„Govor mržnje“

U proljeće ove godine jedna odluka Vijeća za elektroničke medije kojom je kažnjena TV Z1 dvodnevnom zabranom emitiranja uzburkala je javnost. Naime, šefica Vijeća Mirjana Rakić prosudila je i presudila da je istup na kraju emisije Markov trg autora Marka Juriča kojom je na osobit način upozorio na reafirmaciju četništva u Hrvatskoj, detektiran kao ‘govor mržnje’.

Reakcije javnosti bile su dvojake, jedni se zgražali nad zabranom javnoga mišljenja, a drugi su aplaudirali Rakićki, čak tražeći jaču kaznu. Ovaj primjer zlouporabe jednoga termina nazvanoga ‘govor mržnje’ metastazirao je do krajnjih granica pa gotovo svakodnevno susrećemo u medijima taj termin kojim se diskvalificiraju neistomišljenici.

Jugoslavenski komunisti ostavili su nam, na žalost, u naslijeđe, osim svojih brojnih potomaka i nekoliko fraza kojima su častili svoje protivnike. Sjećam se da se uz termin NDH uvijek moralo kazati takozvana. Protivnike komunizma zvali su ‘narodni neprijatelji’, ‘kontrarevolucionari’, ‘izmećari’ i ‘aveti prošlosti’, a najdulje se zadržao ovaj o kojemu je riječ. Štoviše, tzv. govorom mržnje pokušava se ne samo diskreditirati protivnika već se tim terminom implicira poziv na kaznenu odgovornost. Juričevo opažanje pojave četništva se to zbilo u Vukovaru na spomeniku Jeanu Michelu Nicolieru, da ne govorimo o snimci pjevanja četničkih napjeva Porfirija Perića, episkopa Srpske pravoslavne Crkve i mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga. Tim činom Rakićka nije samo zaštitila ove četničke pojave, već je tzv. ‘govor mržnje’ zapravo utvrdila kao kažnjivi zločin. Pa što bi to bio uopće govor mržnje?

Kako su se partizani riješili I.G. Kovačića

Navodim jedan osobit pisani trag mržnje u pjesmi Ivana Gorana Kovačića, a koji glasi: Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,/Mrzimo, krvnici,/Vi, pljačkaške rulje!/U majčinoj klici/Kunu vašu djecu/ Utrobe svih žena./Naše ljute guje/Kroz kost će vam gmizat,/Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat/Muhe zukavice i smrdljivi crvi/Osvetu će množit/ u crnoj vam krvi./Srcem bismo jeli/ Pogano vam meso,/Na lešine sjeli/I kliktali bijesno,/Smrdežima vašim punili bi pluća/ Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Postoji kontroverza o nastanku ove pjesme koja ključa i prosijava mržnjom. Tako osobe koje sebe nazivaju desnicom ili domoljubima, ovom pjesmom ukazuju na dekroatizam Ivana Gorana Kovačića i rado repliciraju kako je i sramni ispad Mate Kapovića o Bleiburgu također ‘govor mržnje’. Ovakvi pileći mozgovi ponavljajući kao papagaji ovaj izrazito komunistički termin potvrđuju onu najgoru antihrvatsku rasističku rečenicu zenitista Ljubomira Micića da je: ‘hrvatska kultura vanbračno dete nenaravnog braka između dresiranoga majmuna i papige’. Ali nastanak ovih zastrašujućih stihova usmjeren je zapravo sasvim suprotnoj strani i namijenjen je univerzalnim zločinima uključujući i komunističko-partizanske.

Početkom devedesetih godina družio sam se i sprijateljio s jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika, čije su pjesme neizostavne u našoj kulturi, uz to i s ravnateljem Instituta za književnost JAZU-a, kada smo surađivali na jednoj mojoj grafičko-pjesničkoj mapi. Bio je već tada star po godinama, ali mlad duhom i vrlo informiran. On mi je pričao, kada sam bio kod njega ili on kod mene, iz prve ruke o Novosadskom jezikoslovnom dogovoru, Deklaraciji o književnom jeziku, Krleži, Cesarcu, Peiću, ali i o ovoj pjesmi i zaokretu koji se dogodio kod Kovačića. Ta mlada senzibilna duša preokrenula se kada je vidjela što su njegovi partizani nemilosrdno činili. Znao je kako je Sava Kovačević spalio dva sela na Sandžaku, Ozriniće i Katunsku Nahiju i pri tome žive spalio sve seljane, uključujući žene i malenu djecu. Vasilj Gačeša je u Kulen Vakufu žive na kolcu pekao muslimanske seljane, drug Moša Pijade je, prijek po naravi prvo ubijao, a onda pitao, pa su uplašeni četnici pjevali: ‘Oprosti mi što sam bleja, protiv Tita i Moše Jevreja’.

Sve je to Kovačić znao, a teško ga je razočarala i seksualna razuzdanost partizanskih glavešina koji su strijeljali niže rangirane ljubavnike dok su oni, slijedom činova spolno iskorištavali mlađe, rutave i lijepe drugarice. Zastrašujući je primjer poznate modistice Žuži Jelinek koja priznaje kako je u partizanima, tada mlada i privlačna, održavala buran, intenzivan i promiskuitetan spolni život i zatrudnjela: ‘ …za vrijeme rata bila sam tri godine u partizanima, u Ličkoj diviziji. U šumi sam i rodila, no odmah su mi uzeli i ubili dijete jer su Nijemci i ustaše bili blizu nas. Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda plakalo i vikalo te nas tako odalo’.

Ova partizanska ljubavnica ili po zagrebački ‘šoca’, kasnije ugledna modistica i novinska kolumnistica javno se učestalo pozivala i hvalila brojnim promiskuitetnim vezama koje je poslije ubojstva vlastitoga dojenčetaupražnjavala. U isto vrijeme Tito je svaku večer spolno zadovoljavao svoju šocu Davorjanku Paunović koja je tako stenjala, kmečala i urlikala da su Tita diskretno zamolili da ju nekako priguši jer će ih po njezinim urlicima otkriti Nijemci. No on je samo rekao: ‘Što mogu kad je volim.’ Primjerice, jednom su vodili ljubav u šatoru, a Davorjanka je urlala na sav glas tako da je cijela postrojba napustila položaje i otišla se hladiti u potok. Drugi put Tita je posjetila slovenska delegacija, no kad su se približili njegovu šatoru, čuli su njezino glasno stenjanje, okrenuli se i vratili se za sat vremena. Tito je bio dobro raspoložen i rekao im je: ‘Slovenci, Slovenci, kasnite, ali ništa zato, morao sam obaviti jedan ozbiljan posao’.

Tito je imao dobre živce, navodno je s njom ‘vodio ljubav’ i dok su padale granate. Sve to tako je utjecalo i na staroga Nazora, ali prvenstveno na Kovačića, da je napisao ovu poemu koju je uz logorsku vatru i pročitao. Ali ova pjesma o mržnji protumačena je kao kritika i mržnja prema zločinačkome partizanskom nemoralu pa je glas o njoj pristigao tajno i Titu i njegovoj kamarili. Da bi se riješili nepoćudnoga i razočaranoga pjesnika namjerno su ga uveli u četničku zasjedu ostavljajući ga bolesnoga u šumi iznad sela Prijeđel blizu Sutjeske, gdje je zarobljen skupa s liječnikom Simom Miloševićem.

‘Jama’ govori o poslijeratnim komunističkim zločinima koje je Kovačić vizionarski naslutio

Postoje dvije inačice njegova smaknuća, jedna da je zaklan, a druga ubijen hitcem u glavu. U obje verzije navodi se kao ubojica četnik Boro Blagojević. Dakle, kako je uočio rastuće partizansko nepovjerenje, kao da je predosjećao svoj kraj napisavši nešto kao autorekvijem ili epitaf pjesmu ‘Moj Grob’. I to baš od tada bratskoga antifašiste četnika, pošto su danas četnici antifašisti kao i partizani, a ustvari običan krvoločni ološ. Moj prijatelj tvrdio je da postoje pisani tragovi o .Kovačićevu prevratu i njegovu smaknuću. I to je jedan od razloga što partizanski sljedbenici i danas drže komunističku arhivu nedostupnom, iako se rado krste socijaldemokratima.

Da bi relativizirali svoju nakanu te da za Goranom ne treba žaliti, diskretno je proturena sumnja o homoseksualnoj vezi Kovačića i Nazora, koju i danas Titini sljedbenici rado iznose. Da je bilo tako, sigurno niti Nazor ne bi bio pošteđen jer su partizani bili osobito okrutni prema homoseksualcima koje su zvali protuprirodnim bludnicima, pa su ih progonili kao i nacisti, ali i strijeljali. Tako je 1944. strijeljan kapetan Josip Mardešić pod optužbom da je ‘održavao homoseksualne odnose s nekoliko stražara svoje sekcije i zavodio ih na nezdrav seksualni odnos’.

Titin i komunistički prijezir prema njima utvrđen je poslije zakonom i u Jugoslaviji istim terminom protuprirodnoga bluda, gdje su ih kazneno gonili, a odmah poslije rata i javno sramotili pa čak i zatukli. Važno je uočiti ovu pjesmu ‘Mrzimo vas’ i posebno veliku poemu ‘Jama’ kao Kovačićevu slutnju na buduće zločine kao što su Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Macelj i brojne jame komunističkih krvoloka koje je kirurški precizno opisao u poemi ‘Jama’. A ova mržnja bila je uperena prema okrutnim partizanskim koljačima Ivanu Mačeku Matiji, Simi Dubajiću i još nekima. Ne treba podcjenjivati umjetničko nadahnuće i viziju kojom su istinski umjetnici, kao Kovačić nadahnuti.

Da je kojim slučajem Rakićka naslutila da bi se poema ‘Jama’ i ova pjesma ‘Mrzimo vas’, mogla odnositi naposlijeratne komunističke zločine koje je Kovačić vizionarski naslutio, sigurno bi tražila da ga se kazni izbacivanjem iz knjižnica. Što je dakle s tim famoznim komunističkim atavizmom zvanim ‘govor mržnje’. Mržnja je samo jedno od različitih stanja ljudskoga duha, uz sreću, ljubav, tugu, strah, bijes, zavist i ostale slojevite osjećaje kojima reagiramo na različite događaje. Ne postoji nikakva razlika između svih njih, osim po podijeli na dobre i loše. Tako bi slijedom partijske gluposti i zloće, ljubav recimo prema drugoj političkoj opciji, proglasili opasnom i kaznili ju. A riječ je o ljubavi! I to su radili. Isto tako, svatko je barem nekoliko puta osjetio mržnju.

Ako vas netko prevari ili učini zlo vama ili vašima, normalna je reakcija vaša mržnja. Sasvim je drugo kada se slijedom mržnje nekome prijeti ili druge navodi da čini zlo. Ali to je sasvim različito od toga tzv. ‘govora mržnje’. I zato sve dok se ne riješimo ponavljanja te gluposti ostat ćemo zatočeni u bespućima prve polovice XX. stoljeća, Tule-Tokarova, Tetejca ili Tite, Moše Pijade, krvoločnih tzv. narodnih heroja, Vasilja Gačeše, Save Kovačevića, Sime Šolaje, njihovih poganih razbojnika Sime Dubajića, Ivana Mačeka Matije i potomaka kao što su Mirjana Rakić, Mato Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i ostala pilovina.

dr. sc. Antun Mateš/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save