VESNA PUSIĆ: GENERALNA TAJNICA FILOKOMUNISTIČKE LJEVICE
U svom sramotnom pohodu na vrh svijeta, u svojoj kandidaturi za generalnu tajnicu UN-a, drugarica Vesna Pusić doživjela je sramotan poraz zauzevši posljednje mjesto. I nije bitno što je Vesna Pusić doživjela sramotan poraz u unaprijed izgubljenoj političkoj utakmici koju je koristila za svoju samo promociju i predizbornu kampanju ljevice, važno je sramoćenje Hrvatske i podsmjeh međunarodnih čimbenika koji o Vesni Pusić, heroini hrvatske mentalno komunističke ljevice, znaju više nego mi sami. Važno je znati i to, da je Vuk Jeremić bio glavni promotor Vesne Pusić na putu u UN, a ona mu je, čini mi se, istom mjerom to vratila glasajući za njega u prvom krugu.
Teško je ne reagirati na hrpetinu neistina i spinova izrečenih u njenom razgovoru za jugoslavensku N1 TV, ali poseban osvrt potreban je samo za ovaj citat, jer kada bi secirali svaku njenu rečenicu mogli bi napisati cijeli roman.
Nisam sigurna kako će kadroviranje riješit i unutar HDZ-a. Mislim na Hasanbegovića i 7-8 zastupnika koji su zaista desničarski ekstremisti. Ekstremisti, čak i kad ih ima malo, napadaju vrlo žestoko i vrlo su glasni. Unutar HDZ-a će morati prelomiti je li pobijedila ekstremna desnica ili bijeg od te desnice i u skladu s tim se moraju postaviti u sastavljanju vlade. Jedna vlada umjerenog, umivenog desnog centra koju Plenković želi voditi ne može imati kao svog člana povijesnog revizionistu kakav je Hasanbegović, kazala je Pusić, prenosi N1.
Nikada nismo doznali niti ćemo ikada doznati, po čemu su to Hasanbegović i 7-8 zastupnika desničarski ekstremist. Gdje su dokazi za taj ekstremizam, šta je to uopće desničarski ekstremizam i koje su posljedice za Hrvatsku zbog takvog, navodnog ekstremizma, te grupe koja je malena, ali vrlo glasna, kako kaže drugarica? Za Vesnu Pusić i njenu partiju jedino je rješenje radikalno izmišljati i proizvoditi desničarski ekstremizam, jer bez desničarskog ekstremizma propada i njena komunistička politička platforma koja ne može opstati bez neprijatelja na radikalnoj desnici.
Suprotno tvrdnji Vesne Pusić, imamo dokaze da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna desna stranka, strančica ili udruga ni slične onima koje postoje u gotovo svim europskim državama. Imamo i neoborive dokaze o egzistenciji i pro aktivnom djelovanju filo komunističke, neojugoslavenske ljevice čija je ideološka predvodnica upravo drugarica Vesna Pusić. Te dokaze iznio sam u svom zadnjem novinarskom osvrtu i nema nikakve sumnje da je partija Vesne Pusić produžena ruka SKJ i SKH. Partija Vesne Pusić služi se istim onim trikovima kojima se služio JBT i što bi bratija rekla „ista meta isto odstojanje“!
Ja sam po vokaciji desničar, a za Vesnu Pusić sam ustaša i ekstremni desničar, a da bih je razuvjerio kako nisam povijesni revizionist otkrit ću svoje referentne točke na kojima počivaju moja ideološka polazišta.
Stjepan Mesić, Pusićkin „brat po oružju“, izjavio je pri zdravoj svijesti, kao odrasli muškarac i političar, kao desna ruka Tuđmana sljedeće:
„Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu pobijedila dva puta! Prvi put kada je 10. travnja proglasila NDH, državu koju su priznale sile osovine i drugi put 1945. kada smo nakon rata sjeli sa saveznicima, pobjednicima Drugog svjetskog rata“!
Koga je Hrvatska pobijedila 10.travnja 1941. sukladno Mesićevoj izjavi? Hrvatska je 10. travnja 1941. godine pobijedila Kraljevinu Jugoslaviju istrgnuvši se iz velikosrpskog zagrljaja, i toj Mesićevoj izjavi, istinitosti te povijesne činjenice nije potreban nikakav povijesni revizionizam i tome se ne može ništa ni dodati niti oduzeti. Zbog toga je general Glasnović u pravu kada kaže da je NDH bila hrvatska država, a zbog te izjave Vesna Pusić i kompletna ljevica je dobila „ospice“! Zamislite!? Kako se Glasnović uopće usudio reći isto ono što je rekao Pusićkin drug Mesić! Gdje je tu ekstremizam i povijesni revizionizam?
Sam karakter režima NDH, politički ustroj, politički utjecaji ratnog okružja, dominacija političkih silnica, može se smjestiti jedino u kontekst vremena od 10. travnja 1941. do 10. svibnja 1945. Jedino što može biti razumno i prihvatljivo je promatrati događaje u kontekstu Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i u tom kontekstu uspoređivati moguće ratne zločine svih sudionika rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ako je Pavelić zločinac, ako je Draža Mihailović zločinac, možda je i Tito u NOB-i bio zločinac? Ili je Tito jedini nevinašce!?
Stjepan Mesić se svojom izjavom u Australiji o hrvatskim pobjedama doveo u neobrano grožđe. Dakle Hrvatska je pobijedila 1941. otrgnuvši se iz velikosrpskog zagrljaja Kraljevine Jugoslavije, a onda je ponovno pobijedila 1945., valjda samu sebe, i upala u desetorostruko težu Titovu, zločinačku diktaturu, nemjerljivo užasniju nego što je bila ona Aleksandrova!?
I to je zapravo referentna točka svih rasprava o kontekstu vremena u miru, o kontekstu Titove diktature od 1945. do 1990. godine. Podmeću nam neprijatelji da smo revizionisti, jer želimo reustašizaciju Hrvatske, jer želimo oživjeti NDH, a u stvari iza tih napada stoji strah od istine, strah od otkrivanja pravog lica diktatorskog režima JBT-a. Povijest o postojanju NDH pisao je diktator Tito i njegovi jednoumni diktatorski povjesničari bez ikakve mogućnosti za demokratsku raspravu i bilo kakvog suprotstavljenog mišljenja. Da je kojim slučajem NDH nakon 1945 opstala, demokratizirala svoj politički ustroj koji za vrijeme rata opravdano nije bio demokratski, jer bio je rat, danas bi Hrvatska bila jedna od najnaprednijih država svijeta uz bok jednoj Njemačkoj ili Japanu. Ali u tom slučaju ne bi bilo Jugoslavije niti ovog cjelovitog geostrateškog prostora na kojemu je Tito potkusurivao i Istok i Zapad. Da bi postojala Jugoslavija trebalo je uništiti NDH, hrvatsku državu, državu koja je ključ strategije ovog prostora. Iz istog razloga Hrvatsku se i danas ciljano i sustavno urušava na svim razinama!
Da je bilo tko mislio i želio reustašizirati Hrvatsku ili uspostaviti novu NDH to bi učinio Tuđman nakon što je slomio kralježnicu Jugoslavenskoj agresiji. Nacistička, fašistička ili bilo kakva diktatorska ili zločinačka Hrvatska danas u modernoj Europi jednostavno nije moguća i svi napadi ljevice u tom pravcu su pucanj u prazno.
Generalna tajnica mentalno komunističke ljevice, drugarica Vesna Pusić, ima zadaću nanjušiti i medijski prokazati sve one koji se usude taknuti u njenu titoističku idilu, sve one koji u potrazi za istinom otvaraju prave teme. Ona ima zadaću oslabiti HDZ-ove potencijale, zajedništvo demokršćanskog korpusa hrvatskog naroda, jer to zajedništvo već sada prijeti uzeti ljevici i sljedeće izbore na lokalnoj razini, a zatim izbore za EU parlament, izbore za predsjednika Hrvatske i konačno sljedeće parlamentarne izbore. Vesni Pusić je užasavajuća pomisao da bi gospodin Andrej Plenković mogao dominantno nastaviti Karamarkov pobjednički niz i time, na jedan sofisticirani način demokratizirati hrvatske medije, a kada se to dogodi rasvijetlit će se i istina o pupčanoj vrpci kojom su Vesna Pusić i njena bratija čvrsto povezani s komunističkim mentalnim sklopom agresorske Jugoslavije. Ona se užasava pomisli da bi Hrvatska od „slučajne države“ i „slučajnog naroda“ mogla postati snažna nacionalna država s većinskim katoličkim življem u kojoj više ne bi mogle egzistirati povijesne, jednoumne interpretacije i mitomanske licitacije s mrtvim ljudima koji su pretvoreni u bezlične brojke i „vreće krumpira“. Na tim i takvim povijesnim mitovima je rođena i još uvijek egzistira ekstremna ljevica u Hrvatskoj. Mentalna higijena, umivanje lica i skidanje komunističke koprene s očiju potrebno je upravo ekstremnoj ljevici, potrebno je ugušiti one koji guše prostor demokratizacije, one koji zbog sebičnog partitokratskog interesa prokazuju i razapinju poštene ljude u svojim dominantnim medijima, one koji blate Hrvatsku diljem svijeta i one koji paradoksalno štite ubojice poražene diktatorske Jugoslavije. Generalna tajnica ekstremne ljevice može biti izbornica samo svojih kadrova, u svom ekstremističkom komunističkom timu, a nikako izbornica u timu svojih političkih oponenata.
Gospodin Andrej Plenković mora znati da mu politički protivnici zapravo ukazuju na pravi smjer!? Jer koga oni ne žele u njegovom timu to su zapravo najbolji ljudi za budućnost Hrvatske. Neprijatelji mu mogu biti najbolji odvjetnici.
Kada bi gospodin Andrej Plenković slušao želje Vesne Pusić i kada bi po njenoj želji ignorirao Zlatka Hasanbegovića, to bi bilo isto kao da protivnički izbornik neke nogometne reprezentacije savjetuje našeg nogometnog izbornika da iz momčadi izbaci Luku Modrića, jer je ekstremno prenizak.
Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com
