VIŠNJA STAREŠINA: Andrejev izbor
Foto Bruno Konjevic/Cropix
Postao je „premijer kojeg se plaća suhim zlatom“, kako mu zavodljivo tepa prema hrvatskim premijerima poslovično suzdržani Milorad Pupovac. Otkriva Pupovac ovih dana (Otvoreno, HTV, četvrtak 15. rujna) gotovo intimne detalje te političke privrženosti Andreju, kako je i on osobno na neki način lobirao za njegov izbor uvjeravajući preplašenu prodavačicu na zagrebačkom Dolcu da Plenković nije opasan, da ga se ne mora bojati. Ako Andrej baš želi, može dobiti i samog Milorada Pupovca za potpredsjednika vlade, a može mu preporučiti i nekog drugog perspektivnog političara SDSS-a.
Jedini glasno izgovoreni uvjet je da u toj vladi ministar ne bude „revizionist“ Zlatko Hasanbegović.
U iskazivanju divljenja prema Andreju Plenkoviću i spremnosti da mu daju svoju ruku u Saboru, u javnosti su nešto suzdržaniji bili drugi potencijalni partneri. No to ne znači da su bili manje aktivni.
HNS je bio tradicionalno najbrži. Već ranom zorom nakon izborne noći bili su spremni okrenuti leđa Milanovićevu SDP-u uz kojeg se već petnaest godina šlepaju u izvršnu vlast, i dati ruku Plenkovićevu HDZ-u.
A i u dijelu HDZ-ova vodstva nisu bili ravnodušni na tu ponudu. Milan Bandić bi dao ruku, sada čak i naizgled besplatno, ali trenutačno nije primjetan interes s druge strane. I SDP je bio spreman dati ruku HDZ-u, za spas Hrvatske, ako izgubi izbore i ako ne bude mogao ni s kim drugim osvojiti vlast.
Ali izborni su se rezultati složili tako da Plenkoviću ne treba ta SDP-ova ruka, već se kao prirodni strateški partner za sastavljanje stabilne vlade naprosto nametnuo Most. Božo Petrov je dakako spremno pružio ruku i u ovom trenutku koalicijska vlada HDZ-a i Mosta, uz manjinsku i još pokoju potporu je jedina realna opcija.
No to je ujedno i jedina opcija koja u sebi sadrži potencijal promjene upravljanja hrvatskom državom: od dogovorne politike i dogovorne ekonomije prema demokratskom pluralizmu, tržišnom gospodarstvu i nadasve pravnoj državi, koja je temelj zapadnih poredaka. Oreškovićeva vlada, poljuljala je taj postkomunistički koruptivni model upravljanja, Andrej Plenković je izbornim rezultatom stvorio priliku da stabilnom vladom počne graditi novi.
Preko (izborne) noći, stjecajem izbornih rezultata, Plenković se našao u poziciji da može ne samo sastaviti stabilnu vladu, već doslovce promijeniti Hrvatsku: ne samo promijeniti HDZ, već i odrediti smjer promjena cijele političke scene, postaviti nove kriterije vođenja politike i upravljanja državom.
Hoće li to i učiniti, ovisi o njemu, o političkom umijeću prepoznavanja saveznika, upravljanja političkim protivnicima i izbjegavanja njihovih zamki, ukratko o njegovu strateškom i taktičkom kapacitetu za ostvarenje tih promjena.
Izborom Mosta kao strateškog partnera za formiranje nove vlade Plenković je u tišini, ali vrlo nedvosmisleno, izbjegao zamku koju su mu pripremali čuvari status quoa. Zamka se sastojala u forsiranju koalicijske vlade s HNS-om i manjinama. Argument za kojeg je pridobiven i dio zapadne diplomacije u Hrvatskoj je bio – HNS pripada liberalnoj opciji, iskusniji su u upravljanju od mostovaca, koji si nerijetko vlastitim zahtjevima politički vežu ruke i politički se diskreditiraju kao neznalice.
Da je prihvatio takvu ljubaznu ponudu, Andrej Plenković bi se doslovce politički ubio: bio bi u vlastitoj stranci (ne toliko među nekim pojedincima iz vrha, ali svakako pred biračima) percipiran kao osoba koja je izručila HDZ na upravljanje najkorumpiranijem dijelu Milanovićeve koalicije i Miloradu Pupovcu, s takvom vladom ne bi mogao napraviti ništa osim upravljačkog (koruptivnog) status quoa i sasvim sigurno bi izgubio sljedeće izbore, vjerojatno prijevremene.
Nije bilo teško shvatiti pogubnost takve ponude u ovom trenutku. No ono što je novo u Plenkovićevu političkom postupanju je način na koji je otklonio zamku: ne ulazeći niti u jednom trenutku u političku licitaciju između Mosta i HNS-a (što bi bilo u tradiciji hrvatske politike), vezao je čvršće Most uza se, izvukao ih iz samopostavljene zamke razmontiravši njihovih čuvenih „sedam jamstava“ na probavljive sastavne dijelove, pomogao im da shvate da jedino s njime i HDZ-om mogu i ostvariti svoje političke ciljeve i politički opstati, uz uvjet da savladaju sljedeću fazu političkog odrastanja. Ali im je također dao do znanja kako u njemu mogu imati stabilnog političkog partnera, koji neće gledati kako da ih iza prvog ugla presloži s Milanom Bandićem, HNS-om i još pokojim političkim trgovačkim putnikom.
I pritom, što nije nevažno, niti jednom gestom nije uvrijedio ni Bandića, niti HNS niti bilo kojeg političkog trgovačkog putnika. Tom sinergijom obnovljenog HDZ-a i politički sazrijevajućeg Mosta, postavljen je solidan temelj buduće stabilne vlade, koja će za razliku od Oreškovićeve, imati političku snagu za provođenje svog programa.
Za stabilnost te vlade neće biti bitan, ali će za odnose i u HDZ-u i na ukupnoj političkoj sceni vrlo važan biti način na koji će Plenković razriješiti Pupovčev ultimatum – ili Hasanbegović ili ja – čijim je javnim izricanjem Pupovac nastojao ne samo podići vlastitu cijenu, već i napraviti lom između Plenkovića i dijela HDZ-a. Odnos Plenković- Hasanbegović ima iznimno velik politički potencijal i čitav niz modaliteta koje vješti političari mogu koristiti za daljnju profilaciju HDZ-a i njegove vlade. U dosadašnjoj suradnji Plenković i Hasanbegović su uspješno koristili potencijal tog odnosa. Ali kad je već rukavica bačena, razrješenje tog odnosa je i prigoda za preciznije definiranje uloge Milorada Pupovca u hrvatskoj politici- je li on predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj?
Ili je neformalni gubernator neke hrvatske Srbije u praktičnom savezništvu sa službenim Beogradom? Dakako, očekuje se da i ta definicija bude ljubazna i inkluzivna.
I naposljetku, promjene političkog upravljanja i ponašanja postavljaju nove kriterije pred stranke koje tek moraju proći kroz transformaciju i katarzu kroz koju je HDZ dosad tek djelomično prošao: pred SDP, HNS, a možda i pred HSS, ako uspije opstati. One određuju tip šefa stranke kojeg će izabrati SDP, želi li ostati ozbiljan politički subjekt. HNS je uistinu iznjedrio nekoliko političara europskog profila, sa stabilnom bazom, poput Matije Posavca, Predraga Štromara, Anke Mrak-Taritaš. Ali da bi postali partner za promjene oni se sami moraju osloboditi negativnog tutorstva Vesne Pusić i koruptivnog nasljeđa stranke, u čemu bi im trebale pomoći i Institucije koje rade posao. HSS vjerojatno čeka raskol i mogući nestanak, koji se već dogodio pravaškim strankama i dogodit će se svima koji politički ne budu znali što učiniti sa sobom.
Ključevi mijenjanja Hrvatske danas su uvjerljivo u rukama Andreja Plenkovića. No kada se govori o zaslugama ne treba zaboraviti Božu Petrova koji ih je zazvao i izvukao prvu ciglu iz političkog monolita, ali ni Zorana Milanovića, koji je gurnuo taj ključ u ruke Andreja Plenkovića. I da, zbilja je zaslužio je opustiti se bicikliranjem po planinskim vrhuncima.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
