PAPA: Isusova poruka se širi jednostavnim i istinitim svjedočenjem

Vatikan: Misa za Jubilej katehista, na Trgu Sv. Petra (25. rujna 2016.). – ANSA

U euharistijskom slavlju koje je predvodio danas na Trgu Svetoga Petra, papa Franjo je u svojoj propovijedi rekao slijedeće (propovijed donosimo u cijelosti):
* * * * *
Draga braćo i sestre,

apostol Pavao, u svojoj drugoj poslanici, upućenoj Timoteju – ali i nama – preporučuje pojedine stvari koje su mu na srcu. Među njima je i ona da se neokoljano i besprijekorno sačuva zapovijed (1 Tm 6,14). Jednostavno govori o nekoj zapovijedi. Izgleda da nam na to želi usmjeriti pogled na ono je za vjeru važno. Sveti Pavao, zapravo, ne preporučuje mnoge stvari i vidike nego podvlači ono što je bitno za vjeru.

Ovo središte oko kojeg se sve okreće, ovo srce koje kuca i svemu daje život jest uskrsni navještaj; onaj prvi navještaj: Gospodin Isus uskrsnu! Gospodin Isus te ljubi, za sebe je dao svoj život; uskrsli i živ je, uza te je i svaki dan ti pomaže. Ne smijemo to nikad zaboraviti. U ovom jubileju katehista, od nas se traži da neumorno ističemo ovaj primarni navještaj vjere: Gospodin je uskrsnuo. Nema važnijih sadržaja od toga; ništa od toga nije čvršće niti aktualnije. Svaki drugi sadržaj vjere lijep je ako je povezan s ovim središtem; ako preko njega prijeđe pashalni navještaj. Ako se izolira, gubi i smisao i snagu. Pozvani smo uvijek na življenje i navještaj i novost Gospodnje ljubavi: Isus te uistinu voli, takvog kakav jesi (kakva jesi). Daj mu mjesta: bez obzira na razočaranja i životne rane; omogući mu da te voli. Neće te razočarati.

Zapovijed o kojoj govori Sveti Pavao, daje nam da se prisjetimo i Isusove nove zapovijedi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Bog-Ljubav naviješta se ljubeći; ne snagom uvjeravanja, nametanjem istine, niti krutošću nekoga redovničkog ili moralnoga propisa. Bog se naviješta u susretu s osobama, pozornošću prema njihovoj povijesti i životnom hodu. Gospodin nije nekakva ideja, nego živa Osoba: Njegova poruka prolazi u jednostavnom i istinitom svjedočenju; prihvatom i slušanjem i radošću koja zrači. Kada smo tužni, o Isusu se ne „govori“ dobro; niti se Božja ljepota prenosi lijepim propovijedima. Bog nade se naviješta živeći u današnjem danu Evanđelje milosrđa, bez straha da ga se naviješta i novim oblicima naviještanja.

Evanđelje ove nedjelje (26. NKG) pomaže nam da shvatimo što znači voljeti, posebno kako bi se izbjegli neki rizici. U prispodobi imamo bogataša koji se na Lazara, siromaha koji je bio uz vrata njegova doma, ne osvrće (Lk 16,20). Ovaj bogataš, u stvari, ne čini nikome zlo; ništa ne ukazuje na to da je on loš čovjek. Ali on je mnogo bolesniji od Lazara”, koji je bio “pun rana “(ibid.): bogataš pati od strašne sljepoće, jer ne može vidjeti izvan svog svijeta, koji se sastoji od banketa i profinjene odjeće. On ne može vidjeti dalje od vrata svoje kuće, pred kojom leži Lazar, jer ono što se događa vani, njega ne zanima. On ne vidi očima, jer ne osjeća srcem. U njega je ušla svjetovnost i anestezirala dušu. Svjetovnost je poput “crne rupe” koja guta ono što je dobro, čime se gasi ljubav, jer sve proždire u sebe. Takva osoba vidi samo vanjsko obličje i druge više ne primjećuje, jer je postala ravnodušna prema svima.

Onaj tko pati od smrtnog slijepila često pribjegava “žmirenju”: gleda da se dodvori poznatim osobama, onima od visokog ranga, kojima se svijet divi, ali okreće pogled od mnogih Lazara današnjice, od siromaha, od onih koji pate, koji su ljubljeni Gospodinovi. Ali Gospodin gleda na one koji su zanemareni i odbačeni od svijeta. Lazar je jedini koji je imenovan, u svim Isusovim prispodobama. Njegovo ime znači “Bog pomaže”. Bog ga ne zaboravlja; on će ga dočekati na gozbi u svom kraljevstvu, zajedno s Abrahamom, u zajedništvu sa svima koji trpe. Bogataš tomu nasuprot, nema ime; njegov život pada u zaborav, jer tko god živi za sebe ne stvara povijest. Današnja okorjelost uzrokuje kopanje ponora koji se nikada ne može prijeći.

Tu je u prispodobi još jedan detalj, kontrast. Raskošan život ovoga bezimenog čovjeka opisan je kao razmetljiv: sve do čega drži jesu potrebe i prava. Čak i kada je mrtav, inzistira da mu se pomogne i zahtijeva ono što je njemu u korist. Lazarovo siromaštvo, međutim, ističe se velikim dostojanstvom: iz njegovih usta nema pritužbi ili prosvjeda ili podrugljivih riječi. To je vrijedna pouka: kao vršitelji Isusove riječi, nismo pozvani ne paradu i nastupe niti na traženje slave; niti možemo biti tužni ili puna prigovora. Nismo proroci tame koji uživaju u nezemaljskim opasnostima ili zastranjenjima; mi nismo ljudi koji se ugnijezde u svojoj sredini, te se predaju gorkom osuđivanju našega društva, Crkve, svega i sviju te zagađuju svijet svojom negativnošću. Žalobnički skepticizam ne priliči onome tko živi u blizini Božje riječi.

Tko naviješta nadu u Isusa, nosi radost i vidi na daleko, jer zna vidjeti izvan zla i svojih problema. U isto vrijeme, jasno vidi i na blizu, jer je osjetljiv za svoje bližnje i za njihove potrebe. Gospodin danas to od nas traži: pred svim „Lazarima“ koje vidimo, pozvani smo biti uznemireni, kako bismo pronašli načine da pomognemo, bez stalnoga slanja drugima, ili riječi: “Sutra ću ti pomoći”. To je grijeh. Vrijeme uloženo u pružanje pomoći, vrijeme je darovano Isusu; to je ljubav koja ostaje: to je naše blago na nebu, koje možemo zaraditi ovdje na zemlji. Braćo i sestre, neka nam Gospodin u Vjerovanju podari milost da se u nama svakodnevno obnavlja radost prvoga nam navještaja: Isus te osobno voli! Neka nam da snagu za život da naviještamo zapovijed ljubavi, nadvladavanje sljepila pojavnosti i svjetovnu žalost. Neka nas učini osjetljivima za siromašne, koji u Evanđelju nisu neka primisao, nego važna, pred nama uvijek otvorena stranica.

Radio Vatikan

Odgovori

Skip to content