PREKO NOĆI NESTAŠE USTAŠE, A POJAVIO SE…
U društvenom smislu ove zadnje dane obilježiše nam ustrojavanje novoga saziva Hrvatskog, nekada državnog, sabora, ustrojavanje nove vlade. Medijski bubnjevi ječali su na sve strane. Preko noći je nestalo ustaša i toga nekog njihovog društva, a došlo nam europejstvo na čelu s Andrejom Plenkovićem. A dođe nam i Joža Manolić. U jeku slavlja srdačno se družio s Vladimirom Šeksom. Očito nagovještaj nekih čudnih vjetrova.
Dok spomenuti Joža bijaše mlad, zapuhnu ga val revolucije, one jugokomunističke. Nosala ga ona šumama i gorama, pa i tamnicama. U jednoj od njih, tako povjesničari kažu, izvršavaše naredbu trovanja tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Crkva ga je već proglasila mučenikom i blaženikom, Stepinca, uskoro će i svetim, a što će biti s Jožom samo Bog zna. Ali računi će svakako morati biti sređeni, ne na način Šeksove misli da je Karamarko HDZ odveo krivim putem pa se on, kao, sada vraća na onaj pravi. Bog je nepotkupljiv, ili transparentan ako bismo to htjeli izreći pomodnim rječnikom.
I jedan je drugi u svojoj mladosti slijedio zov revolucije, samo drukčije od Jožine. Ovih dana papa Franjo ga proglasi svecem. José Sanchez del Rio. Meksikanac. Bio je premlad za vojsku svoje domovine, ali nije za onu Kristovu. Socijalisti 1926. – 1929. navališe protiv Katoličke Crkve i ispovijedanja vjere. Kršćani se stoga digli na oružje. Joséova dva brata odlaze u narodnu vojsku braniti svoju vjeru. On propovijeda o Kristu i tako budi duh svoga naroda. Federalci ga uhitiše dok je s puškom u ruci štitio bijeg nekog generala ostavši usput bez streljiva. Završio je život mučeničkom smrću. Njegova voljena Crkva nije ga, vidimo, na kraju zaboravila.
Slično je bilo i u našemu Vukovaru, iako možda nitko zbog toga ne će postati svet. Malobrojni su osjetili zov toga trenutka kada ti se sve mijenja u životu. Možeš postati velik, čak pritom izgubivši glavu, ili nastaviti životariti. Potresno je čitati dijelove slavne vukovarske epopeje. Ona zvijezda petokraka, koju je nosio, i još nosi, Joža Manolić žarila je i palila tim gradom. Pred oči nam počinju dolaziti slike iz medija tih dana. Tako su žive, a mnogo je vremena prošlo. Tko to sve od nas može i smije zaboraviti?!
Povezano s Vukovarom i uopće velikosrpskim napadom na Hrvatsku, bilo je i protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. Ne, nije se tamo ratovalo, od tamo se u miru kretalo u osvajačke pohode, na tenkovima posipanim cvijećem. Oni su kretali, a Hrvati su uzimali vrećice u ruke i odlazili u nepoznato ili u hladan grob. Samo je taj izbor bio. Svjedoči o svemu i književnica Ljubica Kolarić Dumić. Nedavno je na Danima Balinta Vujkova dobila nagradu za životno djelo. No, draža bi joj bila nagrada da se Hrvati vrate u svoje Kukujevce i druga mjesta te ih opet ispune djecom i svojim dobrim duhom.
To su te silnice koje su nas trale zadnjih godina. Pa onda dođe Nina Obuljen Koržinek, nova ministrica kulture koja izjavi da bi voljela da je se cijeni po onome što će raditi kao ministrica. Nesvjesno je izrekla da prije neke stvari nisu bile baš sjajne i da će sada pokušati to popraviti, jer da je sve bilo u redu rekla bi da je se po tome cijeni. Možemo joj vjerovati ako hoćemo, kao i Andreju Plenkoviću. Nije sudjelovao u Domovinskom ratu, nije puno toga, ali je uporno gradio tzv. europsku karijeru. To je bio taj njegov trenutak. Je li ga sretno izabrao? Nema nam sada druge nego vidjeti što će od svega toga biti. Bude li gradio i ime u hrvatskom narodu, a ne samo karijeru, moglo bi se dogoditi mnogoštošta dobroga. Nisu svi u vladi, kojoj je na čelu, uprljani raznoraznim kompromisima što čovjeka odvode daleko od istine. Znamo, pak, samo se na njoj može graditi nešto vrijedno i za sebe i za ostale oko sebe. Plenković, i svi drugi, valjda to shvaćaju ovih dana, ako nisu shvatili već prije.
Dvije su stvari koje nova hrvatska vlada nikako ne će smjeti izgubiti iz vida. To je odnos prema našim pobijenima u Drugom svjetskom ratu i poraću te odnos prema bojovnicima i Domovinskom ratu. Ta na prošlim smo izborima ponovno vidjeli da to puk ne zaboravlja te je svojim glasom nagradio sve one koji su govorili, ili bili, na tom putu.
Jamačno da otuđena međunarodna klika misli drukčije. No, oni će proći, a mi ćemo ostati. Trenutno nam priređuju fazu ISIL-a. Prije toga bila je Francuska revolucija, ali da dosta toga preskočimo i dođemo do šezdesetosmaških godina. Nastupi spolna sloboda, pa marksizam, feminizam, ekologizam, lgbt-izam. Njihovi mediji trubiše, i još trube, o svemu tomu. Clintonovica čak zaželje »katoličko proljeće« u Crkvi, kako izvijesti WikiLeaks. Ipak, sve se to može pobijediti uz Božju pomoć. Prisjetimo se bitke kod Lepanta, prisjetimo se krunice na vratu naših bojovnika. Pronađimo usput i tko je bio Andrzej Wajda, jer naši kolonijalni mediji o njemu tako šute, a tako su glasni o onome koji ismijava i nas i naš ustav.
Miljenko Stojić
