Razočaranja i čežnje hrvatskih orjunaša
Razdoblje ispred nas, s obzirom na znatno ojačalu moć i organizacijsku strukturu orjunaške politike, moglo bi, unatoč povoljno završenim izborima, odlučiti opet na dulje vrijeme sudbinu hrvatskoga naroda. Naime, povijesno iskustvo pokazuje koliko je orjuna svojom velikosrpskom politikom duboko urasla u podsvijest nositelja te ideje, koji se ni nakon izrazito krvavih razdoblja ne mogu otrijezniti od čežnje za beogradskom čaršijom
Velikosrpski političar Nikola Stojanović u svom je programatskom tekstu iz 1902. “Srbi i Hrvati” poznatom i pod naslovom “Do istrage naše ili vaše” objavio kako “Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost” te da se oni “nalaze na prijelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost”, čime je praktično na programatskoj razini najavio istrjebljenje hrvatskoga naroda s lica zemlje tijekom 20. stoljeća. To istrjebljenje hrvatskoga naroda provodile su velikosrpske politike u sve tri svoje inačice – karađorđevićevskoj, jugokomunističkoj i srbočetničkoj, što je na kraju rezultiralo i otimačinom hrvatskoga teritorija.
Tek što su splasnuli hrvatski prosvjedi na te velikosrpske prijetnje, orjunaši su 1905. godine dignuli glave i vjerujući u svoje povijesno poslanje stvorili t. zv. Hrvatsko-srpsku koaliciju, koja je praktično počivala na Stojanovićevim programatskim idejama o uništenju Hrvata.
To su prepoznali čak i Hrvatskoj neskloni Beč i Pešta i zbog toga protiv članova te Koalicije pokrenuli sudske postupke za veleizdaju.
Za tu su veleizdaju, što potvrđuju i suvremena historiografska istraživanja svi znali, osim hrvatskih čalnova Koalicije na čelu s Franom Supilom, koji je i sam bio optužen. Nezaštićen od svoje Koalicije, razočarani Supilo iz nje istupa pa vodeće mjesto prepuša Svetozaru Pribićeviću, čija je politička koncepcija bila izručenje hrvatski zemalja Srbiji i Karađorđevićima.
Kako su prema najnovijim istraživanjima Pribićevićeva braća bili nositelji urote protiv tadašnje hrvatske države, nije teško zaključiti da im je “naivni” Jugoslaven Supilo trebao tek onoliko koliko je bilo potrebno za smirivanje hrvatske protivnosti velikosrpskoj politici.
Potkraj 1918. godine kad je postojala i međunarodna prigoda za obnovu hrvatske države na načelima Willsonova narodnoga samoodređenja, što su u hrvatskom slučaju prihvatile poražene vlasti Austrije i Ugarske, orjunaši su se dignuli na stražnje noge i prvim prometalom “kao guske u maglu” odjurili u Beograd, gdje su Hrvatsku izručili na milost i nemilost Srbiji i Karađorđevićima, što je na kraju i bio Pribićevićev cilj, započet još urotničkim pothvatima, u razdoblju prije pokretanja Veleizdajničkoga procesa u Zagrebu i Friedjungova u Beču.
Kad je Srbija, odnosno beogradska čaršija to izručenje iskoristila za zaposjedanje hrvatskih zemalja, pljačku dobara, batinanje seljaka, progon građanstva te zvjersko mučenje, ubojstva i vješanje političkih protivnika, što je kulminiralo ubojstvom hrvatskih zastupnika HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem u beogradskoj Skupštini 1928., počeli su se trijezniti hrvatski Jugoslaveni.
Masovni progoni Hrvata, čak i onih koji su sudjelovali u izručivanju Hrvatske Beogradu, a čega nije bio pošteđen čak ni glavni arhitekt toga izručenja, posrbljeni hrvatski pravoslavac Svetozar Pribićević, stvorili su preduvjete za izlazak Hrvatske iz te neprirodne velikosrpske tvorevine pa je ubrzo i uspostavljena, najprije Banovina Hrvatska još u sklopu Jugoslavije, a ubrzo potom, kad su to omogućile međunarodne okolnosti i samostalna ratna hrvatska država, u čijoj je uspostavi sudjelovao, poput Ede Bulata, i znatan broj otriježnjenih Jugoslavena.
Orjuna je tu hrvatsku državnost ponovno srušila 1945. u sklopu sovjetskoga jugokomunističkog pokreta i Hrvatsku držala pod srbijanskom šapom sve do 1990. godine, kad na povijesnu pozornicu stupaju demokratske snage, koje diljem Europe, a onda i u Hrvatskoj, ruše komunistički sustav i uspostavljaju demokratski poredak.
Hrvatski orjunaši i tada se opiru uspostavi demokratske hrvatske države i manje više čekaju na rezultate srpske pobune, koja je trebala upokoriti Hrvate, a ako im to možebitno ne bi uspjelo onda ih uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) masovno, kao i 1945., likvidirati s lica zemlje.
Razočaranje orjunaša i preokret u njihovoj politici u Hrvatskoj dolazi tek ujesen 1991., nakon bomabardiranja (raketiranja) Banskih dvora, što je trebalo rezultirati ubojstvom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ali i hrvatskih orjunaša, čiju su politiku artikulirali predsjednik jugoslavenske vlade Ante Marković i predsjednik Predsjedništva t. zv. SFRJ Stjepan Mesić.
Desetak godina kasnije, odnosno u razdoblju poslije smrti predsjednika Tuđmana, orjuna zaposjeda vlast u Hrvatskoj, a njezini protagonisti zadnjih petanestak godina vode politiku rashrvaćivanja hrvatske države kako bi ju opet što lakše mogli utopiti u balkanske, a zapravo velikosrpske vode.
Razdoblje koje je pred nama, s obzirom na znatno ojačalu moć orjunaške politike, moglo bi, unatoč povoljno završenim izborima, odlučiti opet na dulje vrijeme sudbinu hrvatskoga naroda. Naime, povijesno iskustvo pokazuje koliko je orjuna svojim velikosrpskom politikom duboko urasla u podsvijest nositelja te političke ideje, koji se ni nakon izrazito krvavih razdoblja ne mogu potpuno otrijezniti od čežnje za beogradskom čaršijom.
Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo
