Plenković je prolazni lik u nadziranoj predstavi

Sadašnji predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ne samo da je odbijao ostaviti popularnoga dr. Zlatka Hasanbegovića na dužnosti ministra kulture nego je kategorički odbacio mogućnost da na tu dužnosti imenuje politički sličnu alternativu. Dobronamjerni stranački drugovi savjetovali su mu da, ako već ne želi Hasanbegovića ni pod koju cijenu, uzme gospođu Anu Lederer, ili, pak, Anju Šovagović. Sve takve razgovore Plenković je prekidao riječima da se u tom slučaju ništa ne bi promijenilo. Time je zapravo sve rekao: između njega i dr. Hasanbegovića nije stajao osobni sukob, nego teški supstancijalni politički i svjetonazorski jaz koji se nije mogao premostiti. Zato je Plenković i pronašao Hasanbegovićevu suprotnost.

Gospođa Nina Obuljen, nova ministrica kulture, idejno je i politički bezbojna osoba. Ona jest, kažu, radoholičarka, ali vodi ju isključivo karijeristički narcisoidni naboj, a nikako ideološko patriotski. Njezin je otac 2000. u Dubrovniku zajedno s Matom Granićem „zabio nož u leđa“ Tuđmanu, postao je član Družbe hrvatskoga zmaja, hrvatske inačice masonske lože u kojoj neki poput Bandića kupujući članstvo, dobivaju jednu vrstu svjetovne indulgencije. Nina Obuljen, sada već ministrica kulture, posve je ravnodušno knjige generala Slobodana Praljka proglasila brošurama, odnosno šundom koji podliježe porezu, ne poštujući istinu da je riječ o dragocjenoj dokumentaciji kojom se država, a ne samo genaral, brani od tuđinskih kleveta, nemajući nimalo respekta, a kamoli empatije, prema činjenici da je autor teatrolog, redatelj, filozof, čovjek s nekoliko fakultetskih diploma i general oslobodilačke vojske, intelektualac i autoritet kakav ona nikada ne će biti.

Ona je mirne duše kao članica Upravnoga vijeća Hrvatskoga audiovizualnoga centra, bez ikakva prosvjeda, gledala trošenje hrvatskoga novca u prosrpske i protuhrvatske filmove. Bez riječi prosvjeda je u Ministarstvu kulture potpisivala dodjelu novca za tiskanje pročetničke literature koja nije bila proglašena šundom, a dodjela financijske potpore knjizi „Jezik i nacionalizam“ autorice Snježane Kordić u kojoj se niječe postojanje hrvatskoga jezika, jedna je od najsramotnijih, u biti, petokolonaških subverzija u Ministarstvu kulture u kojemu je djelovala Nina Obuljen. Plenkoviću je trebala takva osoba, tražio je preslik samoga sebe i našao ga u njoj obrazloživši da je to osoba koju poznaje već 20-ak godina, čime zapravo priznaje, uza sve ostalo, da je presudnu ulogu u izboru odigrao i svojevrsni nepotistički princip.

Čiji je projekt Plenković?

Andrej Plenković nije nacionalno obojen političar. On je hladni velegradski bezobzirni makijavelist. Svi koji ga znaju odavno su došli do toga zaključka. On se od 2000. godine mota po desnome polu hrvatske političke scene, ne zato što se identificira s njime, nego zato što je bio svjestan da mu je to najbrži put za realizaciju ambicija. Bio je uvjeren 2000. da će Mate Granić pobijediti pa se uključio u njegovu prateću kadrovsku logistiku, no želje mu se nisu realizirale. Nastavio je poltronski služiti Ivu Sanadera, Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka vrebajući prigodu da s neke od drugorazrednih diplomatskih ili vanjsko-političkih pozicija uskoči u prvi plan. Član HDZ-a postao je tek 2011. kad je na čelu stranke bila Jadranka Kosor. Kada su raspisani unutarstranački izbori, pa kada su mediji počeli naklapati da bi kandidat za predsjednika mogao biti i Plenković, on je odmah sljedeće jutro otrčao u ured gospođe Kosor izjaviti joj da joj nema namjeru biti konkurent. Plenković je, naime, vjerovao da će Jadranka Kosor ostati predsjednica stranke i da joj se ne bi u tome trenutku bilo dobro zamjeriti. Zato je podupirao Jacu Kumrovčanku u nadmetanju za mandat predsjednice koji joj je bez ikakve demokratske legitimacije prije toga predao odbjegli Ivo Sanader.

U vrijeme te unutarstranačke kampanje, Plenković je obilazio podružnice HDZ-a po terenu i već tada pokušao istjerivati „ekstremizam“ iz HDZ-ovih redova govoreći da Europa više ne prihvaća retoriku iz 90-ih i da ona šteti RH. Ljudi su ga u čudu gledali pitajući se tko je sad ovaj fah idiot koji blebeće o navodnome ekstremizmu, a s nekima se i sukobio na skupovima u stranci. Poraz Jadranke Kosor nije bio i poraz Andreja Plenkovića. Pobijedio je Karamarko, a Plenković se s već stečenim kameleonstvom akomodirao na nove okolnosti i više mu nije smetao nacionalizam ni domoljubna retorika. No njegovu prijetvornu narav nije očito spoznao ni novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pa je Plenković s HDZ-ove liste završio u Europskome parlamentu.

Od tada Plenković je prikopčan na središnji mozak svojih mentora u Bruxellesu i čini se da mu oni diktiraju sve poteze. Sredinom ove godine za njega su, koristeći se sotonizacijom tadašnjega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, odjednom počeli mnogi lobirati, sve češće spominjati Andreja Plenkovića kao poželjnoga predsjednika stranke, prije svih Stjepan Mesić, Vladimir Šeks i još neki političari u Hrvatskoj. Plenković se, međutim, nije kandidirao na unutarstranačkim izborima procijenivši u tome trenutku da bi ispao smiješan u utrci s Karamarkom. Kandidat je bio samo Tomislav Karamarko i činilo se da je situacija u najmnogoljudnijoj političkoj stranci zabetonirana na dulje. Pa ipak, Karamarko nije dugo ostao na toj dužnosti. Isfabricirana je tzv. Konzultantica, afera s izmišljenim sukobom interesa, da bi ga se primoralo na ostavku.

Koalicijski HDZ-ov partner Most odigrao je ulogu ucjenjivača, mediji su sipali dnevnu dozu otrova i život bi pod takvim pritiskom bio neizdržljiv i mnogo čvršćoj i mnogo čišćoj osobi od Tomislava Karamarka koji je bio ranjiv na sve strane, počevši od sramotne epizode iz 90-ih kada je zajedno s Mesićem i ekipom pokušao izvesti državni udar na Tuđmana, pa do protekcionističkoga i unosnoga biznisa kojim je za cijeli život situirao sebe i svoju familiju. Tomislav Karamarko pokušao je potenciranjem bolnih rana hrvatskoga društva, nekažnjenih komunističkih zločina i prijeke potrebe za lustracijom, dakle svojim iznova probuđenim domoljubljem, kompenzirati svoje političke promašaje i posrnuća. Dirnuo je u osinje gnijezdo i zato je morao otići pod opisanim okolnostima koje se danas čine tragikomičnima. Uzalud je bilo iza njega pet izbornih pobjeda nad izravnim konkurentom, Milanovićevim SDP-om.

Dan prije no što je abdicirao, već pomalo nestrpljiv Andrej Plenković požurio je na jednu TV-postaju na državnoj razini objelodaniti naciji da će on biti novi kandidat za predsjednika HDZ-a. Netko mu je prišapnuo da je sad trenutak. Projekt instalacije Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a postao je vidljiv i najvećim političkim slijepcima. Biralo se po načelu „jedan član – jedan glas“, svatko se mogao kandidirati, ali u stvarnosti od tih demokratskih uzusa ostajalo je obično mrtvo slovo na papiru. Sve je učinjeno da Plenković nema protukandidata: On sam nazivao je, primjerice, tadašnjega ministra vanjskih poslova Miru Kovača i „savjetovao mu“ da se ne kandidira, a on će ga zadovoljiti nekom funkcijom nakon izbora. Miro Kovač i Zlatko Hasanbegović bili su neusporedivo popularniji od Plenkovića, kojega je dio javnost već nazvao briselskim ćatom, ali se, nakon dugoga razmišljanja, nisu usudili kandidirati za predsjednika stranke jer su zaključili da oni ne mogu kontrolirati proces brojanja glasova i da bi se u situaciji kada je već negdje odlučeno da Plenković bezuvjetno mora postati predsjednik HDZ-a, ponovila slika iz 2001. kada su pokradeni glasovi Pašaliću u korist Ive Sanadera. Odustali su i Plenković je izabran bez protukandidata za predsjednika stranke u demokraciji čiju je farsičnost malo tko shvatio.

Nakon te prve, dobio je i sljedeću bitku: HDZ je pobijedio na višestranačkim izborima za Hrvatski sabor. Plenkovićeva je pobjeda, međutim, sada medijski predstavljena kao poseban trijumf nekoga novoga HDZ-a. Istina je posve drukčija, a donekle i obrnuta. HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića dobio je čak 75 000 manje glasova nego HDZ prije deset mjeseci pod vodstvom Tomislava Karamarka. „Novo lice“ HDZ-a bilo je, dakle, toliko atraktivno da je odbilo od stranke 75.000 građana koji su joj prije godinu dana dali glas. Ali HDZ je sada dobio dva saborska mandata više nego u vrijeme Karamarka, zato jednostavno što je i za SDP ovaj put glasovalo 120.000 građana manje, a još veći manjak glasova u odnosu na prošlogodišnji rezultat osjetio je Most. Dakle znatno manji odziv na izbore omogućio je projektantima promjena u HDZ-u i u Hrvatskoj da ispeglaju lice Andreja Plenkovića i da ga tako ušminkana i, naravno, lažna drže do dana današnjega.

U Vladu svi samo ne domoljubi

No uloga koja je bila namijenjena Andreju Plenkoviću došla je do izražaja u punoj mjeri tek nakon izbora za Hrvatski sabor. Preferencijalni glasovi na izborima bili su i barometar popularnosti pojedinih HDZ-ovih ljudi. Pokazalo se kako su među najpopularnijima zaista ministar kulture Zlatko Hasanbegović, nestranačka kandidatkinja na HDZ-ovoj listi Bruna Esih, dr. Miro Kovač, tadašnji ministar vanjskih poslova, zatim Antun Kliman, tada aktualni ministar turizma, pa Milijan Brkić i drugi. Sklopivši koaliciju s Mostom i nacionalnim manjinama, mandatar Andrej Plenković na opće zaprepaštenje čitave, posebice domoljubne javnosti odbacuje te najpopularnije kandidate, izabrane saborske zastupnike, pokazavši da slijedi želje lijevo-liberalne anacionalne kulturne i političke scene u Hrvatskoj te želje srpske nacionalne manjine. U sastavljanju Vlade kao da je svjesno postupao suprotno svim željama HDZ-ova biračkoga tijela i domoljubne političke scene.

Plenković je do te mjere ignorirao volju građana koji su birali HDZ da se teško može govoriti o slučajnosti. Prije će biti da, uz naputke koje slijedi iz Bruxellesa, i sam pripada anacionalnome lijevome političkome krilu u Hrvatskoj i da je njegovo bauljanje na desnici te zakašnjelo uključivanje u HDZ samo pretvaranje i podvala hrvatskome narodu, odnosno da je riječ o lažnome HDZ-ovcu i lažnome patriotu.

Plenković je, prvo, za pročelnika svoga ureda doveo Davora Božinovića, svojedobno šefa Mesićeva ureda i diplomata u Beogradu te ministra iz Vlade Jadrane Kosor, politički posve bezličnu osobu. Zatim je za ministricu gospodarstva imenovao Martinu Dalić koja je napustila Karamarkov HDZ navodno zbog neslaganja s njegovom politikom, a zapravo zbog sukoba interesa jer joj je muž imenovan u Upravu Ine na plaću od 20.000 eura mjesečno. Martina Dalić bankarica je koja nikada nogom nije stupila u neki proizvodni pogon, a oni koje ju poznaju ističu da je zapravo histerična i malo stručna osoba koja pojma nema o gospodarstvu i tek zastupa krupne bankarske lobije te žena koju je ljeti moguće vidjeti na brodovima u društvu sa suspektnim osobama koje su bile u pritvoru zbog sumnji u krupni gospodarski kriminal. Tragikomičnost Plenkovićeva izbora Martina Dalić posebno je sadržana u činjenici da je ona na predsjedničkim izborima podupirala SDP-ova kandidata Ivu Josipovića, a ne HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović. Najnoviji apsurd svjedoči da je Dalić u posljednjoj predizbornoj kampanji donirala 4000 kuna minornoj ultraljevičarskoj stranci Pametno koju vodi bračni par Puljak iz Splita koji su se isticali zahtjevom za progon domoljuba na Thompsonovu koncertu u Kninu za Dan pobjede ove godine.

Nije tu bio kraj Plenkovićevoj bestidnosti i dosad neviđenoj prijevari i izdaji birača. Za Hasanbegovića se i očekivalo da će ga smijeniti. Istine koje je Hasanbegović izrekao u Hrvatskoj prebolne su za komunističko-udbašku oligarhiju da bi ih podnijela i da bi on ostao nekažnjen. Ovaj mladi povjesničar rekao je da je komunistički antifašizam ispraznica, zatim da je jedini rat koji je bio oslobodilački i koji je jedini temelj RH onaj Domovinski, začepio je financijsku slavinu dugogodišnjim ljevičarskim parazitima koji kleveću državu te najavio otvaranje arhiva. Da, to su najbolnije istine od kojih službena Hrvatska uporno bježi, to su istine koje ruše iz temelja cijeli jedan lažni totalitarni komunistički svijet i sustav kojima se Hrvatska i hrvatski narod još uvijek drže u stanju pokornosti i inhibicije, to su istine koje ruše velikosrpsku inačicu povijesti koja ne prestaje nametanjem hipoteke Hrvatima. Taj nametnuti sustav osjetio se ozbiljno uzdrmanim pojavom Zlatka Hasanbegovića, zato je ovoga ministra trebalo prvoga maknuti, zato je, uz ostalo, i doveden te podvaljen Andrej Plenković, dakle da spriječi prodor istine, da spriječi razotkrivanje neopisivoga kriminala koji se događa u kulturnim institucijama i da i dalje neometano traje proces destrukcije hrvatske kulture. Hasanbegović je važniji i potrebniji Hrvatskoj od samoga Plenkovića. Onoga trenutka kada Hrvatska bude imala predsjednika države i predsjednika Vlade koji će ponosno reći da je Domovinski rat jedini temelj Hrvatske, Hasanbegović kao političar ne će biti toliko bitan. Zasad Hrvatska to nema.

Ignorirao političko hrvatstvo muslimana i uspjeh domoljuba u Istri

Plenković se micanjem Hasanbegovića pokazao politički plitkoumnim liderom. Naime, Hasanbegović je pokazao kako je moguće itekako biti istinski veliki politički Hrvat muslimanske vjeroispovijesti. Time je preporodio i tu dimenziju političkoga hrvatstva, s Hasanbegovićem je bilo moguće raditi na smanjenju tenzija u odnosima između Hrvatske i BiH. Pojavom Hasanbegovića na dodatnoj je vrijednosti dobila muslimanska zajednica u RH čijih je više od tisuću pripadnika dalo svoj život u obrani RH. Zato je čisto političko sljepilo bilo zanemariti tu dimenziju ovoga slučaja.

Nadalje, tadašnji ministar turizma Antun Kliman s 14. je mjesta na listi, zahvaljujući preferencijalnim glasovima, ušao u Hrvatski sabor. Unatoč tom gotovo senzacionalnome uspjehu u Istri, u kojoj HDZ praktički vegetira, unatoč najboljoj turističkoj sezoni dosad, Plenković ga se odriče na jedan vrlo prljav, neodgojen i primitivan način ne posvetivši mu ni dvije minute kurtoaznoga razgovora te dovodi anonimnoga Garija Capela. Nevjerojatna politička glupost koju može počiniti samo onaj tko ima neprijateljske namjere prema Hrvatskoj i prema HDZ-u.

Nadalje, na mjesto ministra znanosti Plenković je imenovao dr. Pavu Barišića, čovjeka koji vuče toliko afera iz prošlosti da će se javnost dugo njima baviti.

Čovjek iz sjene koji suflira Andreju Plenkoviću je Vladimir Šeks koji se svim silama opire političkoj mirovini i koji je svašta radio u životu, ali kojega će javnost i povijest pamtiti samo po jednome: po četverostrukome imperativu;: locirati, identificirati, uhititi i transferirati! Na taj je način Šeks svojedobno slavodobitno u ime Sanadera i Šeksa najavio progon generala Ante Gotovine. Plenkoviću poteze sugerira navodno i Ivo Davor Stier, Hrvat iz Argentine, čiji su pretci bili u Pavelićevoj vojsci, ali koji je dolaskom u Hrvatsku počeo graditi samosvojnu politički identitet napisavši notornu besmislicu da je prošlo vrijeme državotvorne paradigme. To je bio oblik Stierove borbe protiv Karamarka, ali to je i rijetko viđena glupost jer ni jedna država nikada se ne odriče državotvorne paradigme. Stier je u vrijeme Jadranke Kosor pripremao sporni dogovor sa Slovenijom po kojemu Hrvatska teoretski i praktično može ostati bez teritorija u Savudrijskoj vali. U najnovijim istupima konfabulira da je od Tuđmana naučio kako je tobože antifašizam u temeljima Hrvatske, što je apsolutna laž jer Tuđman na takav način o komunističkome antifašizmu nikad nije govorio. Kako bilo, Ivo Davor Stier sve više sliči na umivenu inačicu Drage Carlosa Pilsela…

HDZ nije više nacionalno obojena stranka

Hrvatskom se može upravljati samo ako se prije toga uspostavi upravljanje HDZ-om. To je osnovni postulat koji su neprijatelji Hrvatske naučili nakon kratkotrajnih iluzija s početka 2000-ih da će HDZ nestati s političke scene. Kad su shvatili da je HDZ nemoguće uništiti, sve su poduzeli da oni kontroliraju tu stranku i da ju oni vode. Pa su doveli Ivu Sanadera podvalivši ga naciji kao vrhunskoga patriota, antikomunista i vjernika. Po njihovoj zamisli, Sanader je morao otići 2009., a da se ni danas ne zna, zapravo, zašto, te bez mnogo pitanja prepustiti kormilo stranke i Vlade Jadranki Kosor, ženi koja u sebi kao kumrovečka partijska polaznica nema apsolutno ništa nacionalno i koja je bezobzirnije od onih prije nje progonila branitelje, a generala Brodarca poslala u smrt. Nakon nje, HDZ je preuzeo Tomislav Karamarko koji je, vraćajući se svome izvornom patriotizmu, htio oprati vlastitu prljavu i sramotnu političku prošlost. Karamarko je u odnosu na Kosoricu zaista vratio snagu HDZ-u s pet izbornih pobjeda, ali u njegovu vjerodostojnost nacija nikad nije povjerovala zbog suradnje s Mesićem i zbog prejakih amplituda u ponašanju.

HDZ s Karamarkom na čelu – to je bila situacija koja je držala vodu dok arhitekti politike na ovim prostorima nisu vidjeli u njemu opasnost za svoje vizije pa su ga brzo otjerali i dali Plenkoviću da bude njihov namjesnik i da vodi Hrvatsku kroz nove laži, prijevare i izdaje. Počinivši ovu najnoviju izdaju i prijevaru, Plenković je postao politički mrtvac i prije no što je preuzeo dužnost mandatara. Po brzini političke smrti, Plenković je rekorder. Milanović je postao politički mrtav kad je, nekoliko mjeseci nakon premijerske dužnosti, ukinuo pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom, Josipovićev kraj bio je kad je u Izraelu pljuvao po vlastitoj državi govoreći da je ustaška zmija još živa, Mesić je doživio sramotni poraz na nedavnim izborima jer mu građani nisu dali toliko da uđe u Sabor, Sanader je rečenicom kako nema cijene koju Hrvatska ne će platiti da uđe u EU sami odredio sudbinu. Eno ih svih na povijesnome smetlištu. Sve ih resi izdaja nacije. Pridružio im se i Plenković.

HDZ-ovom mnogoljudnome tijelu već 16 godina ne dopušta se da na istinski demokratski način izabere svoje vodstvo. Već 16 godina HDZ ide od jedne do druge zablude, članstvo je manje više svjesno te činjenice, ali kako je riječ o trbuhozboračkome lancu u kojemu ti „ljudi bez svojstava“ svoju sinekuricu pretpostavljaju nacionalnome interesu, pretpostavljaju je Hrvatskoj uopće kao ideji i činjenici, svi ti junaci mukom ponikoše. Podržavaju izdaju i izdajnike: prije Sanadera, sada Plenkovića. Vrijeme onih manjinskih idealista prošlo je s Tuđmanom i poginulim hrvatskim herojima. Današnji HDZ nema veze s onim osim u imenu, današnji HDZ sve više je anacionalna politička stranka i ljudi se napokon s time moraju pomiriti, ili pronaći način da oni odlučuju o sebi, onako kao što je to tražio i činio dr. Franjo Tuđman. S Andrejem Plenkovićem to nije moguće jer on je prolazni lik u ovoj nadziranoj predstavi, jedan u nizu poslanih političkih aktivista u posljednjih 16 godina. Ali Hrvatska očajnički treba državnika, a ne stereotipne anacionalne skorojeviće koji su ovu zemlju iz čudesne pretvorili u čudovišnu.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save