Pozivamo Vas na promociju filma ‘Nisam se bojao umrijeti’
Anton Kikaš podrijetlom je iz Međugorja, odnosno susjednih Bijakovića, već dugo godina u svijetu poznatog svetišta. Djetinjstvo je proveo u bosanskom gradiću Kaknju. Već s trinaest godina odlazi u Sarajevo gdje je sa sedamnaest godina završio Geodetsku tehničku školu, kao najmlađi geometar u bivšoj državi. Kao geometar radio je i mjerio po cijeloj BiH, a izvodio je geodetske radove i u Hrvatskoj. Nakon toga dolazi u Zagreb, gdje se 1962. godine upisao na Geodetski fakultet, a diplomirao je 1967. Odmah nakon završetka fakulteta, kao vanjski suradnik INA-e, iztrasirao je veći dio budućeg naftovoda od Bakra do Siska.
Tražeći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna – otvaranja vlastitog projektnog biroa, samo godinu dana kasnije odlazi u Toronto, gdje već više od 40 godina ima svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, koja se bavi urbanizmom, građevinom i geodezijom, a radi i kao manager razvoja novih naselja. Prije nekoliko godine osnovao je kompaniju Cromark Media Inc. te je postao direktor i producent hrvatskog TV programa „CROATICA TV“ u Torontu na OMNI 1 TV kanalu. On je i producent dokumentarnog filma Jakova Sedlara, uglednog redatelja, „Mystery of Sarajevo Haggadah“, filma koji predstavlja jednu od najpoznatijih židovskih knjiga. Njegova kompanija Cromark Media Inc. producent je najnovijeg filma Jakova Sedlara „Nisam se bojao umrijeti“ – Domoljubna misija Antona Kikaša 1991., čija engleska verzija će biti predstavljena široj publici. Pored domaćih poznatih glumaca tu su i dva velika imena Armand Assante i Derek Jacobi.
Od samog dolaska u Toronto Kikaš se uključio u aktivnu hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njenoj povijesti, kulturi i sportu. Još davne 1982. godine organizirao je gostovanje šampionskog NK Dinama, Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, predavanja i promocije novih knjiga uglednih osoba iz Domovine što čini i danas.
Također organizirao je i vodio nekoliko banketa za prikupljanje novca, a i sam darovao pozamašne doprinose za gradnju hrvatskih crkava, uključujući i izgradnju nove velebne crkve „Kraljice Mira“ na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na samo dva banketa 1987. i 1989. godine prikupio je milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Waterloo sveučilištu, u blizini Toronta, koja već više od dvadesetsedam godina uspješno djeluje.
Financijski je pomagao realizaciju oko tridesetak filmova Jakova Sedlara između ostalih: “Hrvatska sakralna umjetnost”, “Gospa”, “Kardinal Stepinac – mučenik” i film “Enigma Mimara” – o životu i radu velikog kolekcionara umjetnina Ante Topića Mimare, kojega je bio i producent. Uskoro izlazi još jedan dokumentarac “100 godina hrvatskoga sporta” u kojem je Anton Kikaš koproducent. Omogućio je i izdavanje više knjiga na engleskom jeziku: Two Thousand Years of Writing in Croatia, kao i knjiga pjesama Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka.
Tijekom osamdesetih bio je predsjednik Društva kanadsko – hrvatskih privrednika i intelektualaca, te nogometnog kluba “Croatia” Toronto, a već 26 godina je predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja se između ostalog brine i za rad Katedre na Waterloo sveučilištu.
Kada se u ljeto 1991.godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći Domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora. Uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južno Afričke Republike dopremio je avionom Boing 707 oružje na aerodrom u Zagreb, koje je bivša jugo-armija prisilno zaplijenila, jer u to vrijeme 31. kolovoza još nije bio uveden embargo na uvoz oružja. Njega su pod torturom odveli u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi nakon toga bio razmijenjen za uhićenoga generala jugo-armije Aksentijevića. Neke od njegovih pjesama motivirane su tim zbivanjima.
Anton Kikaš je iskren i otvoren čovjek, koji jasno artikulira svoj stav za mnoštvo pitanja socijalne pravde. On je između ostalog donirao $ 25,000 dolara za Trillium Hospital u Mississauga-i i $ 50,000 dolara za bolesnu djecu u Sick Children Hospital u Torontu. On je motiviran iskrenim interesom za pomoći drugima. Njegovi doprinosi rješavanju njihovih nezavidnih situacija uključuju i njegove osobne novćane pomoći i značajne donacije, koje su preopširne da se stave u katalog. Za njegov doprinos Kanadi Kikaš je 2012. godine dobio prestižno odličje „The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II“ / Dijamantnu jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II u povodu šezdesete obljetnice pristupanja Njezina Veličanstva, Kraljice na Prijestolje.
Godine 1992. povodom 125. obljetnice Konfederacije Kanade dobio je priznanje i medalju od zastupnika britanske Kraljice, Guvernera Kanade, za njegov značajan doprinos prosperitetu Kanade, a Vijeće Etničkog tiska Kanade proglasio ga je Čovjekom godine 1992. Bio je član Savjetodavnog odbora za pripremu nastavnog programa jednog Sveučilišta i jednog koledža u Torontu. Također je bio član užeg vijeća Olimpijskog odbora u Torontu i član kanadske delegacije u Moskvi u srpnju 2001. Toronto je izgubio domaćinstvo Olimpijade od Pekinga, ali je bio bolji od Pariza, Istanbula i Osake. Aktivno je sudjelovao u nekoliko predizbornih kampanja za federalni i provincijski parlament Kanade, a imao je i ponude da se natječe u izborima za Kanadski parlament. U svibnju 1991. bio je osnivač prvog “Kiwanis” kluba u Hrvatskoj, te u svijetu poznate dobrotvorne organizacije.
Anton Kikaš je uistinu renesansni čovjek, čije težnje i doprinos kanadskom multikulturalnom mozaiku, također uključuju produkciju dokumentarnih filmova, predstavljanje hrvatskih pjesnika kanadskoj publici na godišnjem Svjetskom festivalu autora u Torontu i financiranje objavljivanja mnogih knjiga, uključujući knjigu koja se bavi o obrazovnoj težnji Hrvata u Ontario-u dr. Zorana Pejovića.
Pjesme je počeo pisati tek 1988. godine, a bile su izvedene na Hrvatskom glazbenom festu u Torontu, na Splitskom festivalu, te na festivalima u Požegi, Cavtatu i Neumu. Autor je više pjesama koje su pjevali, danas pokojni Tomislav Ivčić i Krunoslav Cigoj, kao i Vera Svoboda, Mladen Grdović, Dražen Žanko, Đuka Čaić, Rato Kliškić, Tanja Mršić i drugi. Kikaš je član Udruženja književnika Herceg Bosne.
Ukratko, Anton Kikaš je ponosan otac sinova Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, te odani suprug njegovoj Mariji. Kao Kanađanin, od prvog dana je odlučan u želji da obogati kanadski kulturni, sportski i poslovni spektar, a posjeduje vrhunski stupanj suosjećanja i predanosti drugima što pokazuje na nesebičan, altruističan i skroman način. U isto vrijeme, iako udaljen 7.000 kilometara od domovine Hrvatske, u njegovom biću spojila su se dva ozračja, dva podneblja, ono iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te ono iz Kanade koja su integralno protkana u jednu cjelinu i koja su ga, kako on voli reći neizmjerno obogatila. Ponosan je na svoj hrvatski narod što se najbolje oslikava u njegovim stihovima, koje je napisao dan nakon Oluje:
Sve do neba nek se čuje
neka svijetom odjekuje;
„Hrvatska je samo jedna
nema zlata tako vrijedna“.
Anton Kikaš je uspješan poslovan čovjek, istinski domoljub, filantropist, junak Domovinskog rata, i pjesnik. On Hrvatsku nosi i osjeća duboko u svojem biću i kud god da krene s njim je Hrvatska.
