Smije li Hrvat dvojiti između simbolike Brune Esih i simbolike Stipe Mesića?
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
Što sa stajališta ljudske slobode i prava u biti znači izlazak na birališta i donošenje odluke, potpuno individualne, o davanju povjerenja nekome od kandidata ili lista?
Znači, imati svijest o sebi kao jednoj od milijuna neizostavnih i ključnih poluga u upravljanju svojom slobodom. Jer, sva priča o državnosti jednoga naroda, nacionalnoj državi, tisućljetnoj borbi za slobodu, žrtvama koje su u nju utkane i kojih se sjećamo, što iz priča, što neposredno iz nedavne prošlosti i iz svojih obitelji, svodi se na – pravo odlučivanja na slobodnim izborima.
Država je upravo to.
Sve ostalo su posljedice koje izravno ovise o tom činu.
Niti jedan teoretičar, analitičar, akademac bilo kojeg ranga, niti jedan uglednik europskih ili svjetskih razmjera ne može drugačije definirati temeljno pravo na nacionalnu slobodu, ili pronaći elementarniji čin ostvarivanja toga prava. To je to.
Čemu ovakav uvod?
U Hrvatskoj se danas ne vodi sukob na političkoj sceni oko toga koliko će se smanjiti ili povećati državni proračun, koliko ćemo ostvariti turističkih boravaka, više ili manje, hoće li se izgraditi jedan ili dvadeset mostova, te zaposliti više ili manje ljudi, iako upravo takve poruke primamo i na tome se temelje sve javne polemike.
Ništa od toga nije presudno za odlučivanje na nedjeljnim izborima.
Odlučuje se o sebi, svome identitetu, svojoj slobodi, a zbog realnih okolnosti u Hrvatskoj i ponude koja je pred nama sa stotina tribina i adresa, kojima smo zasuti iz svakoga medijskoga javljanja, pogotovo je važno istaći, odlučuje se i o svome – samopoštovanju.
Zašto?
Jer se ne može govoriti o samopoštovanju, a bojati se razumskoga zaključivanja.
Da vidimo dakle što imamo?
Imamo s jedne strane zbir politika koje počivaju na programskom, idejnom i civilizacijskom nasljeđu hrvatske neslobode, progona hrvatskoga čovjeka, njegove kulture, tradicije, njegovog kršćanskog obilježja i politike koje ukratko baštine sve ono što je izravna suprotnost hrvatskome narodu i svemu na čemu smo odgajani. Iako ističem „hrvatskom narodu“, te politike su radikalno suprotne načelima svih naroda svijeta.
Te politike su zatirale naš kršćanski i nacionalni identitet, zatiru ga i danas. Te politike su nakon Drugog svjetskog rata sudile bl. Alojziju Stepincu, jučer su na vlasti sprječavale izručenje personalnih simbola toga režima pravičnom suđenju u Njemačkoj. Te politike su u šestom mjesecu na srpski zahtjev bojkotirale predstavljanje bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, a danas nas pokušavaju prevariti porukama o obrani od srpskih osvajačkih, prljavih i još uvijek krvavih ruku, jer se Srbija nikada nije ni pokušala pokajati za zla koja je nanosila hrvatskom narodu, a promovira ih i zastupa i danas, ništa manje radikalno.
Sa snažnim uporištem upravo u imenima ljudi na ponuđenim izbornim listama u Hrvatskoj.
Te politike otvoreno zastupaju stav da je srpska agresija bila – građanski rat.
Nude nam zaštitu pred Srbijom, koju smo potukli kao nitko u povijesti i zbog njih je još uvijek politički živa i zločinačka upravo ta poražena Srbija.
Te politike su personalizirane u liku i djelu Stjepana Mesića, prijetvorne, lukave i spremne na sve, i čine jednu izbornu ponudu. Mesić je devedesete godine pjevao s hrvatskim prognanicima, a ne samo iseljenicima u Melbourneu, ustaške pjesme da im se približi za epohalnu prijevaru kako se kasnije ispostavilo. Tog čovjeka danas možemo jedino pronaći ruku pod ruku s Miloradom Pupovcem kako s desetine lokacija iz hrvatskih šuma šalje poruke ubojitije od četničkog noža pod grlom hrvatskoga naroda. Mesić je nakon Melbournea vladao Hrvatskom, a po svim indikacijama i dostupnim dokumentima u objavljenim radovima u inozemstvu, na mig iz inozemstva 1994. godine pokušao je izvršiti puč u Hrvatskoj, srušiti utemeljitelja hrvatske države i njenu vlast, dok je još zemlja bila u ratu, okupirana, narod protjeran, a vodila se ogorčena bitka za spas hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Danas Mesićev politički izborni predvodnik mlađahni Zoran Milanović nastupa jednako kao i Mesić. Kada je bio na vlasti, njegova vlada, pogotovo ključna ministarstva, od vanjskih poslova, preko kulture i obrazovanja, te ključne javne institucije, sve su činile i činili da se Srbija amnestira od zla protiv hrvatskoga naroda, da se optuži ponovno povijesno i epohalno hrvatski narod za najčešće izmišljena zla. Zbog toga su risali Hitlerov znak na Poljudu, kako bi svijetu, stotinama milijuna ljudi preveli na razumljiv jezik njihove i srpske objede o – ustašluku i genocidnosti hrvatskoga naroda. Genocidnosti koju je u knjizi „Anatomija fašizma“ Robert Paxton, američki povjesničar svjetskoga ugleda, oslanjajući se na velikosrpske i komunističke izvore predstavio cijelom akademskom, financijskom, gospodarskom i političkom establišmentu razvijenog svijeta s brojkom od 500 tisuća, kako Paxton kaže „po umjerenim procjenama“ ubijenih Srba, 200 tisuća ubijenih Hrvata, zatim 60 tisuća ubijenih Slovenaca, da bi dospio do brojke, slovom i brojem – 980 tisuća ljudi, a Tuđmana predstavio kao notornog fašistu koji je potpuno rehabilitirao ubojice označene tim brojkama i gotovo u potpunosti realizirao ideju „Velike Hrvatske“. Da ne bi bilo zabune, recenzenti te globalne optužnice su profesori Jakovina i Cipek, uvaženi profesori i znanstvenici s javnoga, dakle državnoga sveučilišta u Zagrebu. Kreatori te Mesićeve liste su financirali kampanje, filmove, tiskovine, izvješća cijelom svijetu krcata lažima, poticali progon nacionalnih ideja i njihovih nositelja, sramotili narod na svakom koraku, vodili žestoku kampanju protiv Katoličke crkve, a danas – nude zaštitu.
Kakvu zaštitu i od koga?
Kao mafijaš, koji pošalje svoje batinaše u ulicu, porazbijaju dućane, male obrtnike, unište sve, a onda u blistavom odjelu, sa šeširom i štapom, uz nasmiješene gorile i striptizete, dolaze i nude darove i jamče sigurnost.
Koja košta.
Koliko košta takva sigurnost?
Nesagledivo, strateški vjerojatno pogubno, smrtonosno, jer se u ovim trenucima ne samo u Hrvatskoj, nego i u našem okruženju, na europskom tlu, te u Sjedinjenim Državama vodi ogorčena bitka dobra i zla, prirodnoga čovjeka s izmišljenim i manipulativnim stvorenjem bez svijesti i identiteta.
Pretjerujem?
Nimalo.
Sjetite se nevjerojatne krađe predsjedničkih izbora u Austriji, koja u više od dvjesto godina demokracije nikada to nije doživjela. Isti je rukopis iza tih kradljivaca u Austriji i iza antife i njihovih financijera u Hrvatskoj. A potpis nosi samo jednu poruku – smrt nacionalne slobode i identiteta.
Hrvatska je na izloženijoj poziciji od Austrije.
Nikada se u politici, pogotovo u državama i narodima koje se nalaze u zoni pojačanih interesa i prije svega na prostorima koji geostrateški nisu institucionalno uređeni, ne prepušta ništa slučaju. O tome se odlučuje na predstojećim izborima.
Tko će Hrvatsku zaštiti od takvih „zaštinika“?
Samo svaki, baš svaki hrvatski čovjek.
Nitko drugi.
Hrvatski narod neće birati dakle samo između privida Milanovića, Plenkovića ili čak Petrova, te desetine drugih lidera i liderčića, čak i potpuno jasnih društvenih karikatura, koje prije svega služe za realno upozorenje u kakvom se glibu nalazimo.
A nema realne i dobre odluke izvan realnog života i realnih mogućnosti, koliko god bili nezadovoljni s njima. Zbog toga površne zamjerke ne smiju biti razlog za nečinjenje, jer je to bijeg, alibi, kukavičluk i neodgovornost. Ponude pred kojima ćemo stajati u nedjelju, a već danas u svojim umovima, jako se i bitno razlikuju. I lako ih je prepoznati.
Uzmimo primjer Zagreba.
Zagreb je mitsko, simbolično, povjesno i strateško srce hrvatskoga naroda. To je povijest integrirala, i nema nikave veze ta činjenica s današnjim svakodnevnim prepucavanjima oko dnevnopolitičkih pitanja između ovakvog državnog Zagreba i Splita recimo, Zagreba i Rijeke, Pule, Osijeka, Varaždina.
Zagreb je srce.
Bez tog srca nikada Split ne bi mogao biti hrvatski, dakle ni autentični Split. Ni Rijeka, ni Osijek, ni Pula. Zbog toga je bitka za Hrvatsku uvijek bila prije svega bitka za kontrolu nad Zagrebom.
Zbog toga je Tito naredio hrvatskim partizanima i njihovim postrojbama da zastanu u napredovanju prema Zagrebu, zbog toga su srpske armije s desetinama tisuća preobučenih četnika nakon ulaska Rusa u Beograd, prve ušle u Zagreb i – „oslobodile“ ga.
Od koga i od čega?
Prvenstveno od njegovoga identiteta, njegove kulture, njegovoga sadržaja i imena, jer se drugačije nije moglo upravljati hrvatskim narodom.
Taj Zagreb se nikada nije oporavio od kulturocida, genocida, urbanocida koji je doživio 1945. godine, nikada se nije do danas otrgnuo okovima „slobode“ koju su mu donijele srpske partizanske armije, a nakon toga zacementirali desetine tisuća „osloboditelja“ koje je režim planski naseljavao radi promjene esencije Zagreba i desetljetnog zatiranja duha i duše, ne samo tog Grada, nego – hrvatskoga naroda. Tko ne vjeruje neka pogleda strukturu komunističke i jugoslavenske elite u svim elementima upravljanja Zagrebom i Hrvatskom nakon „oslobođenja“ pa sve do devedesete.
Ali, i do danas.
Kulturu, autentičnu kršćansku srednjoeuropsku kulturu, zagrebački i hrvatski nacionalni identitet, ubijalo se po padinama Medvednice, na suđenju Stepincu, ubijalo se progonom zagrebačkih Hrvata, Nijemaca, Židova, pravoslavaca, muslimana, ukratko – svega onoga što je Zagreb činilo Zagrebom i – srcem Hrvatske.
Iz divljaštva epskih razmjera imali smo desetinama godina stvaranje jedne umjetne parakulture pune laži, primitivizma, manipulacije i zla, pokreta negacije i progona, nasilja i zatiranja, stvaranja svijeta i čovjeka koji je na javnoj sceni bio i ostao uvijek negacija izvornoga Zagreba.
Danas tu negaciju, taj pokret uništenja predstavljaju pobješnjele čete antife pod imenima od kulturnjaka do novinara, aktivista do boraca za ljudska prava. Korijeni tih ljudi, tih ideja su ukopani u srce Zagreba maršem srpskih armija 45. godine.
Oni i danas ubijaju hrvatski Zagreb, ubijaju njegovu kršćansku i europsku dušu, bez obzira što im gospodari mogu biti i pripadnici etabliranih europskih naroda, jer gospodare i njihovu pomoć moraju imati s obzirom da su manjina u Hrvatskoj. Moraju lagati, varati, jer na istini ne mogu nikada osvojiti vlast na izborima.
A onaj fini, prognani Zagreb, ostao je u domovima, u obiteljima, ilegalan, ali živ. Taj Zagreb nije ostao sačuvan samo u Zagrebu, nego u domovima hrvatskoga naroda. Bez obzira gdje je bio i gdje i danas živi. Sudbonosna je pogreška misliti da je Zagreb baština samo rijetkih autentičnih Zagrepčana koje nije identitetski uništio zloduh „osloboditelja“ i jugoslavenskoga režima.
Zagreb je temeljna hrvatska nacionalna paradigma i baština svakoga Hrvata gdje god bio.
Svakoga.
I upravo zbog te činjenice, upravo su nasljednici režima koga danas personificira Stipe Mesić, bez obzira kako se stvarno zvao, na svim listama i u svim izbornim jedinicima Hrvatske, učinili sve da prvo u Zagrebu stvore i razviju kampanje animoziteta, sukoba i mržnje prema Hrvatima koji su dolazili svom povijesnom oltaru, ali i prema svim autentičnim regijama Hrvatske i prema njihovoj izvornoj simbolici. Na toj matrici nastajali su sukobi i umjetne suprotnosti, na tome se uništavalo i uništava Hrvatsku.
Pod krinkom brige za Zagreb!?
Zbog toga je nakon uspostave samostalne hrvatske države toliko nastojanja bilo u sotonizaciju ljudi koji su upravo iz tih, od Zagreba udaljenih domova, mimo državnih, imperijalnih i porobljivačkih planova jugoslavenskog osvajača, dolazili desteljećima u Zagreb, najčešće na njegove periferije i tamo, umjesto u samome Centru, čuvali – mit o hrvatskom, kršćanskom i srednjoeuropskom Zagrebu iz priča.
Ti ljudi u nedljelju moraju na birališta. Jer ne brane samo sebe, iako presudno moraju snažno iskoračiti iz nametnute inferiorne pozicije provincijalaca i dotepenaca, upravo od i pred idejom i nasljednicima ubojica izvornoga Zagreba. Ti ljudi, figurativno rečeno s perfirerije Zagreba, kojima je namijenjena sporedna uloga topovskoga mesa u svim društvenim događajima, moraju upravo u Zagrebu pokazati izlaskom na izbore – da su oni Zagreb, dakle i Hrvatska.
Jer tisuće i tisuće Stipe Mesića neće ostati doma.
Taj Zagreb, primjera radi, u provoj izbornoj jedinici ima izbor između mlade znanstvenice Brune Esih, koja je iz Splita donijela pod Medvednicu snove o mitskom Zagrebu i njegovoj kulturi i bori se za njih u svakoj prigodi svoga društvenog angažmana i života, nasuprot Stjepana Mesića, krivokletnika, pučiste, čovjeka sa zastrašujućim rukopisom političke karijere koja znači radikalno uništenje stare i fine zagrebačke, mitske hrvatske simbolike.
Iza Brune Esih, odnosno iza liste koju ona simbolizira, stoji sve ono što obilježava hrvatski narod i njegove vrednote. Stoji majčinstvo, žena, djeca, kultura, znanje, kršćanski identitet, poštovanje prirode čovjeka, a iza liste koju simbolizira Stipe Mesić stoje skriveni zagovornici uništenja prirodnoga braka muškarca i žene, zagovornici izopačenih ljudskih skolonosti i plaćenici Soroša i sličnih epohalnih destruktivaca današnjega svijeta, zagovornici rodne ideologije, zagovornici smrti umjesto života, stoje kolone koje predvode Rade Borić, Mirjane Mirt, Mime Simić i slične pojavnosti s nesagledivim posljedicama.
Iza imena i simbolike Brune Esih stoje kolone hrvatskih majki, žena, stoji legendarni pokret za brak muškarca i žene Željke Markić, stoje istina i načela, a iza druge, suprostavljene ponude, stoje same suprotnosti. .
Imamo li dakle uopće izbora?
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
