TKO O ČEMU, ANTE PITOMIĆ O AKADEMSKOJ IZVRSNOSTI DESNIČARA
Ilustracija K.Krkač
Punoljetni A. T. (Proložac, 1970.) pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu, ni manje ni više nego hrvatski pisac, što demonskom dedukcijom zaključujemo iz premisa da je državljanin RH i pisac, koji je prvu zbirku priča objavio u 27. godini života, tj. u dobi kad su neki pisci sf-horor klasika već bili mrtvi, scenarist i kolumnist čiji je vrhunac svakako nagrada HND-a za najbolju kolumnu, ali i nesposobnost da jezičnom uvredom nadvisi čin smrdljive povampirene kritike kojeg je navodno stoički otrpio, daje si za pravo pisati o znanstvenoj izvrsnosti „hrvatskih desničara“, pri čemu osjećamo da kritika treba biti precizna i bolna e kako bismo ju shvatili imalo utemeljenom.
Kontekstualno govoreći, daleko od toga da su Z. Hasanbegović i B. Esih najbolje od najboljeg među hrvatskim konzervativnim intelektualcima (neki bi tu ubrojili ljude poput N. Sesardića, I. Banca, pa i J. Zovka), a svakako i daleko od toga da je navedeni, kao znanstvenik, a ne kulturnjak, izabran za ministra kulture prema mjerilima znanja, iskustva i rezultata u kulturnim stvarima i u upravljanju kulturnim sustavima, ali treba reći da A. T. uz sav svoj loš humor, pučku pamet i osebujnu knjišku finesu ipak treba paziti na uzuse točnosti koji mu, istini za pravo, po struci, profesiji i vokaciji nisu dani niti školovanjem, ni iskustvom (osim možda srednjoškolskim).
Također, daleko od toga da je navedeni Z. H. izvrsnik čak i u svojoj struci, no o tome ne treba govoriti ako nismo stručni, iako bi bilo zanimljivo probrati hrvatske povjesničare koji su svoje tvrdnje i teze uspjeli objaviti kao izvorne znanstvene članke i knjige u svjetski priznatim znanstvenim časopisima, ali među publikacije Z. H. ubrojiti samo DVIJE KNJIGE, što je A. T. i učinio u svojoj kolumni, a ne ubrojiti PET znanstvenih radova (članaka, od koji jedan i u CC časopisu), DESET radova u drugim časopisima i SEDAM poglavlja u knjigama, elementarno je neznalački, a usto možda i „nepošteno prema činjenicama“, kako bi to rekao J. L. Austin.
Tko želi kritizirati činjenice a da ih pri tome čak niti podrobno ne provjeri kao niti mjerila čeličnim se automatizmom uspeo visoko na ljestvici loše kritike na čijim vrhuncima stoji paradigmatski predložak u obliku vrhunaravnog primjera koji veli da kritika ne smije i sama sadržavati pogreške koje prigovara autoru. Time je, a prema pravilima skolastičke disputacije, stvar zasad riješena, tehnički time što je prigovor dobio konkluzivan odgovor, a vrijednosno time što je kritici opravdano prigovorena neopravdana nepreciznost.
Ako se ostavimo ostalih dijelova stilski tipične kolumne A. T.-a (u JL, 08. 10. 2016. 22:14, http://www.jutarnji.hr/…/ante-tomic-akademska-izvr…/5117345/), jer stručnjak za knjiški i pisaći stil nisam, okrenimo se pitanju koje je autor otvorio toliko kičastim prešućivanjem važnog. Radi se o pitanju dakako već i samog postojanja hrvatskih intelektualaca (engl. public intellectual), ali i o podjeli na desne i lijeve, o kakvoći njihovog nastupa i utjecaja itd. Ništa od toga nije jasno. Jasno je samo to da desni intelektualci mogu punim plućima disati tek od 1990. na ovamo i da to čine zaista vrlo suzdržano, slabašno, prorijeđeno i razjedinjeno. Oni nemaju snagu vojske lijevih intelektualaca koji se po zapovjedi ustaju, razlete se sklonim im medijima i skladno falsificiraju javno mnijenje.
Jasno je također, a o čemu se zdušno šuti, kako je uopće moguća bitka desnih i lijevih intelektualaca s obzirom na činjenicu da su se lijevi mogli usavršavati cijelih 45 godina prije desnih i sami time je krajnje začudno kako ih svaki put ekspresno ne pometu? Ovdje se može postaviti hipoteza da je tome tako stoga što je među lijevim intelektualcima, kao i u ostatku društva u tih 45 godina, vladala vojno stroga negativna selekcija i ono što danas imamo od lijevih intelektualaca ostatci su ostataka.
Tu pustoš, te ruševine, ruine sablasnih dvoraca kojima zavijaju duhovi prošlosti, taj „The horror, the horror.“ ne može iz pepela poput Feniksa izvući niti puno bolji pisac od pitomca vojne srednje škole JNA u Zagrebu koji pogrešno broji znanstvene radove i ne razlikuje „autorsku knjigu“ od „izvornog znanstvenog rada“, ali može pokušati sagraditi predivne lažne ruševine i od njih sklepati himeru koje bi se prepao i sam Đ. S. (1903.-1927.), što mu kao posljetku spomenute negativne selekcije jedino i preostaje.
izv.prof.dr. Kristijan Krkač/kamenjar.com
