Zoran Milanović nije nestao u nepoznatom pravcu, nije se sklonionio i nije sakrio, nego se nakon obavljena posla odmara i sprema pokupiti nagradu. Je li sve znao od samog početka svog predsjedničkog mandata u SDP-u ili je „figa u džepu“ narasla u hodu to zna samo on.

U samom finalu farse od svoje vladavine, kad je došlo pravo vrijeme i kad je vidio da sve klizi prema bezdanu, Zoki je skinuo masku i Srbima rekao što misli o njima i njihovoj politici prema Hrvatskoj, isto se tako izjasnio se o pozdravu „Za dom spremni“ i široj obitelji, svom iskrenom svjetonazoru, a jednostavnim i neuvijenim jezikom progovorio je o BiH i njezinoj tzv. državnosti. Bobu je rekao bob, a popu pop! Partiju je ostavio u stanju u kojem ju je zatekao: u frakcijskom rasulu, intrigama i sukobima koji tek imaju izbiti i doći na vidjelo. Shvatio je kako stoje stvari na koncu njegova premijerskog mandata, što slijedi i koji su mogući scenariji, te učinio prema svom nahođenju i davnašnjim dogovorima?

Minirao je tvrdokornu Partiju i sovjetske privrženike unutar Partije – Linić je Milanovićev kapitalac i ukrašava zid njegove lovačke kolibe. Promovirao i usidrio nekolicinu mlađahnih poltrona i bezvezanata poput Marasa, Bauka, Grčića, Zmajlovića, Grbina i Hajdaša pa s takvom ekipom SDP za jedno dugo razdoblje neće osvojiti saborski većinu i neće se dokopati izvršne vlasti, tj. formirati Vladu? Zoran Milanović je završio posao; uzastopnim porazima izvojevao je veliku pobjedu. Hrvati bi mu trebali zahvaliti na sličan način kao i Slobodanu Miloševiću – ujedinitelju Hrvatske.

Jedna i jedina Partija, majka komunističke ideologije ostala je prilično zbunjena, bezidejna, posve zatečena naglim Milanovićevim napuštanjem bitke, i bez „baze“, jer kulturnjaci-sinekuristi se polaka osipaju, nema dovoljno novaca. Proleteri su odavno nestali, postali su drugarska gospoda; radnišvo se pretvorilo u zimmer frei „poduzetnike“ i državno-lokalnu birokraciju koja sada živi u svojim, nekad društvenim nekretninama, protupravno gradi i iznajmljuje turistima; utihnula je službena marksistička indoktrinacija, a komitetlije su se povukle u ilegalu i pribojavaju se lustracije, „jer nešto od toga će uvijek biti, na ovaj ili onaj način“(!); marksistički ideolozi su se presvukli u jurišnike građanske demokracije i borce ljudskih prava, uvijek u kurentnu ideologiju i ni pod mukama ne bi priznali da su nekada bavili prostitucijom u filozofiji, naime marksizmom; partijsko zlato i bogatsvo na inozemnim računima u rukama su nekolicine pomno odabranih iz pravih partijskih legla i tu se partijska „buranija“ ne može opepeliti.

Na kraju se partijskim bogatstvom omrsila samo nekolicina „najjednakiji među jednakijima“. YUTA je partijska mreža upravo „najjednakijih“ i to više nije SDP i članstvo, već pozdanici i upravitelji partijskog blaga. I Srbi su malo posustali, SDP im nakon izbornog poraza nema što dati, pupovci bi i s crnim vragom, ustašama, ako se mogu uhljebiti i unovčiti „ugroženo srpstvo“.

Postoji li uopće partijsko kormilo (predsjednik SDP-a) prvo je pitanje, ili je Zoran Milanović sve na čuvanje povjerio javnom bilježniku, i što doista u ruke dobiva njegov nasljednik? Postaje predsjednik čega(?): pokrpane vreće starih i novih rogova, tzv. frakcija, bolesnih osobnih ambicija i kako jednim imenom nazvati tu skupinu olinjalih marksista, njihovih pulena samoupravljača i zaljubljenika u Jugoslaviju i SSSR?

Partija u ovoj situacji rasula i frakcijskih borbi ne treba novog vođu, nego medicinsku sestru. U potrazi za novim „generalnim sekretarom“ pred očima javnosti odvija se scenarij i likovi već viđeni u Formanovom filmu koji bi se za ovu prigodu mogao nasloviti: „Let iznad partijskog gnijezda“.

Ranko Motorola je promijenio hod, on skakuće kad se penje stepenicama na Iblerovom trgu. Poruka je jasna: „mlađahan sam i pun snage“. Čestitao je HDZ-u na izbornoj pobjedi: Poruka je: „postao sam uljuđen i fin“. Stilist mu je odabrao nove naočale. Poruka jeočita: „zar ne vidite, pomalo sam intelektualac!“. Ranko Motorola stari je kadrovik, još tamo od „Slobodne Dalmacije“, tako se i uvukao u EPH-ov stan u Zagrebu odakle je izgmizao u ministarsku fotelju. Motorala je stari gubitnik, još iz vremena kad je za gradonačelnika Splita, Željko Kerum s njim obrisao pod.

Tonino Picula je mali Antun, tek Tonino, politički sin Ivice Račana, a zašto je malen i tako „mudar“ to će jednog dana na zatvorenoj sjednici za javnost objasniti svekolikom članstvu. Kao i svaki boljševički ideolog, srce mu je u Moskvi, ali devizne dnevnice ne smiju nikako biti u rubljima.

Orsat Miljenić, ovršiteljski odvjetnik, od samog je početka Račanov grlo i čovjek zadaće. U odvjetnike je otišao kad se raspala Račanova Vlada, da bi se na zvižduk Zorana Milanovića odmah vratio u politiku. Priučeni Dubrovčanin, obučena osoba spremna na sve pa i pisanje „Lex Perkovića“, za što odgovornost djeli s Milanovićem. Tvrdi skojevac od velikog povjerenja partijske nomeklature dovršen u Sorošovoj kuhinji. Uz nekolicinu velikih odvjetničkih ureda, navodno vodi i YUTA-ine poslove privatizacije, a njihove potom investicije i pravnu zaštitu?
Grimasom blaziranog oligofrenika Zlatko Komadina ostatke SDP-a može povesti na groblje i uputiti ih kako politički umrijeti, a da to nitko ne primijeti, pa ni oni sami. Mjerna jednica za lijenost ne samo u Hrvatskoj nego i šire, Komadina nikoga ne štedi od svog poroka. Uspio je na ministarskoj fotelji u Milanovićevoj Vladi održati se puna tri tjedna i onda je patentirao traumu-bolovanje i elegantan povratak u lokalnu sinekuru.

Domagoj Hajduković, lijepog hrvatskog imena i vrlo mutna prezimena, malo je premlad za ove staračke igre partijskog prijestolja. Dug je put do aparatčika, a potom onda slijedi ideološko kompletiranje i partijska inicijacija, a to ne ide bez prave terenske provjere.

Od Aleksandre Kolarić Partija očekuje šutnju, a onda će drugovi razmotriti njezin status, ili kako to već ide. Kolarićka je pravi dokaz kakvim osobama nema mjesta u javnosti. Ako bi čovjek poželio svako zlo SDP-u, onda bi doista poželio daa netko takav dođe naa čelo Partije.

Rasulo u SDP-u u kontekstu je rasula ljevice u Europi, tj. EU. U Europi su migraniti s Bliskog istoka i Afrike političkoj lijevici došli glave. Dobro uhranjena, medijski još bolje popraćena, od početka je ta ljevica zaražena marksizmom i boljševičkim ispraznostima o ljudima kao braći na beskonačnoj industrijskoj traci. Ta je ljevica desetljećima hegemonizirala europsku intelektualnu scenu; žarila i palila, arbitrirala i presuđivala svim društvenim i političkim pojavama, procesima, promjenama i fenomenima. Sve što nije bilo po njenim ideološkim parametrima i ukusu bilo je izvrgnuto ruglu i diskvalifikaciji. Tako je intelektualna i politička ljevica namjeravala i s migrantima, ali migranti nisu ideje i filozofski prijepori, nego ljudi sa svojim vjerskim, kulturološkim i svim drugim običajima i predrasudama. Tu ne pomaže pisati knjige, raspravljati i polemizirati i intelektualno se nadmetati. Migraniti i terorizam ponajprije su sigurnosno pitanje najprije, a potom sve ostalo. A što se tiče suživota ateističke i Europe i islamskog monoteizma, upravo je ljevičarski ateizam kumovao da se do suživota nikad ne dođe.

SDP će u sljedećem razdoblju od nekoliko mjeseci pokazati da je davno trebala otići s vlasti, nestati s političke scene, jer nije nikad postala politička stranka ni borac za socijalna prava. Uvijek je bila i ostala samo Partija, Titin SKJ/SKH i njeni „organi“ koji su desetljećima provodili državni i partijski terorizam, zločinačka organizacija koja je na vlast došla likvidacijama i pljačkom te uspostavila brutalnu diktaturu proletarijata: likvidaciju političkih protivnika i oduzimanje imovina, tj. promovirala pljačku kao legalnu i legitimnu „političku“ metodu.

Izvor: hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save