APSURDI IZ STOCA „Antifašizam“ kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista
Nedavni skup u Stocu u BiH samo je potvrdio da bosanski unitaristi svoje ideje žele ostvariti pod krinkom “građanskih revolucija” i “antifašističke borbe”
Samo dva dana nakon što sam u Večernjem listu objavio članak o nasilnom prekidu lokalnih izbora u Stocu, Federalna novinska agencija FENA plasirala je vijest kako „akademski i nevladini krugovi iz Washingtona i Bostona“ tobože predlažu osnivanje distrikta Stolac – Neum“ te „distrikta Srebrenica“.
Nevažna su koliko i besmislena objašnjenja i obrazloženja takvoga „prijedloga“ jer on i nije ništa drugo nego običan spin, odnosno dio onoga na što sam u spomenutom članku podsjetio i na što sam upozorio, a to je pokušaj realizacije obnovljenih bošnjačkih ratnih planova ovladavanja Stocem kao glavnom strateškom točkom za prodor do Neuma, odnosno „izlaskom na more“.
Nije lako danas u Hercegovini (a ni u Bosni) biti bošnjački nacionalist, odnosno bosanski unitarist ili „antifašist“. Vrijeme prolazi, alijanse i platforme propadaju, a nikako dočekati da „međunarodna zajednica“, koliko god joj ugađali, „nametne“ očekivano rješenje. Nikakve koristi od visokog predstavnika, nemaju više dva člana Predsjedništva, a ni Ustavni sud više nije što je nekad bio. Preostaje jedino „socijalistička“, odnosno „građanska“ revolucija i „antifašistička borba“. Ako već nismo u stanju osigurati poželjnu budućnost, vratimo se u „slavnu“ prošlost i u stare pobjede, razmišljaju gore spomenuti ne obazirući se na tragične posljedice te nekadašnje „sreće“.
Snimke i fotografije razdraganih „građana“ s crvenim karanfilima, jugoslavenskim i komunističkim zastavama koji su 23. listopada 2016. proslavljali „dan oslobođenja Stoca od fašizma“ neodoljivo podsjećaju na slike ulaska srpsko-jugoslavenske vojske u Stolac u travnju 1992. kada su isti ili slični „muslimansko-bošnjački antifašisti“ tu vojsku razdragano dočekivali, održavali mitinge (kinodvorana Stolac) i organizirali muslimansku miliciju po uzoru na onu Ismeta Popovca otprije pedeset godina. Prije toga, u ožujku 1992., barikadama su sprečavali obranu grada koju su organizirali Hrvati. Poslije ulaska HVO-a u Stolac sredinom lipnja 1992., u kojem su odbili sudjelovati, tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i pokušavali silom od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem, baš kao što to i danas pokušavaju „antifašističkom borbom“, odnosno premlaćivanjem i razbojstvom na izbornim mjestima.
Podsjetimo se sada malo na to kakva je ta „antifašistička borba“ bila. Je li bila baš onakva kakvom bi je htjeli prikazati oni koji s komunističkim insignijama proslavljaju „oslobađanje Stoca“ i koriste se „antifašizmom“ kao ideološku toljagu protiv svojih političkih protivnika koje nikako nisu u stanju pobijediti na izborima u skladu sa zakonima i unutar demokratskih procedura. Nešto od toga sam već napisao u prethodnom članku pa neću ponavljati, ali ću se dotaknuti nekoliko povijesnih događaja i navesti nešto statističkih podataka što će vjerujem barem donekle razbistriti vodu koju mnogi, a posebno hercegovački-stolački-muslimanski „antifašisti“ mute.
Počet ću od apsurda da je stolački „antifašistički“ marš predvodio Salmir Kaplan, bošnjački kandidat za načelnika Stoca koji je dvadesetak dana prije, na dan izbora u Stocu, fizički nasrnuo na predsjednika Općinske izborne komisije, premlatio člana te Komisije, sa skupinom naoružanih razbojnika demolirao izborno mjesto i ukrao kutije s glasačkim listićima. Još je apsurdnije da je predvodnik stolačkog „antifašističkog“ marša Salmir Kaplan svršeni učenik Karađoz-begove medrese u Mostaru i Filozofskog fakulteta u Sarajevu te da je nakon toga magistrirao osmansku povijest u Istanbulu. Kaplan je i visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije koju je osnovao nekadašnji pripadnik mladomuslimanske organizacije Alija Izetbegović, uz podršku pripadnika iste, samo pomlađene organizacije, kojoj je ponovno 1983. sudio komunistički sud u Sarajevu. Dakle, takve kao što je Kaplan „antifašisti“ su svojedobno sudili i strijeljali. Danas su Kaplan i SDA prešli na „antifašističku“ stranu da bi sami sudili. Na sreću, (još) ne strijeljaju, samo tuku.
No, vratimo se u malo dalju prošlost. Neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata na hrvatsko muslimanske odnose posebno su utjecala dva događaja; smrt Mehmeda Spahe 29. lipnja 1939. i sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Muslimanska politička i društvena elita bila je donekle zatečena, ali i duboko nezadovoljna novom situacijom. Spahu je naslijedio ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi Džafer Kulenović, koji je već u rujnu ponovno na političku scenu vratio autonomistički program i zahtjev za uspostavu autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi ta autonomna BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala“. Ona bi po Kulenoviću predstavljala „čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli“. Nije nevažno spomenuti da su gotovo potpuno isto na BiH gledali srpski nacionalist Nikola Stojanović 1918. i komunistički funkcionar Rodoljub Čolaković 1943., svatko iz svoje perspektive i iz svojih razloga. Međutim, došlo je do raspada „otadžbine“ i trebalo se prilagoditi novonastaloj situaciji.
“Cviet hrvatske narodnosti”
Ustaške su vlasti proglasili muslimane „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, „krvlju naše krvi“ i „cvietom naše hrvatske narodnosti“. Džafer Kulenović se odrekao dojučerašnjeg jugoslavenstva i postao potpredsjednik Hrvatske državne vlade naslijedivši na tom mjestu svoga brata Osmana. Ademaga Mešić postao je doglavnikom ustaškog pokreta, Hifzija Gavrankapetanović potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora, Hakija Hadžić ustaški povjerenik i „poglavni pobočnik“, Mehmed Alajbegović ministar skrbi za postradale krajeve, gdje ga je naslijedio Meho Mehičić kada je Alajbegović postao ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić ministar prometa i javnih radova itd.
U proljeće 1942. SS satnik Rudolf Kob, opunomoćenik Glavne uprave sigurnosti Reicha, napisao je opsežno izvješće o problemu odnosa vjerskih zajednica u NDH. Posebno je naglasio pitanje muslimana koji bi se, po njegovu mišljenju, mogli iskoristiti za borbu protiv dominantnog utjecaja Katoličke crkve u državi. Kob je predložio angažiranje njemačke politike i njemačke obavještajne službe na poticanju suprotnosti između katoličanstva i muslimanstva dodao kako je već poduzeo neke mjere. Izgleda da je u sklopu tih mjera utjecajni čelnik JMO Uzeir Hadžihasanović inicirao Memorandum koji je 1. studenog 1942. u ime Narodnog odbora upućen Adolfu Hitleru, s molbom za autonomnom „Župom Bosnom“, koja bi bila izravno pod protektoratom Reicha.
Nije to bila jedina inicijativa za izdvajanje BiH ili njezina dijela iz sastava NDH. Mostarski muftija Omer Džabić vodio je u listopadu 1942. izaslanstvo muslimana iz Mostara u Rim, gdje su se na poziv i uz posredovanje jeruzalemskog muftije El Huseinija sastali s Mussolinijem i ministrom Cianom te tražili izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Stolački muslimani su na poseban način pokazali privrženost fašističkoj Italiji kada su 1. rujna 1941. dočekali talijansku vojsku s 30 pečenih volova. U travnju 1943. muftija El Huseini doputovao je u Sarajevo. Dočekan je s oduševljenjem i svim počastima. Njegova se poruka može sažeti u sljedeću rečenicu: „Imajte uvijek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima“. U studenom 1943. afirmirala se još jedna (komunistička) struja među muslimanskim političarima koja se zalagala za formiranje BiH kao federalne jedinice u obnovljenoj jugoslavenskoj državi.
Iako su predstavnici nekih političkih struja tražili način kako se izdvojiti iz sastava NDH, muslimani su u njoj obnašali mnoge dužnosti. Osim već spomenutih doglavnika, pobočnika, ministara i sličnih, i svi gradonačelnici Mostara za četiri godine trajanja NDH bili su muslimani. Od Šefkije Balića i Muhameda Butuma pa do Saliha Efice Crnog, koga su partizani u veljači 1945. kada su došli vezanog proveli kroz Mostar s pločom obješenom oko vrata i uvredljivim natpisom, da bi nekoliko mjeseci poslije postao član komisije za dokazivanje ratnih zločina i porotnik u Okružnom sudu u Mostaru. Šefkija Balić je nakon kratke gradonačelničke dužnosti postavljen za podžupana Velike župe Hum, gdje je bio do studenoga 1943.
Na suđenju u lipnju 1945. branio se kako je od kraja 1943. nakon što je sišao s dužnosti podžupana počeo pomagati komunistički pokret. Javni tužitelj to je komentirao na sljedeći način: „To je tačno ali i razumljivo. Optuženi je jedan intelektualac koji je znao procijeniti situaciju i ocijeniti događaje. On je 1943. uvidio da je zvijezda Njemačka potamnila, da Njemačka nije svemoćna i nepobjediva, da je period pobjeda završen i da započinje era poraza. Staljingrad, istorijska bitka kod Staljingrada otvorila je svima oči, koji nisu bili potpuno ludi ili slijepi. Ona je otvorila oči i dr. Šefkiji Baliću i on počinje da se preorijentiše“. Sud je ocijenio da je Balić „valjao ustašama“ i pridonio produženju njihove vladavine“, dok je njegov doprinos NOB-u bio „minimalan“ pa je osuđen na deset godina zavora i konfiskaciju imovine. Ubrzo je pomilovan i kazna mu je smanjena na samo dvije godine zatvora, koje nije do kraja izdržao, nego je već u veljači 1947. počeo raditi kao glavni blagajnik u trgovačkom poduzeću „Neretva“. Očito se opet „preorijentisao“.
Ali, nije samo Balić imao tu sposobnost. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu od 8. kolovoza 1944. piše kako se „muslimanske mase nalaze u previranju i početku masovnijeg prilaska našem pokretu“. Iz izvješća SKOJ-a za Stolac nastalom dva dana poslije, može se vidjeti da je na proces „previranja“ kod muslimana presudno utjecao „prekid odnosa između Turske i Njemačke“ (kada je Crvena armija zauzela Bugarsku i došla na turske granice) jer su se oni „ravnali prema dosadašnjem držanju Turske“.
Nisu se samo muslimani „preorijentisali“. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ nastalom 12. kolovoza 1944. piše: „Četništvo, naš najveći vojnički i politički problem, počelo je da se raslojava. Očekujemo prilazak kompletnih četničkih jedinica našoj vojsci.“ Piše i da se „ustaštvo prilično raskrinkalo“, ali je problem s Mačekovom „izdajničkom politikom“ koja „ponovno uvlači hrvatski narod u izdaju“. Dakle, Srbi i Muslimani se „preorijentišu“ i pristupaju jugoslavenskom komunističkom pokretu, dok se Hrvati odmiču od ustaštva, uzdaju u Mačeka i ne prilaze komunistima.
Oni muslimani koji su pred sami kraj rata prešli na stranu komunističkog pokreta odrekli su se ustaštva i hrvatstva, a svoje su zločine ostavili na dušu i povijesnu odgovornost Hrvatima, kao da su oni malo svojih imali. Prema sačuvanoj, a svakako nepotpunoj dokumentaciji Okružnog suda u Mostaru više od 600 muslimana iz Hercegovine sudjelovalo je u ratnim zločinima. Njih 218 suđeno je za zločine počinjene 1941. godine nad Srbima, a spominju se još 103 muslimana kao sudionici tih zločina.
Iz ustaša u partizane
Ostali su sudjelovali u kasnijim zločinima nakon 1941. Naravno, tu se ne računaju zločini nad Hrvatima uglavnom počinjeni nakon „preorijentisanja“ od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951., oni za „antifašiste“ ne postoje. Ako i postoje, onda su to tek „incidenti“, „nekontrolirane osvetničke akcije koje treba sagledati u pravom kontekstu“ i sl. Isto kao i u nedavno završenom (Domovinskom) ratu.
Među suđenima zbog ratnih zločina su i mnogi muslimani Stočani. Od ukupno 182 osobe iz Stoca (Hrvati, Srbi i muslimani) koje se u spisima Okružnog suda u Mostaru spominju kao „fašisti“ i počinitelji ratnih zločina (nad Srbima ili muslimanima) njih 94 su muslimani, među kojima su i dvojica Kaplana. Nisam sklon vjerovati u komunističku pravdu i pravednost njihovih sudova, ali držimo li se slijepo „antifašizma“ i komunističke partizanske epopeje, onda svakako i ove podatke treba uzeti u obzir. Nije valjda Omerbeg Rizvanbegović bio jedini ustaša musliman u Stocu.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
