Svjedoci smo jedne duhovne, ćudoredne i općeljudske krize. Ona se najviše ogleda u odsutstvu državotvornosti, zatiranju kršćanstva i dokidanju t. zv. tradicionalnih ili konzervativnih vrijednosti, ali i, što je mnogo vidljivije, opipljivije i takoreći stvarnije, katastrofalnoj trenutnoj politici Europske unije, odnosno europskih zemalja na čija smo društvena ustrojstva, jamčenje slobode i skoro besprijekorno građanskopravno uređenje desetljećima čeznuli u tamnici naroda Jugoslaviji.

Sva jalovost, patvorenost i slabi temelji “nove”, građanske Europe izađoše na vidjelo u prvoj ozbiljnijoj opasnosti – migrantskoj krizi – u kojoj fanatična “ljudskost” i “progresivnost” poprimiše obličje i naličje razdoblja najgoreg fašizma ili komunizma. Volja naroda, dakle nit vodilja i apsolutni suveren svake suvremene države, ne samo da se ne poštuje, već se djeluje suprotiva njoj. Sve su krabulje skinute, a mi i dalje plešemo na krabuljnom plesu…

No, pustimo načas migrantsku krizu i europski odmak od svih (naših?) vrijednosti – jer to je naša zbilja, naša sadašnjost – i okrenimo se budućnosti koja može biti ružičastija ukoliko se sada postavimo kako treba. Ali, nema budućnosti bez prošlosti, a prošlost nas uči da je od upliva SAD-a 1917. u Prvi svjetski rat ta država djeluje kao t. zv. “svjetski policajac”.

Ipak, Europa je, time misleći na Veliku Britaniju i Francusku, doslovno na koljenima preklinjala SAD da se uključi, jer, sjetimo se, njihova je vanjska politika bila izolacionistička, ali su se predomislili na molbu očajnih Europljana. U sljedećem svjetskom ratu, SAD je opet bio jezičac na vagi i da nije bilo japanske agresije, oni se vjerojatno ne bi uključili u europski sukob ili bi to učinili znatno kasnije. Ljudi bi se trebali zamisliti i staviti u položaj Amerikanaca nakon 1945; u dva najveća sukoba u povijesti čovječanstva su zapravo ušli zbog europskih razmirica i oba puta prevagnuli nad neprijateljem. Stoga ne čudi što su odlučili, zbog ekonomske i vojne moći, kao dvostruki apsolutni pobjednici početi, što bi narod rekao “upravljati svijetom”.

Također, trebalo bi se sjetiti tko je europskim muževima vratio dostojanstvo nakon ratom uništene Europe? Upravo Amerikanci, i je li bila njihova dužnost ili obveza slati obuću, hranu, tehnologiju, ljudsku pomoć te ostale potrepštine Nijemcima, Francuzima, Englezima, Talijanima, Hrvatima i ostalim? Nije, no svejedno su to učinili, i, ukoliko se netko pita što to Europa duguje SAD-u, eto mu odgovora.

Svaka država, ma kakva ona bila, ima svoje interese. Ispreplitanje tih interesa, njihova suradnja i sukobi nazivaju se geopolitika. Nakon Drugog svjetskog rata, svijet se polarizirao na istočni i zapadni blok. S jedne strane SAD i zapadna Europa, a s druge SSSR i istočna, okupirana i komunistička, Europa, na zemljovidu s lijeva kapitalizam i demokracija, a s desna komunizam i boljševizam. Hrvatska je nažalost završila u potonjem. Bilo je kriza, bilo je okršaja, i danas još traju, napose na bliskom istoku i čini se da se “hladni rat” obnavlja i nastavlja. No, to je prikaz stvari uglavnom iz ruske, odnosno iz rusofilskog stajališta. Zašto?

Ljudi zaboravljaju da je komunizam propao, ma što govorili i pisali takozvani socijalisti, liberali i ostali neoboljševici diljem svijeta. No, ljudi uglavnom imaju romantičnu sliku o uzroku propasti komunizma; narodi su se pobunili i izborili se za svoju slobodu – lijepo ali, netočno. Svaka se državna tvorevina raspada zbog isključivo financijskih, odnosno gospodarskih razloga. Dok narod živi dobro, ne buni se i to ima aksiomsku snagu i značaj. Prvo, svaki je komunistički sustav ekonomski neodrživ, na stranu s progonom neistomišljenika i neimaštinom i šikaniranjem politički nepodobnih. Drugo, svi, beziznimno svi komunistički sustavi su obilježeni nezamislivom količinom pljačke i pranja novca, ne ulazeći u skup i neučinkovit birokratski aparat kojim se osigurava socijalni mir. Sad je i razvidno zašto je ekonomski neodrživ i kad domaći i strani rusofili, odnosno ljudi zatočeni u boljševističkom mentalnom sklopu sjetno govore o “boljim vremenima”, oni se zapravo prisjećaju sinekura i uhljebljivanja te posvemašnjeg bezakonja koje je omogućivalo zgrtanje novaca.

Sad dolazimo do onog dijela u kojem ogroman dio europskih i hrvatskih medija suprotstavljaju geopolitičkoj dominaciji SAD-a Rusiju, odnosno Putina i njegovo “suprotstavljanje zapadu”. Rusija je u goroj ekonomskoj situaciji od Grčke, Španjolske ili čak Hrvatske. Iz jednostavnih razloga: jer se nisu otarasili komunističkog birokratskog aparata, nisu proveli lustraciju, odnosno nisu zakoračili u kapitalistički sustav koji je dominantan u cijelome svijetu, odnosno barem u onom dijelu svijeta koji od ’45. nije pod komunizmom. Rusija ima plin i naftu, pukom srećim geografskog položaja, i velika rudna bogatsva te šumu, odnosno drvo. No, i to se trebaju zapitati svi rusofili, pseudoboljševici i neokomunisti: znaju li imenovati ijedan ruski proizvod? Ruski automobil, ruski računalni sustav, ruske cipele, hlače, kapu (osim šubare), ruski aparat za kavu, rusku veš mašinu? Koji su to ruski proizvodi, osim gore spomenutih, prirodnih resursa? Pitanje je retoričko, stoga slijedi sljedeće (također retoričko) pitanje: kako bez ijednog proizvoda, s nesređenom zemljom, narodom naviklim na nerad i sinekure, uz to pod nedavnim uvedenim međunarodnim sankcijama i ogromnim proračunom za vojsku i obranu – kako takvu jednu zemlju možemo suprotstavljati SAD-u? Treba ponoviti, ovo je pitanje retoričke naravi.

Dakle, Rusija ne postoji u onom smislu geopolitičke relevantnosti koji joj rusofilski (napose hrvatski) mediji pridaju.

II.

Ovo je sve bilo potrebno navesti kako bi se razmotrio ključan problem suvremene europske politike i našeg (europskog) odnosa prema budućnosti, kako Europe, tako i svijeta. Uzmimo blizak primjer kršćanskog blagdana Svih svetih koji se slavi 1. studenoga.

Devedesetih godina, a neka posvjedoči drugi za druge zemlje, u Hrvatskoj nije bio prisutan, barem ne u značajnoj mjeri, fenomen “Halloweena”, na noć 31. listopada gdje bi se ljudi maskirali, obilazili kuće, dijelili slatkiše i zabavljali. U Hrvatskoj se to postupno širi tijekom 2000-ih godina i danas se to svodi na još jedan povod za opijanje i pijanku; ulice vrve pijanim klaunovima (u oba smisla), gradovi vonjaju alkoholom i obiluju razbijenim i odbačenim bocama. A, sljedećeg bi se dana, t.j. 1. studenoga kršćani, koji prema statistici i dalje čine većinu hrvatskoga puka, trebali prisjećati svojih pokojnih i preminulih, što se još u doista velikoj mjeri čini, ali zaista sve manje i manje. Dakle, mi smo “uvezli”, takoreći, “Halloween”, nauštrb Svih svetih, odnosno drukčije rečeno, mi smo stari, tradicionalni kršćanski, katolički blagdan amerikanizirali (prihvatili keltski poganluk) i to nastavljamo činiti.

Primjera bi se još moglo naći bezbroj, od suvremenih “kumira” koje nam nameću u obliku filmskih glumaca, beskrupuloznih tajkuna i općenito uspješnih, ali i bogatih ljudi koji pune medijske napise i stupce. Imati najnoviji mobitel, najnoviji odjevni predmet s revije u Milanu ili New Yorku, skupocjeni automobil, biti “seksualno slobodan” i oslobođen “konzervativnih predrasuda”, u biti prihvatiti seksualne i ine nastranosti – sve smo to uvezli iz SAD-a, jer su New York i Los Angeles suvremeni pandani Sodome i Gomore. Sve što nagriza “tradicionalni” ćudoredni okvir i postav dolazi upravo i isključivo iz Amerike i to treba otvoreno reći i kazati, ali – ne za to kriviti Amerikance. To je samo jedan vid kapitalizma koji ne poznaje državne (ni moralne) granice, već mu je cilj isključivo zarada i usmjeren je k tomu.
Dakle, ukoliko je potrebno oslabiti neke “konzervativne” i “tradicionalne” norme kako bi se stvorio potrošač, t.j. konzument nekog proizvoda, to će se i činiti, naravno unutar zakonskih okvira.

Po svome običaju, Hrvati, i ne samo oni, za sve probleme uvijek okrivljuju druge: masone, Soroša, Clinton, “Novi svjetski poredak”, medije, iluminate i dalje redom, jer oni djeluju protiv kršćana i kršćanskih vrijednosti.

To ne treba ni osporavati, jer oni zaista djeluju i rade protiv kršćanskih vrijednosti, ali s isključivim ciljem, a to je profit ili zarada. No, kao što ne možemo kazniti i osuditi samo davatelja mita, nego i primatelja, odnosno kao što su jednako krivi pružatelj i primatelj usluge prostitucije, tako smo i mi korisnici i primatelji onoga što se nudi, a nudi se zlo. Tu se treba posebno osvrnuti na teološko učenje o grijehu i zlu, napose učenje sv. Augustina, jer nas uči da smo slobodni, i sukladno tomu sami odabiremo između dobra i zla.

Stoga ne možemo kriviti onoga koji nudi, jer nas nuditelj ne sili, a čim nema prisile (ili zablude) i sami učestvujemo u grijehu, odnosno krivnja je na nama.

Mi se, kao Europljani, nalazimo u čudnom odnosu spram Amerike, t.j. SAD-a. U geopolitičkom i gospodarskom smislu ovisimo o njima, posebno Hrvatska, jer da nije bilo SAD-a i njihove pomoći, ne bi bilo ni samostalne Republike Hrvatske. To ne znači da su Amerikanci sveci ili da su bezgrješni; oni se ponašaju kao prava država i štite svoje interese pa i ako to znači da su “svjetski policajac”; jesu li krivi za, primjerice, Daytonski sporazum i neodrživo stanje u BiH? Jesu, no je li Tuđman mogao bolje izpregovarati? Možda je, možda nije, ali teško je danas suditi, nepoznavajući ondašnje okolnosti. Zato je potrebno u svakom trenutku imati pravog čovjeka na pravom položaju, prije svega, državotvorne, savjesne i dosljedne političare i vođe kojima su interesi svoga naroda na prvom mjestu. Sve u svemu, činjenica je da su Amerikanci suvereni današnjega (svjetskog) poretka, a kako spojiti nesuprotstavljanje američkim interesima s interesima vlastite države – to bi bilo umijeće politike – i to bi se trebalo učiti na politologiji.

Bili smo svjedoci beogradske, odnosno moskovske politike Milanovićeve vlade. MOL, zbog kojeg je “smijenjen” Karamarko, je svojevrsna “ruska filijala”, pa ako su Amerikanci rekli: “Može sve, samo nemojte šurovati s Rusima”, onda se pobogu ne šuruje s Rusima. Amerikancima ne smeta ni lustracija, ni Hasanbegović, ni preinačenje Jokićeve kurikularne reforme ni hrvatsko domoljublje i državotvornost – dakle – trebalo je samo, kavanski rečeno, “slušati gazdu”.

Francuzi, Nijemci, Rusi, Englezi, oni su nebitni; Amerikanci su gazde, pa sviđalo se to nama ili ne. Pouka glasi: Milanovića više nema, Karamarka više nema i nije to zasluga Bože Petrova, nego kako bi rusofili rekli – Buzina – kao da je to nešto loše.

III.

Vratimo se odnosu Europe i Hrvatske spram SAD-a. Amerikanci su naši saveznici, ali ako nam amerikanizacija, u tom konzumerističkom i “protukršćanskom”, izvoznom-ateističkom smislu ne odgovara, pa nitko nas na to ne sili. Sile nas da budemo poslušni partneri u geopolitičkom planu, saveznici na koje se može računati, ali da nas sile da prihvaćamo istospolne brakove ili nekrofiliju, ili nekakav “američki način života”, tu smo autonomni i to je pokazao referendum o braku unatoč svim preprjekama, a bilo ih je podosta.

Kapitalizam je učinkovitost i stvaranje profita, viška vrijednosti; to je u pravom smislu riječi Amerika o kojoj se sanjalo i maštalo većinu prošloga stoljeća. To što se ona danas pretvorila u “melting pot” raznih rasa, naroda, vjeroispovijesti, nije naše breme, već njihovo. To što oni imaju problema s crnačkom populacijom ili homoseksualnim lobijima, to su njihovi problemi u kojima mi nismo dužni sudjelovati niti nas itko na to sili. Njihov ekstremni liberalizam, kojeg izvoze, je samo oruđe kojim pokušavaju osigurati socijalni mir, no nikada taj ekstremni liberalizam nije ugrozio američke interese. Država prije svega, a onda sve ostalo, njihov je moto – i to možemo samo poštivati i tomu se diviti.

Uzmimo primjer Izraela. Povijest Izraela od nastanka je povijest državotvornosti i nacionalnih interesa, ma koliko se vanjskom promatraču to činilo drukčije. Oni imaju svoj cilj i svoja načela te djeluju k ostvarivanju istih. Oni nemaju domaćih izdajnika koji bi govorili protiv države i visili o državnoj sisi. Tako je onaj Zuroff, koji blati Hrvate i Izraelce, svugdje dobrodošao, osim u Izraelu, jer on djeluje na ostvarenju protuizraelskih ciljeva. I takvoga Izraelci marginaliziraju. Također, izraelski zakon propisuje da se sve udruge koje su financirane stranim novcem smatraju stranim tijelom i na njih se posebno motri. Dakle, kod njih ne bi prošle razne udruge poput gonga, baba, antifa i centara za ovo i ono, odnosno prolaze – da – i država ih ne financira i motri svaki njihov korak. Izraelci su, to pokazuju na svakim izborima, ekonomiji i vanjskoj politici tvrd, konzervativan narod, ali u njih nema amerikanizacije u ćudoredno-političkom smislu radikalnoga i militantnoga liberalizma.

Sve treba uzimati u mjeri; imati mjeru, na to već ukazuju drevni mudraci. Stoga, ukoliko nam je poznato (a poznato nam je) da su Amerikanci “svjetski policajac” koji “pendrekom” štiti svoje interese, a s druge strane, nagrađuje i podupire svoje saveznike i prijatelje, onda bi se samo budala išla zamjerati Amerikancima.
Dovoljno je primjera u povijesti koji ukazuju na to što se događa kad se razjari SAD; De Gaulle je 1967 izašao iz NATO saveza i zatražio francusko zlato iz Fort Knoxa – sljedećih je godina imao studentske prosvjede i bio je prisiljen povući se. Nedavniji primjer: Turci su počeli šurovati s Rusima, i odmah se američko nuklearno postrojenje preselilo u Rumunjsku. Vesna Pusić je po svijetu obećavala hrvatsko priznanje Palestine – eto kako je prošla pri odabiru za Glavnog tajnika UN-a.

No, postoje i primjeri koji ukazju kako se prema Amerikancima treba postaviti. Takozvani “Rat za teritorijalne vode” između Islanda i Velike Britanije, koji se vodio u nekoliko navrata, a posljednji put tijekom 1976. godine, zbog islandskog proglašenja ZERP-a, završio je tako što je Island zaprijetio da će izaći iz NATO saveza i sve svoje luke otvoriti za SSSR. I onda su Amerikanci, shvaćajući da imaju posla s državom koja je, iako vojno slaba i geografski mala, iznimno posvećena svojim nacionalnim interesima, te su smirili Britance i izpregovarali zadovoljavajuće rješenje.

Dakle, ne treba se sukobljavati, već ponašati državotvorno i to će svaki saveznik, iako mu nije po volji, znati cijeniti i poštovati.

IV.

Po prvi put u povijesti, današnja Hrvatska postaje geopolitički značajna. I Amerikanci su već dali potporu: LNG terminal na Krku, što je Milanovićeva vlada pokušala sabotirati. Možemo ustrvditi da bi SAD trebao biti najvažniji partner Hrvatskoj, jer nam oni mogu pomoći i poticati nas, u svakom planu, pa i gospodarsko-ekonomskom. S druge strane, kao što je već rečeno, to ne znači da treba prihvaćati američki militantni liberalizam, jer, mi smo ipak dva različita naroda, svaki sa svojim posebnostima i običajima i nitko se ne će ljutiti ukoliko Hrvati budu svesrdno na geopolitičkom planu surađivali s SAD-om, a s druge strane zadržali sociološku, odnosno kulturološku konzervativnost poput Izraela.
Ono, što je, pak, zabrinjavajuće, jest jačanje novih stranaka u Europi, napose u Švedskoj, Britaniji, Nizozemskoj i Njemačkoj i već tradicionalno čvrstoj Mađarskoj i Poljskoj. Nije to zabrinjavajuće zbog njihova političkog programa, dapače, samo taj program može spasiti Europu od potonuća koje Europi prijeti od migranata iz islamskog svijeta. Problem leži drugdje i tu se očituje rusko, odnosno Putinovo briljatno strateško ponašanje. Naime, sve nove-desne stranke, od francuske Nacionalne fronte, preko njemačkog AFD-a do mađarskog Jobbika su poticane, pa i izravno financirane od strane ruske države. Bliskost, primjerice, Marine le Pen s Putinom se uopće ni ne skriva. No, što se zapravo događa?

Pogođeni ćudorednim rasapom vrijednosti, militantnim liberalizmom i posvemašnjim relativizmom, nove se europske stranke tomu protive te streme k očuvanju narodnih vrijednosti i vlastite kulture, inače bi propali. Ali, svi ti ljudi smatraju da je izvor sveg tog liberalizma upravo SAD; i najgore je što su u pravu. I onda se događa otpor prema SAD-u, ne samo ideološko-vrijednosnom planu, već i u geopolitičkom, jer, kako se “oduprijeti” amerikanizaciji nego se povezati s Rusima – i tu svi pogriješe – jer ne razlikuju, odnosno ne razlučuju američku geostratešku i geopolitičku relevantnost od “sodomizacije” i “gomorizacije” (amerikanizacije) nego sve to trpaju u isti koš.

I upravo tu griješe, jer, kako je spomenuto, Amerikance, kao tvorce i pospješitelje kapitalističkog poretka, ne zanima ideologija, već samo nacionalni interesi, odnosno profit. Zato su sve stranke, koje soroševski mediji nazivaju ekstremno desnim osuđene na propast, a i samim time je Europa osuđena na propast, jer briselski “ćatolicizam”, kako piše Raspudić, ne može braniti nacionalne interese svojih zemalja, jer se nisu u stanju suprotstaviti amerikanizaciji. Ironično, nove desne stranke se znaju suprotstaviti amerikanizaciji, ali se pritom suprotstavljaju i Americi, što je kobno.

Zaključno, hrvatska politika treba upravo takve političare; političare s mjerom i znanjem, ali prije svega sa sviješću o narodnim i nacionalnim interesima. Trenutno imamo “ćatoličku” vladu, u kojoj se političari natječu tko se brže i bolje saginje, a s druge strane, narodu je već dosta militantnog liberalizma i ateizma, no ne uspijevaju razlučiti amerikanizaciju od Amerike, odnosno SAD-a, pritom ne shvaćajući da svatko tko se okreće protiv Amerike izgubi, a taj je poraz dugačak i bolan.

Nije sramota priznati da postoji jači, bolji i uspješniji, kao što nije sramota da postoji hijerarhija i netko tko vlada, no, sramota je ne znati u takvim razgovjetnim prilikama zastupati vlastiti narod i boriti se za vlastite, državne interese.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save