Marko Ljubić: Govori li Plenković o stabilnosti vlasti ili o stabilnosti države hrvatskog naroda?

Pobjednici prošlih izbora, Plenković i HDZ, a Most pogotovo, moraju se zamisliti nad brojem osvojenih glasova hrvatskih državljana. Državljani su armatura svake nacionalne demokratske države, a u pobjedu HDZ-a utkano je samo sedamsto tisuća od mogućih preko pet milijuna glasova hrvatskih državljana.

Može li se dakle govoriti o stabilnosti državnoga poretka u takvim okolnostima?

Ne može.

Ovakav izborni sustav koji je omogućio eventualnu stabilnu vlast nužno je izvor trajne nestabilnosti nacionalne države.

Rezultati upravo završenih izbora nisu sami po sebi jamstvo stabilnosti državnoga i političkoga poretka niti društvene stabilnosti, niti su mogli biti u bilo kakvoj varijanti rezultata, pri čemu ističem da te stabilnosti hrvatske nacionalne države ne bi bilo ni da je netko dosegao stotinu mandata s potporom od dvadeset posto ukupnog broja hrvatskih državljana. To je ključna točka svake trajne stabilnosti, odnosno nestabilnosti, a ne broj mandata.

Ne znam na što točno cilja Most kada govori o promjeni izbornog i političkog sustava zemlje i inzistira na jamstvu da će se pristupiti rješavanju tog pitanja. Ako uistinu žele duboke promjene koje će iznjedriti sveukupan procvat najboljega što Hrvatska ima, onda bi Most svojih famoznih sedam zahtjeva mogao i morao svesti pod jedan jedini – duboka promjena izbornoga sustava zemlje, a to onda implicira i nužnu promjenu političkoga poretka, za koji je temeljni preduvjet – promjena izbornoga sustava. U suprotnom, figurativno rečeno ovakav izborni sustav će uz pojedinačna iskakanja dokazanih vrijednosti fabricirati Jambe na svakome koraku. Misli li Most na takvu promjenu, ili na kozmetiku kako izgleda iz njegovih zahtjeva?

Država je kao zgrada, nema li propisanu armaturu, srušit će se

Sve postizborne matematike pokazuju da nova Vlada i saborska većina neće imati više od realnih, stvarnih dvadeset posto glasova hrvatskih državljana u svojim temeljima. To je najvažniji pokazatelj ovih izbora sa stajališta – stabilnosti Hrvatske. Ta činjenica nužno nameće svakoj odgovornoj vlasti prvu i najvažniju političku zadaću. Promjenu izbornog sustava zemlje.

Dugoročna stabilnost hrvatske države i društva ne počiva na broju mandata u Saboru koji će stati iza nove vlade, koliko ih god bilo, jednostavno zbog toga što je svaki taj mandat legitimiran na dvadeset postotnoj armaturi. Ti mandati će omogućiti vlast, mirniju ili nemirniju, vladajućoj političkoj garnituri, ali takva vlast neće bez nužnih promjena uvjeta pod kojima će nastati nova vlast nakon nje, učvrstiti državnu konstrukciju. Niti će bitno moći osigurati bilo kakav ozbiljan razvoj, stimulirati nacionalne potencijale na svim područjima i što je najvažnije, pozicionirati Hrvatsku u međunarodnom okruženju kao autentični subjekt. To recimo ima Mađarska, a nema ni blizu Hrvatska. Svaki, baš svaki udar na takvu građevinu, potrest će je iz temelja, a ljudima u njoj onemogućiti siguran i miran život. U to nema sumnje.

To bi morala biti polazna pozicija svakog izabranog zastupnika u aktualni saziv Sabora koji uopće može razmišljati o pojmu stabilnost, a da ni ne spominjem pojmove kao što su nacionalna državnost, nacionalna sigurnost, nacionalni svekoliki razvoj i međunarodne integracije.

Bez te svijesti nema ni razgovora o bilo kakvoj mogućoj stabilnosti.

To je prvi korak.

Drugi korak je – imati volje i odlučnosti da se krene u ostvarivanje temeljnih pretpostavki za postizanje trajne stabilnosti, sigurnosti, razvoja, nacionalnog prosperiteta. I taj korak bi mogao biti prihvaćanje Petrovljeve inicijative da se priđe izmjeni izbornog i političkog sustava zemlje.

Valja napomenuti da izmjene mogu biti i katastrofalne i vrhunski pozitivne. Dakle, ne nužno dobre i ne nužno prihvatljive jer Most želi promjene i misli da je on pozvan sam po sebi uz potporu koju je dobio na izborima, biti neupitni jamac istih.

Broj glasova je svačija legitimacija, a ponuđene politike na vlasti – trajna potvrda.

Za sada je sve to na jako klimavim nogama.

I na to treba obratiti pozornost.

Ako Petrov i njegovi suradnici misle da će tri preferencijalna prava spasiti stvar, onda je bolje da se ne bave tim pitanjima i nužno je da HDZ odbije takvu banalnost. Jer bi u tom slučaju to bila banalnost s vrlo opasnim posljedicama, što nitko razuman, tko objektivno prati djelovanje Petrova i Mosta, nikako ne smije – isključiti.

Ali, jednako je nekorektno odbiti njihovu inicijativu za promjenu izbornoga sustava, makar koliko nedorađena bila. Naime, izborni sustav se mora promijeniti iz temelja, pri čemu će dva, tri ili pet preferencijalnih prava, bez ili s pragom, biti samo šlag na vrhu vrhunskoga proizvoda.

A bez toga obična šminka ili parfem na neopranom tijelu.

Nužnost dubokih i kvalificiranih promjena izbornoga sustava

Za izmjenu izbornoga sustava i za nužne popratne promjene ustavnoga poretka zemlje nužno je u paketu mijenjati i postojeći Ustav, na što je upravo upozorio dr. Mato Palić, vjerojatno vodeći mladi stručnjak u Hrvatskoj na tom području. Prirodno bi bilo očekivati da profesor Podolnjak, jedan od najznačajnijih članova Mosta i profesor ustavnoga prava na zagrebačkom Sveučilištu, ne treba prevoditelja niti skrbnika koji će mu pronaći i otvoriti vrata vrhunskih znanja upravo iz oblasti koju stavljaju kao prag političke suradnje.

Baš me zanima, to je i njemu velika prilika jer će sudjelovati u vlasti.

U svim fazama razvoja svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo su ključni instrumenti upravljanja razvojem državnog poretka. Nema bitnijega od toga, niti ima alternative.

Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrha, niti nosi pozitivno obilježje ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima primjerice Sjeverna Koreja.

Izborni rezultati s ovakvim izbornim sustavom nužno reproduciraju destrukciju

Hrvatska mora ustavnim i zakonskim rješenjima omogućiti neupitno ostvarivanje prava, usporedivoga i praktično jednakoga za sve svoje državljane.

Zašto ne spominjem i ne govorim o – građanima?

Jer građani kao kategorija nisu ta armatura države i državnoga legitimiteta ni u pravnom ni u politološkom smislu, a legitimitet je zrcalo demokratičnosti jedne države, a država – društva. Dakle, klonimo se priče o građanima na izborima, jer na izborima se realizira državljanstvo pa tek onda i iz njega, građansko pravo, i to samo za državljane koji žive u granicama državne jurisdikcije. Na državljanima počiva državni poredak i to nema nikakve veze gdje tko živi i nalazi li se neposredno pod jurisdikcijom svoje nacionalne države.

Uz pojam građana, sintagma koja je potpuno pogrešno i zlonamjerno ugurana u medijski i politički poredak i koja je praktično prihvaćena kao neupitna činjenica u javnome i političkom diskursu su i – porezni obveznici.

Porezni obveznik i građanin su podmukla podvala u raspravi o izbornom pravu

Porezni obveznik nije politološka kategorija niti kategorija koja ima ikakve veze s državnošću, nego – fiskalna kategorija i samo i isključivo svojevrsna ulaznica pod okvir državne jurisdikcije. Kao ulaznica u muzej. Ako platiš možeš razgledati, ne platiš li – ne možeš. Može se usporediti s položajem djelatnika u privatnoj kompaniji, koji za svoj rad ostaruje benefite, dobiva plaću i bonuse, ali je isključivo obavezan slijediti pravila i standarde vlasnika i upravljača. A vlasnik bira upravljače i to je njegova izvorna esencija i njegovo pravo. Na tom pravu vlasnika počiva teorijski i praktično liberalna filozofska paradigma, pa je nevjerojatno da se upravo toga ne pridržavaju navodni suvremeni hrvatski liberali i neoliberali, te pristalice takvih globalnih pokreta i ideja.

Državnu upravu, neku vrstu menadžmenta koju čine Sabor, predsjednik države i vlada, biraju figurativno ovlašteni vlasnici – državljani, delegirajući svoju volju kroz izborni sustav.

Zbog toga je prvorazredno nužno svim, baš svim državljanima Republike Hrvatske gdje god bili i tko god bili – omogućiti odlučivanje o upravljačkim državnim strukturama i državnim politikama koje će ponuditi u natjecanju kroz izborni postupak. To je međunarodna obaveza Republike Hrvatske, to izvire iz temeljnih vrednota hrvatskoga Ustava, to je polazište svih relevantnih međunarodnih konvencija, a pogotovo Europske konvencije o ljudskim pravima.

Hoće li HDZ spriječiti ozbiljnu promjenu izbornog sustava?

To je usvojeni i neupitni stav teoretičara izbornih sustava kao instrumenta usmjeravanja razvoja država (među kojima kao najvažnijega ističem njemačkog politologa Dietera Nohlena). Također, to je usvojeno polazište suvremene teorije države, a pri tome po stoti put upirem prstom u znanstvene radove profesora emeritusa Marca Gjidare sa sveučilišta u Parisu, te velikoga broja znanstvenika, među koje se svojim radovima može svrstati i dr. Mato Palić, pogotovo svojim znanstvenim radom – Učinci primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj.

Konačno, to izvire iz prakse Suda za ljudska prava u Strasbourgu, iz nekolicine predmeta i procesa koje su vodili državljani Grčke, Velike Britanije, Mađarske, Moldavije i ostalih, protiv zakonodavstva svojih država.

Kako to realizirati?

Par je stvari unaprijed zadano.

Načini ostvarivanja jednakosti glasa i ravnopravnosti državljana

Ravnopravnost se ostvaruje jednakom vrijednošću glasa ili zakonskom tolerancijom razumnog odstupanja, zatim uvjeta ostvarivanja toga prava pri čemu mislim na fizičke, tehničke i infrastrukturne. Prema istraživanju dr. Palića, odstupanja u Hrvatskoj na svim izborima od 2000. godine do danas su neprihvatljiva, destruktivna i zabrinjavajuća, te potpuno u funkciji, ne državne stabilnosti i stabilnosti i razvoja državnoga poretka nacionalne države, nego u funkciji zaštite interesa najvećih stranaka. Recimo, Palić egzaktno pokazuje da je prag od pet posto na nacionalnoj razini diskriminatoran do razine između 15 do 20 posto po izbornom ciklusu. To generira ovakav izborni prag primijenjen na deset izbornih jedinica i primjenom D’Hondtove metode.

Palić uvjerljivo dokazuje da je za Hrvatsku primjerenija jedna izborna jedinica, značajno niži izborni prag i prije svega Saint-Leagueva metoda raspodjele glasova ispod izbornoga praga.

To znači da ni izborne liste, ni udaljenost od birališta, ni model glasovanja niti vrijednost glasa u broju ostvarenih mandata, te pogotovo metoda preračuna tzv. izgubljenih glasova, ne smiju biti diskriminatorni, niti u funkciji određenih politika i struktura, nego isključivo u najvišoj mogućoj funkcionalnosti svakoga glasa u temeljima odluke o državnoj politici.

Danas je u Hrvatskoj sve potpuno suprotno od toga.

Nužno je ukinuti izborno pravo nacionalnim manjinama i listu za dijasporu

To nadalje znači da je nužno ukinuti listu za dijasporu, jer kategorija dijaspora u teoriji države i prava ne postoji. Lista za dijasporu getoizira nekoliko milijuna hrvatskih državljana. Ona znači službeno prihvaćanje posljedica eklatantnog progona hrvatskoga naroda tijekom cijeloga XX. stoljeća i legalizaciju politika koje su uništavale Hrvatsku. Nadalje, to znači da je nužno odmah ukinuti zajamčenu pozitivnu diskriminaciju po manjinskoj pripadnosti jer umjesto da integrira nacionalne manjine u politički poredak države i društva, potiče ih na geotoizaciju, separatizam, a ukoliko su oslonjene ili baštine neprijateljske interese kao u hrvatskom slučaju Srbi, takva diskriminacija ih potiče na neprijateljstvo i destrukciju. To nadalje znači da je nužno pronaći model ili izbornu jedinicu, odnosno jedinice, koje će u najvjernijoj mogućoj mjeri osigurati ravnopravnost i jednakost svakoga prava hrvatskih državljana. To nužno vodi tome da Hrvatska mora biti jedna izborna jedinica, pri čemu je jedino na taj način moguće ostvariti realnu jednakost prava svih njenih državljana.

Jedan od modela koji koriste neke jako uspješne i razvijene zemlje, kao Belgija ili Australija na primjer, jest i uvođenje zakonske izborne obveze za sve državljane. Naime, to se može osporavati zazivanjem prava na opredjeljenje, slobodu izbora, izjašnjavanje apstinencijom, ali, nikada ni jedan društveni standard nije nastao bez društvene prisile. To se jednako odnosi i na društvo, na narod kao i na čovjeka. Prisjetimo se odgoja djece.

Utoliko je važnije razmisliti o tome modelu, ukoliko je realno dokazivo po svim analitičkim i znanstvenim parametrima da hrvatski narod jednostavno nije imao primjereno povijesno razdoblje za razvoj svoje političke kulture, a pogotovo kulture državnosti.

Uz ostalo današnja politička „nekultura“ plod je razornoga djelovanja totalitarnih režima dvadesetog stoljeća, čiji je utjecaj mentalno, programski i personalno i danas izuzetno opasan za hrvatski narod. Takav zakonski akt bi istodobno bio prvorazredan izraz zaštite nacionalne sigurnosti zemlje.

Regionalizacija uz ovakav izborni sustav znači – raspad Hrvatske

Usput, to je ključni uvjet trajnijeg uspostavljanja snažne nacionalne državne infrastrukture, odnosno državnosti, kralježnice koja može tek onda neupitno podnijeti izmjene ili drugačije oblikovanje upravljačkih jedinica u Hrvatskoj, pa i famoznu regionalizaciju. Regionalizacija, koliko god zvučala prihvatljivo, pogotovo u svijesti ostavština floskule bivšega samoupravljanja, bez snažne državne kralježnice u zemlji koja nije stekla državnu punoljetnost, bez osigurane trajnije stabilnosti i pozicije u međunarodnim odnosima, uz otvoreno neprijateljstvo Srbije s potporom dijela europskih nacionalnih politika, uz neriješeno pitanje međunarodne infrastrukture u bliskom graničnom i geografskom okruženju Balkana, strahovito je opasna – ideja.

U biti, teška i ciljana destruktivna podvala smišljena u agenturnim centrima razbijanja hrvatske države i nacionalne državnosti.

To je konačno nužno vrlo jasno reći.

Da bi se izgradnja čvrste i nosive kralježnice državnoga poretka moglo ostvariti nužne su promjene Ustava.

Kako?

Referendumom koji će inicirati većina u Saboru, kako bi se izbjegla neprincipijelna trgovina s antifa opozicijom, koja nikada neće pristati na ovakve promjene izbornoga zakona.

Zašto?

Jer antife i navodna ljevica znaju da sa svojim programskim politikama nikada u kompletnom izbornom tijelu svih hrvatskih državljana ne bi bili ozbiljan politički faktor u Hrvatskoj, a vrhunski bi im rezultat bio – ulazak u Sabor.

To je test za Plenkovića između ostaloga. Test Plenkovićevoga državotvorstva, test njegovoga europejstva, test njegovoga demokršćanska.

Na kraju, nužno je izborne rezultate analizirati, ne po broju osvojenih mandata, nego po broju glasova koje je pobjednik stekao na izborima. A to ne nudi nikakvu trajniju stabilnost. Da bismo uopće razgovarali o stabilnosti državnoga poretka u funkciji razvoja zemlje i nacije, a ne o stabilnosti vlasti koja može biti i loša i dobra, nužno je odmah izraziti političku volju i namjeru o radikalnoj i temeljitoj izmjeni izbornoga sustava i najvažnijih točaka političkoga poretka, dok se preko tako ostvarenih izmjena, ne stvore preduvjeti za osmišljavanje i razvoj efikasne i uveliko nove državne infrastrukture.

To će tek zajamčiti trajniju državnu stabilnost.

Izvor: Narod.hr

1 comment

  1. Domagojevi Strijelci

    Vaše je promišljanje kao svaki puta u pravom smjeru. Baš me zanima čita li gospodin Plenković narod.hr.
    Za sada, relativni je pobjednik izbora. Preferencijalnim glasovima istaknuo je izvrsne ljude, i time povećao izlaznost razočarnih HDZ glasača. Naše je da ocijenimo daljnje korake i ne žurimo s prigovorima. S vremenom, a nema ga napretek, otvoriti će se i ostale karte. Konstituiranje Sabora, koliko i čijih glasova će biti na listi koja će se nositi predsjednici, sastav Vlade, prvi rezultati. Ne treba se nadati da će promjena izbornog zakona, ako je bude, biti odmah.
    Pred gospodinom Plenkovićem, vjerujem, četiri je godine. To je dovoljno za pravilnu ocjenu djelovanja i rezultata ali isto tako, ako bude potrebno, za nove projekte (Projekt Domovina, Projekt Velebit i slično). Bilo bi lijepo da projekt bude samo jedan a ne ponovno više njih.

Odgovori

Skip to content