upravo je zbog toga Hrvatsko nacionalno sudište osudilo i Zorana Milanovića kao jednog od njegovih ideoloških sljedbenika. Hrvatsko nacionalno etičko sudište poziva hrvatsku i međunarodnu javnost da otvori oči te da prenese svijetom ove presude, za koje u HNES-u vjeruju da će pridonijeti širem razvoju društvene svijesti o osudi protagonista jugokomunističkoga totalitarizma i njihovih ideoloških sljedbenika, jednako kao što je to učinjeno prema ostalim totalitarnim režimima koji su vladali Europom tijekom 20. stoljeća.

„‘U našem nastupu priložit ćemo dokazni postupak u kojemu će govoriti preživjele žrtve jugokomunističkog režima kojeg je predvodio diktator Josip Broz Tito, ali ćemo i dokazati opačine ovoga vremena danas“, rekao je Zvonimir Šeparović, predsjednik HNES-a koji je dodao da će se dokazati i apsolutno zanemarivanje teritorija, integriteta i vrijednosti Republike Hrvatske uz dokazivanje kulturocida kojeg predvode sljedbenici te ideologije na čelu s osuđenim Zoranom Milanovićem.

Prof.dr. Zdravko Tomac, jedan od članova HNES-a obrazložio je zašto se isti dan sudi i Zoranu Milanoviću ali i diktatoru i zločincu Josipu Brozu Titu: „U proteklih godinu dana Etičko sudište sudilo je Ivi Josipoviću, Stipi Mesiću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Budimiru Lončaru, Vesni Teršelić, a sada je na red došao i Zoran Milanović“.

Dakle, Zoran Milanović je došao sasvim slučajno na kraju kao jedan od preostalih Titovih sljedbenika. Njemu se sudi po dvije osnove; kao sljedbeniku, čovjeku koji je nakon 1700 otkrivenih grobišta i Hudinih jama imao snage ponavljati da je Tito najbolje što su Hrvati imali,

poručio je prof. Tomac koji je dodao da je osuđeni Milanović čovjek koji je očito onaj koji slijedi tu razornu ideologiju. Bitno je da znate, kaže Tomac da Milanović nije izdvojen od ove grupe Titovih sljedbenika koje smo već osudili.

Osudom Josipa Broza Tita posebno se bavio maestro Nikola Debelić koji je zajedno s profesorom Josipom Jurčevićem pročitao presudu Titu.

„HNES djeluje u okviru Hrvatskog žrtvoslovnog društva pa smo na neki način njihova produžena ruka koja se bavi segmentom žrtvoslovlja. U tom smislu jasno je da je riječ o osudi totalitarizma i Josipa Broza Tita. Činjenica koja je jako eksplicitno pripremljena za izlaganje su žrtve Hudine jame, Jazovke itd, sveukupno oko 1700 pronađenih grobnica. O tim zločinima pisao je i prof. Jurčević u sjajnoj ali nadasve zataškanoj knjizi koja se bavi jugokomunističkim zločinima u kojoj je znanstveno dokazano da ta ista vlast koju mi ovdje osuđujemo, krivac za preko 80 posto tih žrtava koje se nalaze u tim jamama.“ rekao je prof. Debelić koji ističe da su sve vlasti u Hrvatskoj do sada pokušale te zločine prikriti i zataškati, te da nitko osim prof. Jurčevića do sada nije znanstveno obrazložio taj genocid nad hrvatskim narodom.

HNES posebnu pažnju pridodao je i svojevrsnom kulturocidu o kojem govori Eva Kirchmayer-Bilić, pijanistica, profesorica na Glazbenoj akademiji u Zagrebu i urednica glazbene rubrike u tjedniku za kulturu ‘Hrvatsko slovo’: „Ja sam istražujući svoje područje ostala zapanjena kako sam tijekom školovanja zakinuta za brojne informacije do kojih sam sama naknadno dolazila i onda sam se pitala zašto meni mnoge stvari nisu dostupne, tada sam shvatila kako je hrvatski narod do 20-ih godina 20. stoljeća imao izuzetno veliku razinu kulture, školstva što je naprasno prekinuto izbacivanjem inteligencije književnika, pogotovo svećenika koji su do tada obrazovali hrvatski narod, preko broja kulturnih društava, orkestara što je išlo do zapanjujuće visine kulturnih djelatnosti. Nakon 45′-e sve to nestaje i dan danas mi osjećamo te posljedice“ upozorava Kirchmayer-Bilić koja dodaje da je zanimljivo je da svi ti podobnici iz tog režima koji su gušili hrvatsku temeljnu kulturu živi i dan danas. Domovinski rat je prešućivan u svim segmentima tako i u području kulture. Važno je naglasiti da je kultura i obrazovanje pitanje hrvatskog identiteta. A ono čega smo najmanje svjesni je to da taj komunistički režim koji je itekako vodio brigu kulturi i informacijama koje primamo i koje nas okružuju, djeluje i danas, čega današnje generacije uopće nisu svijesne

Za ostale optužene presude su objavljena na web portalu pa ih svatko zainteresiran može pročitati.

Ovo su podaci za one koji, unatoć pedeset godišnjeg progona hrvatskog naroda i pljačke Hrvatske, ne prepoznaju uzroke i posljedice komunističkog režima. Danas nam mnogi nude razne programe za oporavak Hrvatske, sve su to pusta lažna obečanja, jer napretka nema dok se ne riješimo komunističkih recidiva. Sve dok u Zagrebu najljepši trg bude nosio ime zločinca Maršala Tita, znak je koliko su još brojčano jaki, a to možemo riješiti jedino na parlamentarnim izborima, samo ih treba prepoznati. Dakle, odluke su u našim rukama.

Ivan Runje/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save