DON MARINKO MLAKIĆ: Postojanošću spašeni
(33. nedjelja kroz godinu C)
Kako idemo prema kraju liturgijske godine, prema svetkovini Krista Kralja – ova nedjelja je pretposljednja – misna čitanja usmjeravaju naša razmišljanja na konačnu budućnost i na završetak ljudske povijesti.
Sasvim je razumljivo za čovjeka da gleda naprijed, da traži i pita se o onome što ga čeka. Znatiželja je tako ljudska. Ona je silna pokretačka snaga koja je dovela čovjeka do mnogih najvrjednijih otkrića. Međutim, znatiželja nerazborita čovjeka zna lako odvesti na krivi put i krivi odnos prema budućnosti. Pitanja o svršetku svijeta postavljao je i postavlja svaki ljudski naraštaj. Uzbuđenje se posebno povećava na završetcima velikih kalendarskih razdoblja, zatim u ozračju kataklizmičkih događaja kao što su potresi, ratovi, gladi i bolesti… Danas ovom nizu možemo pribrojiti sve češće terorističke napade koji, zbog svoje nepredvidivosti, izazivaju golem strah kod ljudi. Društveni statističari bilježe da se u takvim trenucima ljudi više okreću molitvi i religijskim praksama, ali jednako tako praznovjerjima i magiji.
Isus je također govorio o kraju svijeta. U tom govoru služio se apokaliptičkim slikama. Njegovo govor silno uzbuđuje maštu te u isto vrijeme uznemiruje i umiruje, plaši i ohrabruje. Svrha tog govora je da svoje učenike, a time i nas danas, potakne da budemo pripravni na njegov ponovni dolazak i da u tom svjetlu gledamo sve druge događaje.
U evanđeoskom odlomku kojeg ove nedjelje čitamo (dio eshatološke besjede iz Lukina evanđelja) Isus proročki najavljuje razorenje Hrama. Za Židovske slušatelje to je moralo biti krajnje uznemirujuće. Raskošni i monumentalni Hram u njima je izazivao silno divljenje i predstavljao najpostojanije uporište u njihovom sasvim nepostojanom svijetu. Što zbog njegove monumentalnosti, ali još više zbog uvjerenja da to Bog neće nikada dopustiti, bilo je bogohulno i pomisliti da će doći do njegova rušenja. Osim toga Isus nagoviješta potrese, ratove širokih razmjera, pobune naroda, gladi, strahote i znakove na nebu, te lažne proroke koji će u njegovo ime govoriti. Najavljuje također progone svojih učenika radi njegova imena. Posebno je mučan dio u kojem prorokuje da će njegovi doživljavat mržnju i izdaju od članova vlastitih obitelji. Ni ubojstva nisu isključena.
Međutim, riječi kojima u ovom dugom i zastrašujućem govoru treba pridati posebnu pažnju jesu one kojima Isus savjetuje svoje kako se u svemu tome držati. Zapravo sve te kataklizmičke slike služe kao podloga na kojoj se treba očitovati vjernička postojanost. Isus zato najprije upozorava svoje da se ne daju zavesti lažnim učiteljima koji će u njegovo ime dolaziti i govoriti. Zanimljivo: lažni proroci će se posebno razmetati govorima o kraju svijeta (!?). Kao da žele izazivati strah u ljudima i njime upravljati. Isus zatim jamči svojima da će on biti trajno s njima i da se zato ne boje. Strah je dijete smrti i najveća je mudrost s njime se znati obračunati. To može samo onaj koji iznad svega vjeruje u život. Ne trebaju se brinuti čak ni za svoju obranu, što će govoriti pred progoniteljima. „Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.“ Jedino oko čega trebaju voditi računa je postojanost: „Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Ne trebaju se, dakle, bojati nikakvih vanjskih nevolja i prijetnji ljudi. Za to će dobiti snagu i nadahnuće, ukoliko budu postojani u vjeri.
Što je to evanđeoska postojanost? Postojanost je dugotrajna nutarnja ustrajnost koja pred sobom ima siguran cilj koji je opravdava i prema kojem strpljivo ide. Ona je nužno potrebna u životu, potrebna je u braku, u svećeničkom i redovničkom zvanju, u radu, u marljivosti i brizi oko svega što nam je povjereno, u vjernosti, u strpljivosti, u nevoljama, u svakoj kreposti i dobrom djelu koje traži trajno zalaganje i nutarnju ustrajnost… Zapreka postojanosti nije toliko nevolja koja dolazi izvana, koliko nutarnja slabost čovjeka: strah, tjeskoba i nestrpljivost. Postojanost se zato ne gradi na vlastitoj snazi i umješnosti, nego u oslonjanju na Boga koji je uvijek uz nas.
Postojanost u vjeri je ona kojom vjernik odgovara na sva moguća kataklizmička i apokaliptička događanja i predviđanja. Postojanost je utočište u svakoj nevolji i opasnosti, u svakoj prijetnji, u svakoj osudi koja nas može zadesiti. Ona jedina može dati snage svakome od nas da ostane svoj, vjeran Bogu usred svake nevolje. Postojanost ujedno rađa mudrost kojom možemo otkriti svaku zabludu, svaku laž i lažne proroke koji tako rado i tako lako zavedu ljude te ih učine svojim robovima…
Kako razumjeti ovaj Isusov apokaliptički govor? Naime, razorenje Hrama se već dogodilo svega 40-ak godina kasnije. Potresa i svih drugih navedenih znakova je bilo u povijesti na pretek. Ima ih i u naše vrijeme. A svijet je još tu. Kraj mu mnogi, doduše, pretkazuju. Oružje kojim se danas raspolaže i razina (ne)morala sigurno ne ulijevaju nadu već izazivaju strah i tjeskobu. Međutim, meni se čini da je Isus ovim govorom htio kazati kako je svako vrijeme u sebi apokaliptično. Svako doba ima u sebi sve ove znakove o kojima on govori. Rušenje Hrama može označavati svako rušenje bogomolja i svih drugih svetinja koje se grade da budu susretišta čovjeka s Bogom. U još širem smislu može predstavljati katastrofalno odbacivanje Boga i Božjih zakona, obezvrjeđivanje vjere i zloupotreba religije, čega smo danas posebno svjedoci. Svijet bez Boga nema budućnosti. Nužno će se raspasti u svojoj samodostatnosti. I to će biti strahota golema!
Svako je, dakle, vrijeme za njegove naraštaje jedino, prvo i posljednje. Svi mi, prema tome, trebamo živjeti svoj život u svjetlu završetka zemaljske stvarnosti kao jedini, prvi i posljednji. Ali ga trebamo promatrati kao život koji time ne prestaje nego se nastavlja. Svojom postojanošću možemo učiniti da se nastavlja u potpunom zajedništvu s Bogom po Kristovu ponovnom dolasku.
Don Marinko Mlakić
