Kako izgleda istina ‘istoričara’ Slavka Goldsteina
”Vérité dans un temps, erreur dans un autre” je jedna od maksima koju je zapisao u jednom od svojih djela francuski filozof Montesquieu (1689 – 1755). Prevedeno na hrvatski: ”Istina u jednom vremenu, a greška [laž] u nekom drugom”. Kao dobar poznavatelj povijesnih i društvenih zbivanja Montesquieu je došao do spoznaje da je ono što je bila ‘istina’ u jednom vremenu (razdoblju), pokazalo se da je laž u nekom drugom.
Prije i naročito poslije Montesquieua takvih primjera je bilo, a vjerojatno će ih biti i u budućnosti. Za nas Hrvate jedan od najpoznatijih primjera je Jasenovac i, naravno, NDH. Olovno vrijeme u kojem je sve bilo ‘istina’ što se odnosilo na Jasenovac trajalo je punih 45 godina i nije se smjelo propitivati. Padom Berlinskog zida te stjecanjem neovisnosti Republike Hrvatske konačno je došlo (drugo) vrijeme da se razotkrije dugo nametana ‘istina’. Zahvaljujući povjesničarima i drugima koji su istraživali jasenovački logor i drugo vezano uz to, dakle NDH, doznali smo da je ta ‘istina’ laž.
Unatoč tome da smo dočekali drugo vrijeme, kako je to Montesquieu dokučio, suočeni smo s preprekama koje treba svladati da istina o Jasenovcu i NDH konačno prevlada. Razmatrajući sadašnju situaciju nije teško zaključiti zašto je to tako. Iako toga puno znamo i čitamo u medijima nije zgorega podsjetiti i još dodatno istaknuti neke stvari. Nakon završetka Domovinskog rata jedan od imperativa za demokratsko funkcioniranje samostalne hrvatske države bila je lustracija koja se nije provela; razlozi uglavnom poznati. Umjesto lustracije provedena je boljševizacija koja nam se nameće kao ‘antifašizam’, čak štoviše, i kao neki svjetonazor i još malo pa ćemo slušati da nam je ‘zadatak izgradnja antifašizma’ kao nekad ‘izgradnja socijalizma’, vrativši nas u 1945. Tako, pod krinkom ‘antifašizma’, poznati ‘antifašisti’ (‘poštena inteligencija’) izmišljaju i plasiraju laži o ‘fašizaciji Hrvatske’ pri čemu imaju i podršku ‘kominterne’ sa sjedištem u Parizu. Po poznatom obrascu ‘antifašisti’ obavijeste ‘kominternu’ i Efraima Zuroffa, a onda ovi pošalju priopćenje koje njihovi mediji prenesu kao udarnu vijest, ističući upozorenja i zabrinutost zbog ‘rastućeg fašizma u Hrvatskoj’.
Agitpropovska paljba na Marka Perkovića Thompsona, zbog ZDS, ne jenjava i to je glavna vijest u ljevičarskim medijima uz neizbježno prenošenje reakcija Milorada Pupovca. S obzirom na intenzitet paljbe i neopravdano stigmatiziranje ovog pozdrava, mogli bi očekivati zahtjeve da se poginule branitelje u Domovinskom ratu posthumno osudi za ZDS, a preživjele procesuira. No, bilo bi dobro da nam ‘antifašisti’ objasne razliku između ZDS iz 1941-45. i 1991-95., kad su se u oba slučaja Hrvati borili protiv petokrake i kokarde. Da se zloduh 45-e vratio govori i nedavni proglas o ‘Novoj narodno-oslobodilačkoj borbi’ koji je uputio svojim ‘antifašistima’, Goran Štrok, sin ‘narodnog heroja’, završavajući ga zlokobnim ‘Smrt fašizmu-sloboda narodu’. A Milan Bandić, postane li premijer, obećaje da će obnoviti sve NOB spomenike, a potom izdaje proglas da je II. svjetski rat završio. Nije jasno je li došlo do konfuzije među ‘antifašistima’ glede završetka II. svjetskog rata ili se stvarno nastavlja ‘Nova NOB’. U svakom slučaju moramo biti spremni na oba scenarija.
A da iznošenje istine o Jasenovcu može imati i sudski epilog dokaz je i optužnica Zorana Pusića, u ime takozvane Antifašističke lige, protiv redatelja Jakova Sedlara zbog filma ‘Jasenovac-istina’. Također, sve one koji otkrivaju istinu o Jasenovcu i NDH, od kojih je najgrlatiji ‘antifašist’ Mesić, optužuju za ‘revizionizam’ prijeteći im da mijenjaju povijest. A ‘revizionizam’ kojim oni prijete je dobro znani, boljševički: ‘istina’ je samo ono što je odlučio politbiro ili partija. Boljševici ne prihvaćaju činjenicu da je revizionizam inherentan povijesnoj znanosti i da nije tako ne bi bilo novih saznanja i spoznaja.
Jedna od prepreka u iznošenju istine o Jasenovcu su i hrvatski političari, i to oni koji su izabrani u Hrvatski Sabor da zastupaju općehrvatske interese. Umjesto da prihvate istinu o Jasenovcu oni podanički odlaze na komemoracije i dalje podržavajući laž. A komesari Mesić, Pupovac, Pusić, pretvaraju komemoracije u političke mitinge, papagajski ponavljajući nam dobro znane tirade.
Uzmemo li u obzir ratno-huškačko orgijanje, što svjedočimo u zadnje vrijeme, Miloševićevih četničkih sljedbenika Vučića, Nikolića, Dačića, Šešelja, Vulina, Irineja, vidimo da je stanje isto kao i 90-ih kad je Jasenovac bio motiv i pogonsko gorivo za agresiju na Hrvatsku. Nažalost, odgovor naših političara srpskoj strani više sliči upućivanju na bon-ton ponašanje umjesto odlučne reakcije na njihove otvorene agresivne namjere. A posebna prepreka u promicanju istine o Jasenovcu su neke hrvatske institucije, one koje bi se morale oglasiti i svojim autoritetom stati u obranu istine ma koja god bila. Zbog svega navedenog promicanje istine i dalje ostaje na pojedincima/povjesničarima, Crkvi te Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.
Raspravljati, međutim, o Jasenovcu i NDH ne može se zaobići nam znani i moćni Slavko Goldstein. O njemu, njegovoj ulozi i utjecaju na zbivanja u Hrvatskoj manje-više je poznato. Nalazeći se u privilegiranom položaju u jugotvorevini, djelovao je na zbivanja u Hrvatskoj. Kad se Hrvatska počela boriti za samostalnost, kao što je poznato, on je otvoreno radio protiv interesa Hrvatske ne gubeći svoj utjecaj i moć. U zadnjih 15-ak godina njegova moć i utjecaj dolaze do punog izražaja zahvaljujući trojici lakeja: Mesiću, Josipoviću i Milanoviću. Svoj trojici bio je savjetnik, a prvi mu je dodijelio čak i odličje (bilo bi interesantno znati za koje zasluge je odlikovan). Svoju moć Goldstein je demonstrirao i slanjem sina Ive za veleposlanika, ne bilo kamo nego u Pariz. Držeći sliku zločinca Tita u veleposlanstvu, sin Ivo je više bio ambasador Jugoslavije nego veleposlanik Republike Hrvatske. S titulom ‘istoričara’ Slavko Goldstein slovi kao ‘najbolji poznavatelj’ Jasenovca jer mu je to specijalnost. Osim te titule ima još jednu, a ta je ‘najveći intelektualac u Hrvatskoj’, što je malo poznato u hrvatskoj javnosti. O čemu se radi?
Ukratko, u sklopu Festivala svjetske književnosti u Zagrebu (3-9. rujna 2016.), u organizaciji Frakture, održavane su tribine i na jednoj je nastupio i Slavko Goldstein uz Miljenka Jergovića i još neke, s temom ‘Rat kao gubitak ili traženje identiteta’. Iako je tribina bila obično trabunjanje ipak nije bila promašaj jer smo saznali nešto što do tada nije bilo poznato. Prvo, organizator Festivala, Seid Serdarević, otvarajući tribinu predstavio je Slavka Goldsteina kao ‘najvećeg intelektualca u Hrvatskoj’ (prije nekoliko godina isto je izjavio i Jergović) i, drugo, na kraju tribine još smo saznali od samog ‘najvećeg intelektualca’ da mu je naslov za knjigu ‘1941-godina koja se vraća’, dao njegov vjerni pobočnik Miljenko Jergović.
No, vratimo se na ‘istinu’ o Jasenovcu koju zna samo ‘istoričar’ Slavko Goldstein. Kao ‘najbolji poznavatelj’ on tvrdi da je u Jasenovcu broj stradalih oko 100 tisuća (na sadašnjem popisu broj je oko 83 tisuće). Popis stradalih također je stavljen i na internetsku stranicu JUSP-a. Kako i zašto je ovaj popis nastao dobro je poznato. No, da s tim popisom puno toga ne štima otkrio je dr.sc. Stjepan Razum prošle godine kad je internetska stranica bila nedostupna mjesec dana; manipulacije popisom bile su više nego očite. Da se i dalje manipulacijama nastavilo potvrdili su M. Koić i N. Banić daljnjim istraživanjima na nivou softwera te objavili u nizu članaka u Hrvatskom tjedniku, u zadnjih nekoliko brojeva. Unatoč tome ‘istoričar’ Goldstein i dalje tvrdi da je popis točan i da ga treba nadopuniti do 100 tisuća. On toliko vjeruje u taj popis da nas ne bi iznenadilo da se i njegovo ime nađe tamo tako da može ići po svijetu i izjaviti da je i on stradao u Jasenovcu.
Uzmimo da je u Jasenovcu stradalo 100.000 kako tvrdi Goldstein. S obzirom na tako veliki broj pronalaženje kostiju bilo bi relativno lako, što nije slučaj. Za Goldsteinovu tvrdnju nije potrebna neka velika znanost ili znanje da ju se obori ovim primjerom. Kada Real Madrid ili Barcelona igraju pred punim stadionom broj gledatelja je 80-90 tisuća. Tijekom utakmice kamera pokaže skoro cijeli stadion i time dobijemo sliku o broju gledatelja, što odgovara broju navodno ubijenih u Jasenovcu čije bi kosti izbile na površinu poslije malo jače kiše. Pretpostavimo da je on u pravu, a svi drugi koji ga osporavaju, u krivu. Kao ‘najboljem poznavatelju Jasenovca’ te koji zna istinu i ‘najvećem intelektualcu u Hrvatskoj’ ne će biti problem da nam odgovori na sljedeća pitanja. Gdje su posmrtni ostatci (kosti) stradalih u Jasenovcu? Zašto se lako pronalaze kosti Hrvata u Macelju, Teznom, Hudoj Jami i drugim stratištima (~1.700), a u Jasenovcu ne? Zašto je protiv iskapanja u Jasenovcu da se temeljito istraži i konačno utvrdi istina? Zašto je Tito na popisu najvećih ratnih zločinaca, a Ante Pavelić ne? Zašto je broj zločina koje su počinili partizani daleko veći od zločina koji se pripisuju NDH, što je prof. dr. J. Jurčević dokazao u svojim istraživanjima? Zašto izbjegava javno sučeljavanje na koji ga poziva Igor Vukić? (On radije daje interview Novom listu osporavajući rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, zaključujući da javno suočavanje ne bi imalo smisla). Vjerujem da će kao ‘najveći ntelektualac u Hrvatskoj’ vrlo lako odgovoriti na ova pitanja, jer on zna ‘istinu’.
S obzirom na to da je ‘istoričar’ Goldstein uvjeren da je on jedini koji je dokučio istinu o Jasenovcu predlažem da se u hrvatsku historiografiju uvede mjerna jedinica za istinu koja će se zvati po njemu: goldstein (G), slično kao u prirodnim znanostima (volt, amper, herc, tesla…).
Anto Periša/hrsvijet.net
