JOSIP JOVIĆ: Nikola Štedul, posljednji idealist
Foto Arhiva HANZA MEDIA
Njemu, Nikoli Štedulu – u kojega je profesionalni ubojica jugoslavenske državne sigurnosti pred sam kraj bivše države ispalio seriju metaka iz neposredne blizine – ovih je dana predsjednica Grabar-Kitarović osobno dodijelila visoko priznanje Red Stjepana Radića za zasluge u borbi za nacionalna prava i razvoj hrvatskog naroda.
Boljeg znaka velikih političkih promjena koje su se dogodile u našoj zemlji, što mnogi, naročito oni rođeni u slobodnoj i samostalnoj zemlji, teško mogu shvatiti, zaista ne može biti. Zacijelo, Štedul nije mogao vjerovati prije četvrt stoljeća da se takvo nešto može dogoditi. Sam kaže da je teško bilo „čuvati vjeru u ovaj trenutak“ jer je „bilo opasno vjerovati“.
Budimo pobjednici
Prije dvadeset godina pisao je kolumnu za jedan list koji sam uređivao. Budući da je dugo bio u emigraciji, iznenadila me njegova umjerenost i razložnost u stavovima te iznimna pismenost. On je zapravo jedan gandijevski tip (uostalom pucali su i u Gandhija) kojemu je svako nasilje strano, ali istovremeno čovjek s dubokom vjerom u svoj politički ideal.
Primajući priznanje te u naknadnim intervjuima i izjavama, Štedul je izrekao nekoliko misli koje valja zapamtiti. U vremenu zaborava, kad su mnogi svoje karijere i profite pretpostavili idealima, kojima se čak cinično smiju, kad su opet neki drugi pod pritiskom siromaštva ili propagande posumnjali u smisao cijelog puta prema nezavisnosti, ili kad neki programski smišljeno nastoje kompromitirati rezultat tog puta, on djeluje kao posljednji idealist.
Bez nacionalne slobode, kaže on, nema ni osobne slobode, bez ponosa nema osobne sreće. Zato moramo voljeti Hrvatsku kakva jest, idealna ne postoji, bolje ikakva nego nikakva, ali ne odustajući od nastojanja da ona bude bolja.
Hrvati su nekako navikli kroz povijest na prenemaganja, oplakivanja, tragedije, žrtvovanja, robovanja, povremene pobune itd., pa i onda kad se okolnosti bitno promijene. Ja nisam žrtva, nego pobjednik, veli Štedul, jer žrtva ima smisla ako vodi pobjedi i jer se na statusu žrtve ne može graditi budućnost.
Izbjegnuto društvo
Predsjednica države je u skladu sa svojom i tuđmanovskom politikom pomirenja i spajanja komponenti koje su dovele do državne samostalnosti posmrtno udijelila isto priznanje i Ljubomiru Drndiću, hrvatskom antifašistu iz Istre, koje je primila njegova kćerka Daša, i to u Pazinu, vjerojatno da bi izbjegla Štedulovo društvo, robujući valjda i dalje predrasudama o emigraciji i potpadajući pod histeriju „beogradske čaršije“ u kojoj živi mišljenje o sveprisutnom fašizmu u Hrvatskoj. On sigurno ne bi izbjegao njezino društvo.
Izvor: ovdje
