Prošli tjedan bio sam gost u, po meni najkvalitetnijoj emisiji tzv. lokalnih televizija, “Markov trg“ Marka Juriča. Jurič svojim gostima prezentira temu i traži analizu i odgovore. Osobni stavovi su mu manje važni. Kako se radi o kontakt emisiji, a sukladno s već navedenim Juričevim intencijama, jedna gledateljica postavila je pitanje koje je otprilike glasilo ovako: zašto ogromna većina studenata Filozofskog faksa šuti? Od 7.500 studenata samo manjina od oko njih 200 galami, histerizira, prijeti i busa se u prsa.

Moj odgovor gledateljici bio je kratak i glasio je kako hrvatski ljevičari u pravilu nemaju egzistencijalnih problema. Smješteni i uhljebljeni u bezbroj nevladinih udruga i antifašističkih borbenih grupa, okupirali su 99% medija, drže sve elitne fakultete i katedre na njima, suvereno vladaju kulturnim institucijama, kazalištima, akademijama, uhljebljeni su na svim nacionalnim televizijama, u izdavačkim kućama i da ne nabrajam u nedogled. Hrvatsku, najblaže rečeno, ne vole usprkos silnim milijardama “ustaških“ kuna koja se neprestano slijevaju u džepove raznih Frljića, Tomića, Jergovića, Markovina, Jakovina, Klasnića, Rudanica, Glavaševića, Šerbedžija, Blaževića, Pupovaca, Radina, Matića, Kapovića, Perica, Hribara, Mikulića, Škaričićka, Barišića itd. S druge strane hrvatska desnica šuti. Bavi se problemima koji su potpuno prozaičniji. To su, između ostaloga, nezaposlenost, blokiranost, strah od ovrha, strah od odlaska iz zemlje u nepoznato itd. Sretni su što imaju svoju državu iako od te države dobivaju mrvice u odnosnu na lijevu elitu. Referendum “U ime obitelji“ govori sve o tome. Iako su protiv referenduma bili i to žestoko predsjednik RH, predsjednik Vlade RH i predsjednik Hrvatskog Sabora, kompletna Vlada, 99 % medija, sve tri tzv. nacionalne TV kuće, ipak je šutljiva većina bez problema odnijela pobjedu u omjeru 70 prema 30 %. Zamislite da 7.500 studenata Filozofskog fakulteta izađe na referendum kakav bi bio rezultat? Naravno, s referendumskim pitanjem svjetonazorskog karaktera.

Mediji se zgražaju, crvene, glumataju nad “necivilizacijskim ispadima“ Glasnovića i Hasanbegovića. Darinko Kosor, koji bi bez HDZ-a vidio Hrvatski sabor samo izvana, kaže: »Moram reći da sam sretan što Glasnović više nije dio naše većine i HDZ-a“. Nije ga nimalo uzbudila fotomontaža gdje isilovac u crnom s isukanim nožem sugerira skoro klanje dekana i rektora. Lijeva inventivnost. U “našu“ većinu vjerojatno bi uvrstio docenta Kapovića i profesora Borislava Mikulića jer su progresivni i proeuropski likovi za razliku od sirovog generala. Kapović umiljato i sa puno pijeteta kaže: “Serem vam se na Bleiburg“. Sere on na otprilike 200 do 300 tisuća žrtava od Bleiburga pa do kraja “Križnog puta“. Prof. Borislav Mikulić, povratnik iz Beograda, donosi nam dašak i štih tog slobodarskog grada. Na svom Facebook profilu prof. Boro poručuje progresivnim studentima kako se postaviti prema zaštitarima koje je angažirao inače ljevičarski dekan. “Slomite im noge“! Kosor je liberal. Uvjeren je kako Kapović i Mikulić imaju pravo na svoje mišljenje. Pravo na svoje mišljenje ima i Vedrana Rudan koja čezne da vidi Hrvatsku u plamenu. Kad je Ante Tomić, ne tako davno, napisao da desničare treba u Maksimiru “prošarati strojnicom“ nije se oglasio ni Kosor ni akademik Silobrčić. Nitko nije ni beknuo kad je Jergović, u času istinskog nadahnuća, počeo glorificirati Dražu Mihajlovića. Sve je to normalno. Draža je bio prvi antifašist i gerilac Europe. Danas je on to i službeno u Srbiji. Kad je ultraljevičar Jurica Pavičić nazvao pok. Slobodana Novaka ”kretenom” tko se je oglasio, osim mene u ovoj kolumni? Kad Mikulić poziva studente na lom nogu radnicima “Sokol Marića“ onda je to “lakonski komentar“ i “retorička figura“, a general Glasnović je destilirani fašist, iako je u Domovinskom ratu postao, zbog svoje hrabrosti, general u BiH i RH. To je general koji je preživio dvije kliničke smrti zbog rana na bojišnici. Ne znam samo kako će jadan preživjeti kaznenu prijavu Gordane Sobol koja bi ga najradije opalila svojom štangom za ples po glavi. Pa ga onda ne bi ni trebala kazneno prijavljivati.

Naravno, sad će lijevi falangisti početi urlati na tvrdnju da oni ne vole Lijepu Našu. Primjer te “ljubavi“ je programski tekst Borislava Mikulića “Jarčji pjev desnice“ koji je na Trećem programu Hrvatskog radija trebao pročitati HRT-ov spiker Željko Tomac. Kad je vidio tekst i način na koji naš Boro piše o braniteljima u Savskoj 66 i predsjednici Kolindi, Tomac je odbio pročitati tu ideološku papazjaniju revolucionarnog profe.

Je li se bivši omladinski dužnosnik Darinko Kosor oglasio na djelovanje Hrvoja Hribara čiji je HAVC financirao snimanje danskog, a u stvari jeftinog prosrpskog, pamfleta o ubojstvu duševnih bolesnika u Dvoru? Možda on više preferira kazalište od filma. Usput rečeno, članica Upravnog odbora HAVC-a Nina Obuljen pojavljuje se ovih dana u javnosti kao nasljednica Hasanbegovića na mjestu ministra kulture. Problem je jedino u tome što na to mjesto “puca“ i Jasen Mesić koji inače zdušno podržava – Hribara! Što reći na tu ljevičarsku dvoličnost nego ”not my Circus, not my Monkeys“! Pljuvati ratnog heroja iz Domovinskog rata, a istodobno glorificirat Dražu Mihajlovića dokaz je da hrvatska ljevica gubi tlo pod nogama. Ona jednostavno više nema što ponuditi svojim glasačima, osim jeftinih predstava kao što je to ova na Filozofskom fakultetu.

Hrvatski general i zastupnik Željko Glasnović primio je navodno prijeteće pismo s metkom – u kojem je pošiljatelj kuvertirao svoj sljedeći potez.

Čitam u subotnjem Večernjem izvrsni tekst Borislava Ristića o hrvatskoj ljevici i njegov konačni sud kako joj je mjesto na smetištu povijesti osigurano. Ristić podsjeća na jedan svoj raniji tekst koji je uzvitlao prašinu u ljevičarskim krugovima. U tom “vrućem“ tekstu Ristić je pisao o odgovornosti komunista za rat u bivšoj Jugoslaviji i o potrebi da se ljevica suoči s tom činjenicom kao s činjenicom da je glavni protagonist tog krvavog rata bio notorni ljevičar Slobodan Milošević. Pazite! Tvrdnja da je Milošević pokrenuo rat “na ovim prostorima“ izazvala je bijesnu reakciju ljevičara. Tko? Sloba? A što je s Tuđmanom? Zato sad odmah mediji ponovno prežvakavaju lopovsku privatizaciju, 200 bogatih obitelji, dogovor između Tuđmana i Miloševića, putovanja u Karađorđevo gdje su njih dvoje navodno sve dogovorili. Koliko smo već puta sve te laži mogli pročitati od lijevih falangista. Vjerojatno su Sloba i Franja dogovorili i raketiranje Banskih Dvora u vrijeme dok je u njima Tuđman razgovarao s Antom Markovićem. Ljevica je uporno pokušavala svoje ofucane dogme prodavati svim Hrvatima, ali uspjela je uvjeriti tek gledatelje Žikine dinastije.

Sad je i tome već napokon došao kraj. Sustav ljevičarskih laži, podmetanja, iskrivljavanja povijesti, blaćenja Hrvatske po svijetu i stvaranja ozračja depresije i promašenosti u zemlji se sve više razotkriva i raspada. Ne samo da su doživjeli već više izbornih debakla. Izgubili su i daleko najjaču ličnost na lijevoj našoj – Milanovića. Njega nema tko naslijediti ni po političkom nervu ni po talentu za političku demagogiju. Za ljevicu će biti bingo čak i ako se na pobjedničko postolje uspe Davor Bernadić. On je bar uspješan mladi intelektualac perfektne osobne biografije, a koji je, što nije nevažno, spreman stare ratne partizanske šinjele baciti u smeće i prestati se pozivat na ZAVNOH, proleterske brigade i “slavnu“ NOB prošlost. Sve drugo bit će već viđeno recikliranje političkih i medijskih boljševika, daljnji lov na ustaške kune, “ustaške“ zmije, cinkarenje vlastite zemlje europskim birokratima za šaku eura. Naravno, taj zadnji fijasko lijeve Hrvatske zahtijevat će i malo drugačiju medijsku scenu od one koju kreiraju neumorni stvaratelji fašizma, ustaša, ognjištara kao što su Jelena Lovrić, Branimir Pofuk, Slavica Lukić, Marko Špoljar, Robert Bajruši, Ante Tomić i slični likovi. Što će oni raditi kad ljevica postane normalna socijaldemokratska stranka? Što će sa strankom koja će moći doći na vlast bez histeričnog i retrogradnog antifašizma? Kad takva moderna socijaldemokratska stranka jednom dođe na vlast moći će na njoj ostati voljom naroda barem dva mandata. Hoćemo li ikada doživjeti u našoj napaćenoj Hrvatskoj da i lijevica i desnica osude svakog onoga koji “sere na Bleiburg“, one koji su o Leopoldu Mandiću pisali da je to “katolička nekrofilska orgija“? Hoćemo li doživjeti da se lijeva novinarska falanga neće više baviti šeširom Ante Tomića nego kritički reagirati kad njihova intelektualna perjanica nazove Hasanbegovića “slaboumnim retardom“ i “balijom“? Svi ti Viskovići, Vili Matule, sve te krezube Babe sa svojom Mirjanom Mirt morat će tada na popravni ispit. Svi oni koji su pljuvali po “šatorašima“, a aplaudirali “plenumašima“, morat će parkirat svoje boljševičke jezičine i početi se ponašati onako kako naši stvarni gospodari iz EU od nas to i očekuju: pristojno, poltronski, umiveno i poslušno. Po šifri – ne talasaj… Taj model ponašanja opstat će sve dok se u Lijepoj Našoj napokon ne pojavi neki novi Franjo Tuđman.

Stara američka poslovica glasi: “Mnogi ljudi žive samo zato jer je protuzakonito pucati u njih.“

Tuđman se vratio u “iskrenom“ razgovoru Mate Granića s Davorom Ivankovićem u nedjeljnom Večernjaku. Na pet stranica naš Mate je otvorio dušu o Predsjednici, Plenkoviću i dr. Tuđmanu. Iz usta mu ispadaju samo slatki bomboni. Nakon što ga je dobro ispljuvao čim je umro, sad Mate opet obožava Tuđmana. “Bio je autokrat, ali je bio liberalniji od svih koji su tada, a i poslije, bili na hrvatskoj političkoj sceni“. Liberalni-autokrat, misli Mate. Nešto kao drveno željezo! “Tuđman je bio i tolerantan i vrlo je rijetko donosio odluke, a da se nije savjetovao sa suradnicima… bio je ugodan, prihvaćao je argumente i o njemu je u javnosti stvorena potpuno kriva slika“. Mate nam otkriva da je “liberalni autokrat“ ponudio Savki i Josipu Šentiji veleposlanička mjesta u Moskvi i Rimu, ali su oni to odbili. “Radi povijesti je dobro da se to zna“ veli naš Mate. Predsjedničin savjetnik je iskren. Kaj je, je, rekli bi Zagorci. Kad smo već kod “krive slike u javnosti“, radi povijesti je dobro da se zna, da je glavni “slikar“ tada bio upravo naš Mate. U domaćoj javnosti Mate je bio glavni informator pok. Pukaniću i njegovom Nacionalu u kompromitiranju pok. Predsjednika. Za nagradu je, nakon Tuđmanove smrti, postao “dekan“ neke lijeve Nacionalove visoke škole. Posjedujem u MacBooku intervju koji je Mate tada kao predsjednik nekakve minorne strančice “Demokratski centar“ dao Pukijevom Nacionalu. Što je taj sve izlanuo o Tuđmanu, o šteti koju je nanosio RH, koliko je truda on morao ulagati da sanira štetu koju je ”stari diktator” nanosio Lijevoj našoj. Naravno, ako Kolindin ”mlađahni” savjetnik pokuša demantirati ovo što pišem, a nadam se da neće biti toliko pretenciozan, onda ću objaviti u cijelosti taj sramotni i osvetnički obračun s mrtvim Predsjednikom. Mate je tada bio i sam predsjednički kandidat, a kampanju mu je vodio Andrej Plenković. Davor Butković, njegov osobni “glasnogovornik“, tvrdio je kako popularni ministar ima iza sebe 63 % biračkog tijela. Međutim, Mate je ispao već u prvom krugu kvalifikacija, zajedno s mojim kolegom Silvijem Degenom. Njega je supruga nakon izbora optužila da ima ljubavnicu. Zaprepašteni Silvek je promucao “Kak’ to misliš?“ ”Znam” odvrati nabrušena supruga ”dobio si 5 glasova, a nas je u obitelji četvero”! Eto, koliko je konfidentski intervju Nacionalu pomogao osobnom liječniku Milke Planinc.

Neovisno o “mitskom“ ministru, nedjeljni Večernji skoro da me je oduševio. Mate priča na pet stranica, o Bojanu Glavaševiću na tri strane, o Miloradu Dodigu tri, a o Zoranu Šprajcu samo dvije stranice.

Studentice i studenti sa Filozofskog faksa, njih oko 200 do 250, dokazali su da za kulturnu revoluciju nije potrebno 30 milijuna Kineza. Usput su nam elokventno i uvjerljivo dokazali zašto ljevičarski dekan Previšić mora otići – navodno zbog svog desničarenja. Drago mi je što studenti Fakulteta političkih znanosti nisu ustali na zadnje noge nakon desničarskih dezinformacija da je njihov profesor Ante Barišić, kao pripadnik UDBE, mučio studenta Marka Grubišića. No, kad to doznaju Gordana Sobol i Mirjana Mirt odmah će otići kaznena prijava DORH-u – protiv Marka Grubišića. Čovjeku nakon svega što se dešava u RH dođe da se napije.

Alkohol ne rješava probleme, ali opet, s druge strane, ne rješava ih ni mlijeko!

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save