Božidar Alić: intervju povodom praizvedbe monodrame “Bez lustracije nema Kroacije”

Fajrunt, drugovi okupatori

Doći će kad-tad novi Franjo Tuđman, kao što je Mađarskoj došao Orban, a Americi Trump

Božidar Alić, doajen hrvatskog glumišta i kultna pojava hrvatske kazališne scene napokon će, nakon brojnih poteškoća i osporavanja, idućeg četvrtka, 1. prosinca, u 20:00 sati, u dvorani ‘Vijenac’ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu, izvesti svoju monodramu “Bez lustracije nema Kroacije”. Monodramu je, kako kaže, osmislio kao beskompromisan obračun s duboko ukorijenjenom kulturom nacionalne izdaje. U svojem nastupu ovaj proslavljeni hrvatski umjetnik sažima najvažnija osobna politička iskustva kao plod svojih političkih i nacionalno-domoljubnih promišljanja. Njegova dramatična domoljubna poruka potaknuta je dramom povijesne i aktualne hrvatske političke zbilje te svoju monodramu predstavlja kao svoj ultimativni životni credo.

Alićev nastup je žestoko politički angažiran i domoljubno motiviran, a predstavlja oštar obračun s negatorima i osporavateljima hrvatske državne samobitnosti, s izdajničkim i odnarođenim elitama te s tuđinskim elementima u hrvatskom političkom tkivu. Zalaže se za proces lustracije jer smatra da su ostaci starih nenarodnih i udbaških struktura bitna kočnica za nacionalni iskorak prema stvarnoj i nesputanoj slobodi. Samo u ozračju slobode moguć je istinski razvitak i stasanje neovisne i suverene hrvatske države, smatra Alić.

Na dramatski intrigantan način Alić lucidno secira sve podvale javnih i zakulisnih gospodara naše sudbine, razgolićuje sve obmane zatornika hrvatskog nacionalnog dostojanstva. Tvrdi da je njegov nastup motiviran željom da se javno obrati svojem hrvatskom puku, duboko zabrinut za sudbinu i budućnost svojeg naroda, za sudbinu domovine i države. Po vlastitim riječima, Alić želi nastupiti, kako kaže, kao pučki tribun i progovoriti glasom svih onih kojima zaplotnjačke medijske elite priječe prodor na javnu političku scenu. “Želja mi je progovoriti glasom svih onih koji su pali za Domovinu, svih poniženih branitelja i domoljuba, kao i glasom moje prognane braće u dijaspori diljem svijeta. Ovo je krik za moj Hrvatski Dom”, rekao je Alić u najavi svojeg nastupa u dvorani Vijenac’.

Gospodine Aliću, najprije ste najavili svoja tri nastupa u dvorani Vatroslava Lisinskog, 8., 12. i 14. listopada. No, Vaš nastup je otkazan. Nakon toga Vam je u susret izašao Nadbiskupijski pastoralni institut, a najavili ste i predstave širom Hrvatske i među dijasporom…

– Moj nastup u Lisinskom nikad nije službeno otkazan. Samo je učinkovito onemogućen. Dvorana je, suprotno potpisanom ugovoru, odbila staviti karte u prodaju. Dugo su se izvlačili na poteškoće sa serverom, ali je bilo razvidno da se radi o obmani, jer je server za sve druge predstave radio besprijekorno. Potom se na krajnje neprimjeren način uključio Ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, odn. njegov pročelnik g. Ivica Lovrić. Iako je ugovor potpisan još sredinom srpnja, g. Lovrić se 12. rujna, (dakle, kad su pripreme za predstavu bile u završnoj fazi), sjetio priupitati me kakav je sadržaj moje predstave. Lovrić mi se prijevarno obratio, “vezano uz Vaš zahtjev za korištenje KD V. Lisinskoga…”, kao da taj ‘zahtjev’ nije već odavno riješen, kao da je stvar u samom začetku, kao da nije već pravno perfektuirana i kao da ugovor ne postoji.

Jeste li odgovorili na taj upit?

– Niti zakonski propisi niti sam ugovor ne ostavljaju mogućnost za ovakve naknadne upite g. Lovrića. Ako baš hoćete, ja sam još u srpnju, i prije potpisivanja predmetnog ugovora, dostavio drugoj strani opširan elaborat o prirodi, smislu, sadržaju i socijalnim implikacijama mojeg nastupa. Nakon dostave elaborata potpisan je ugovor, iako je sasvim jasno da bi ugovor, i bez elaborata, bio jednako pravno relevantan.

K tome, ja uopće nisam stranka tog ugovora, pa se Lovrićevo obraćanje meni u formalnom smislu može izjednačiti s zanovijetanjem dokone, kuriozne i besposlene kancelarijske buhe. Drugim riječima, moj odgovor, kao i sam Lovrićev “upit”, su pravno posve nevažni. Ugovor je potpisala udruga, a ja kao izvođač nemam nikakve obveze ni prema g. Lovriću, ni prema njegovom uredu, pa čak ni prema Dvorani Lisinski.

Otkud tolika spremnost na kršenje Vaših prava i dobrih poslovnih običaja?

‘Upit’ g. Lovrića odraz je panike, koja je njega, njegov Ured i vodstvo dvorane zahvatila zbog teme lustracije. Zalaganjem za bezuvjetnu i neodgodivu lustraciju dirnuo sam u osinje gnijezdo i u zakulisna središta moći. Panične napise u nekim domaćim tiskovinama preuzeli su najveći srpski mediji. Osporavaju moj nastup jer bi se tobože dvoranom mogao oriti povijesni hrvatski pozdrav, a srpska državna televizija je i monodramu preimenovala u ‘Za Dom spremni’. Iako ja moj stav prema tom pozdravu ne tajim, jugofašistički mediji manipuliraju. Namjerno prešućuju lustraciju jer ih ona izravno pogađa. Temeljna poruka monodrame jest dekomunizacija i potreba razvlašćivanja crvene buržoazije. Radi se o potrebi raskrinkavanja zakulisnih središta moći, koja moj hrvatski narod i hrvatsku državu drže u stanju porobljenosti. Lustracija jest istina, a istina je svjetlo koje će nas osloboditi.

Kako ste se odlučili za monodramu?

U glumi za mene više nema tajni, a kad nema tajne – nema erosa; tamo gdje nema erosa – nastupa tanatos. Zato sam se odlučio za ovu moju završnu turneju kojom ću se oprostiti od teatra. Ali ne i od politike kojom ću se baviti što žešće i što učinkovitije – dok mi živo srce bije – za dobrobit mojeg hrvatskog puka i jedine nam domaje. Danas nam je mati domovina, kao i toliko puta od 1918., ostavljena na milost i nemilost pročetničkim elementima, orjunašima, petokolonašima i potomcima partizanskih okupatora. Njihovi unuci u sprezi s masonima i dan-danas vladaju našim grobištima i našim stratištima, no ipak ne mogu prodrijeti u naša svetišta.

Optužuju Vas za nesnošljivost prema manjinama?

Pritom, vjerojatno mislite na Srbe…, ali to su gluposti. Ne vodi me ni mržnja ni nesnošljivost. To ne znači da ne možemo govoriti o osobinama i manama naroda čija je nacionalna ideologija izravno suprotstavljena samom opstanku mojeg naroda. Osobno nemam visoko mišljenje o Srbima. Ne zavidim njihovoj lažnoj nacionalnoj patetici, koja vrvi mitovima o nepostojećoj slavi, ne divim se njihovoj sklonosti da slave izgubljene bitke, prezirem njihovu lažljivost, o kojoj je pisao i Dobrica Ćosić. Prezirem njihovu komičnu (za mnoge, nažalost, i tragičnu!) imperijalnu grandomaniju. Dok sanjaju nadmoć i hegemoniju, samo ime im potječe od latinske riječi servi, koja u prijevodu znači – sluge.

Ali prigovori se uglavnom tiču odnosa prema Srbima u Hrvatskoj?

Što se tiče Srba u Hrvatskoj, glavni je problem što se oni profiliraju kao nelojalan segment hrvatskog društva i napose kao nelojalni hrvatskoj državi. U tome nevjerojatno aktivnu ulogu ima službena hrvatska politika, koja umjesto da radi na njihovoj integraciji, potiče njihovu segregaciju i, u konačnici, getoizaciju. Financiranje politikantskog i protuhrvatskog glasila ‘Novosti’ samo je djelić te sulude politike.

Takva manjina je danas, na našu hrvatsku žalost, politički korektiv u Hrvatskom državnom Saboru i u hrvatskoj Vladi. Predvodnik toga četničkog aboliranog kluba je Milorad Pupovac, koji po direktive, instrukcije, upute i uputstva odlazi u Beograd četničkim glavešinama Nikoliću, Vučiću i Dačiću… Klanje, prase i brlja su vrhunac njihova kulturnog uzdizanja. Časne iznimke, koje poznavah, samo su iznimka od pravila.

Iznosili ste i prigovore na Srpsku pravoslavnu crkvu?

Srpska pravoslavna crkva je žarište i ishodište svega negativnog o čemu govorim. Po Hrvatskoj kruže bradate spodobe, pjevaju četničke pjesme i slave klanje. To nema veze s vjeroispoviješću. Sjetimo se samo kako su 1991. s Cvjetnog trga najavljivali krvavi hrvatski Uskrs. Ništa se od tada promijenilo nije, već se, zbog poslovične hrvatske amnezije i zbog oprosta barbarima, samo pogoršalo. Ipak moraju znati: Mi Hrvati jesmo naivni i zaboravni, ali samo pred Svetom Obitelji klečimo pognute glave.

Što očekujete od nove hrvatske vlasti?

Sam predsjednik Vlade Andrej Plenković svojim monotonim, rutiniranim i štreberskim tonom podsjeća me na protočni bojler. Ukoliko pak govorimo o zastupnicima u Hrvatskom državnom Saboru iznimno cijenim dvojicu časnih ljudi: to su general Željko Glasnović i Stevo Culej. Ostalo je uglavnom hibridna, štetna nakupina, metastazirana još od 1945., kad nas navodno pobijediše, ali ne pokoriše.

Svi oni, od 1918. pa do dana današnjega, znaju samo ubijanjem, raseljavanjem i represijom vladati ovim krajičkom raja, koji mi Hrvati zovemo Domovina. Nije samo Palestina Sveta zemlja. I Hrvatska je zemlja sveta i svetačka – zemlja svetaca. Jer živimo i hodamo po zapretanim i skrivenim grobištima očeva, sinova, djedova i pradjedova naših.

Kako komentirate debakl desnice na izborima?

U Hrvatskoj desnica ne stanuje. A od ljevice imamo boljševike koji bi sa svojih zastupničkih mjesta lakše rabili strojnice, nego li riječi. Vrijeme je da im se kaže: Fajrunt drugovi okupatori, dosta je onih koji se napadno ponose što su im djedovi bili nepismena i besmislena koljačka rulja. Svi vi, i u Vladi i u Saboru, ste isti – komunisti.

Vidite li izlaz?

Ne kukajmo kako je svuda mrak. Upalimo li samo jednu svijeću lustracije, ta će svijeća zapaliti još tisuće drugih i osvijetliti nam cijelu domovinu. Prošlo je konačno vrijeme baba-žaba, ‘nevladinih’ partizansko-okupatorskih unuka i “tolerantnih” hijena. Neka se Dokumenta, Vesna Teršelič i ostale zagovarateljice smrti i pederastije suoče s bolesnom prošlošću svojih idola.

Poradi naše dječice i uz zagovor Blažene Djevice Marije, odvjetnice naše na nebu, uz blagoslov svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, i svetog Alojzija Stepinca, dužni smo, poput Ivana Krstitelja, utrti put istinske hrvatske slobode. Sveta nam je dužnost utrti put novom Franji Tuđmanu, kojem još ne znamo ni ime ni mjesto, no znamo da će doći. Kao što je u Mađarskoj došao Viktor Orban, a u Americi grandiozni Donald Trump. Poradi svega toga započinjem svoju posljednju glumačku, i ujedno prvu svjetsku političku turneju, utirući put Hrvatskoj Hrvata. Mi smo prolazni, Hrvatska je vječna.

(Razgovarao: Vjekoslav Magaš)

Izvor: kamenjar.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save