Britanska vanjska politika i “regijon”
Britanci dobroga neće donijeti Hrvatskoj, barem nas je tako povijest poučila i prošlost školovala. Britanska vanjska politika vjerojatno očekuje da hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja dolazi u službeni posjet Velikoj Britaniji i kraljici Elizabeti II. u utorak 11. listopada, štogod od britanskih sugestija obeća i potom bez odlaganja izvrši.
Službeni posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kraljici Elizabeti II. nema nikakve veze s unapređenjem gospodarskim odnosa dviju zemalja, po to se ide na druge adrese i razgovara s vladom Velike Britanije, a s britanskim se suverenom anticipira i dogovara bliža i dalja budućnost. Obično je riječ o geopolitici, njenim stratezima i neposrednim izvršiteljima.
Sa službenim osnivanjem (1911.) terorističke organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ poznatije kao „Crna ruka“ – predvođene Dragutinom Dimitrijevićem Apisom – i uvođenjem „Škotskog reda“ masonske lože 33 stupnja u kneževinu Srbiju 1912., a prije toga likvidacija dinastije Obrenovića i ustoličenja Karađorđevića (1903.), Velika Britanija je započela svoju stratešku dominaciju na Balkanu i u jugoistočnoj Europi. U tu shemu svakako spada i atentat u Sarajevu 1914. godine na austrougarskog nasljednika krune Franja Ferdinanda, a sve pod „visokim pokroviteljstvom“ Crne ruke/Mlade Bosne. A riječ je zapravo o prekidu željezničkog koridora Berlin – Bagdad i onemogučavanju opskrbe tadašnje Njemačke sirovom naftom i naftnim derivatima kopnenim putem.
Uskoro i po zadaći započinje 1. Svjetski rat. Nakon svršetka rata sljedi britansko ubiranje ratnih plodova na Balkanu i etabliranje Velike Britanije kao nesumnjiva gospodara tog dijela Europe: prije svega nestanak tada najveće katoličke zemlje na svijetu, Austrougarske, te teritorijalno širenje „pobjedničke“ Srbije, tj. osnivanje britanskoj kruni vazalske i pokorne velike Srbije pod nazivom SHS/kraljevina Jugoslavija. Karađorđevići su britanski vazali i vječni dužnici. Toliko je moćan britanski utjecaj u Karađorđevićevoj Jugoslaviji da Britanci 27. ožujka 1941. godine s lakoćom izvode državni prevrat i na čelu države postavljaju svog čovjeka Dušana Simovića i ostatke „Crne ruke“. Karađorđevićeva Jugoslavija je britanska izmišljotina, a „večito prijateljstvo“ srpske i engleske krune je britanska farsa i svojevrsno ruganje svinjogojskoj dinastiji.
Za tragediju u Bleiburgu i poratna masovna grobišta hrvatskih ratnih zarobljenika i civila diljem cijele Titove Jugoslavije odgovorni su Britanci; britanska poratna politika i njen Glavni stožer, kad su sve, i ratne zarobljenike i civile, kao stoku na klanje maršutnim vlakovima vratili u komunistima u Sloveniju/Jugoslaviju. To isto su Britanci učinili i s poljskim pilotima koji su im 1941. godine obranili nebo. Posjetom Tita engleskoj kraljici 1951. godine sudionici najvećeg pokolja nakon 2. Svjetskog rata jedno su drugom stisnuli ruku, Kraljica i Maršal-bravar. Kraljica je posvetila i pomazala Titovu tiraniju kao i njihov zajednički pothvat na Bleiburgu. Tito je dosta poslije na poziv kraljice Elizabete 1971. godine posjetio London (7. do 8. studenog 1971. godine), neposredno prije nasilničkog komunističkog gušenja Hrvatskog proljeća. Slučajno ili je po mišljenje otišao u London?
Kad je Republika Hrvatska 2008. godine trebali ući u EU, engleska je kraljica neočekivano posjetila susjednu Sloveniju (21. do 23. listopada 2008.) i već sljedeći tjedan Republici Hrvatskoj Slovenija je spustila rampu zbog Poglavlja 23 i hrvatsko primanje u EU bilo je odgođeno do daljnjega, do srpnja 2013. godine. S NATO-om je sve već bilo završeno: Hrvatska je već 2000. godine postala članicom „Partnerstva za mir“, a 21. travnja 2008. završila je prvi krug pregovora o pristupanju NATO savezu da bi 9. srpnja iste godine u Bruxellesu države članice potpisale Protokol o pristupanju Republike Hrvatske NATO-u.
Britanija je od prvih dana hrvatskih pokušaja da se osamostali, držala leđa srpsko-srbijanskim apetitima za ostvarenjem velike Srbije. Velika Srbija i danas za Britance znači velik i snažan britanski utjecaj na jugoistoku Europe s epicentrom u Beogradu, a srpsko savezništvo s velikom slavenskom ruskom dušom samo je otrcani refren.
I to je i kontekst privatnog posjeta tadašnjeg predsjednika Iva Josipovića engleskoj kraljici 22. svibnja 2013. godine: došao se zahvaliti glasu regionalnog gospodara. Taj čuvar partijskih zločina bio je izbor britanske vanjske politike. Josipović je dobio naputak da dovrši tzv. detuđmanizaciju i otopli odnose sa Srbijom, vrati Hrvatsku u srpsko korito.
Nakon što je prinčevski bračni par, kraljević Charles i supruga Camila, 15. ožujka ove godine posjetio Osijek i ergelu u Đakovu, već u lipnju su se na dunavskom mostu (međunarodni državni granični prijelaz Bogojevo – Erdut) našli hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i srbijanski premijer Aleksndar Vučić s “kitom” cvijeća u ruci pa su istoga dana u Subotici potpisali „Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja Hrvatske i Srbije“?! Mrtvo slovo na papiru, jer na vlasti u Republici Srbiji je četništvo i četničke vojvode, a Hrvatska s takvim političkim opcijama nema se što sastajati, dogovarati i bilo što potpisivati. S agresorom se ništa osim (njegove) kapitulacije ne potpisuje, a Hrvatska je pobjednik Domovinskog rata.
I što možemo očekivati od skorašnjeg posjeta Londonu predsjednice Kolinde Grabar Kitrović? Ništa dobra, jer se s engleskim suverenom ne može ništa dogovoriti; komunikacija s engleskim suverenom za „balkansku sitnež“ bezobrazno je jednosmjerna i nikad u korist „sitneži“. A ožujski posjet vječitog kraljevića Charlesa Hrvatskoj bila je samo izvidnica, toliko povjerenja u njega kraljica ipak ima. Vjerojatno je došlo vrijeme da engleski suveren otvoreno zaštiti svoje pouzdanika u Hrvatskoj, i da ih „pošteno“ nagradi. Vesnu Pusić, na primjer, ili objasni predsjednici Kolindi kako će u Hrvatskoj izgledati migracijska retencija i što se od je očekuje i s koliko stotina tisuća migranata Hrvatska „može računati“. Nakon 1918. godine hrvatski su političari odlazili po mišljenje u Beograd. Ide li u utorak hrvatska predsjednica po naputak u London?
I opet je Velika Britanija na starim geopolitičkim pozicijama od prije 1. Svjetskog rata (smanjiti snagu Njemačke), samo ovaj put Britaniji nije važno opstruirati željeznički koridor Berlin – Bagdad, ali svakako želi opstruirati povezivanja Baltika i Jadrana preko Višegradske skupine zemalja.
Velika Britanija je, kao što znamo, izašla iz EU, ali joj ne pada na pamet smanjiti svoj dugogodišnji utjecaj u jugoistočnoj Europi.
L. C./hrsvijet.net
2 comments
Kolinda će kurtoazno i nadasve kulturno odraditi ovaj susret, ali na našu sreću sve će ostati na tome !!! U to sam siguran !
Pa nije valjda predsjednica toliko blesava da ne zna što od britanskog bahatog establišmenta može očekivati. Pitanje je samo ne će li pristati. Ako je iskreni domoljub i bogoljub, odgovor na to pitanje je pozitivan: da, predsjednica KGK na sramotne ucjene krvoločnog establišmenta ne će pristati. Dakje je sve u rukama Božjim.