Kako to da nitko u cijeloj ovoj gužvi nije zatražio ostavku DORH-ova odjela za ratne zločine i Mladena Bajića?

„Slučaj Orašje“ dogodio se u sklopu kontinuiranih ataka na hrvatski narod i njegovu samobitnost u BiH, a potom iskorišten za napad na novog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Prvi je udar izvršen na teritoriju susjedne BiH, a protagonisti ovog drugog su u Zagrebu. Događaji koji su uslijedili, kao reakcija na „Orašje“, sračunati su na umanjivanje Plenkovićeva ugleda i vjerodostojnosti, ali i nagovještaj o tome kakvu će politiku voditi njegovi unutarnji oponenti ukoliko im nastavi smanjivati utjecaj.

Izjava Mire Kovača u kojoj ističe da je dužnost ministra vanjskih poslova predao 20. listopada i da nije sudjelovao „ni u pripremi ni u izvedbi“ Plenkovićeva posjeta BiH, zvučala je, ne samo kao ograda od konkretne odgovornosti, nego i od Plenkovićeve politike. Izjava je uslijedila nakon nastupa u Saboru, gdje je bivši ministar i sadašnji predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku pokazao iznenađujuću dozu kritičnosti prema Vladi i samom Plenkoviću.

„Nije normalno da naša Vlada otputuje u BiH, da želi pomoći svim narodima, založiti se za integraciju BiH u EU i da za čestitku, kao pozdrav, dobijemo uhićenje deset Hrvata”, rekao je iznijevši „svoje očekivanje” da se s tim prekine i da se „ubuduće zna tko je sve i tko će sve biti optužen, koga se namjerava uhititi“.

Jesu li Karamarko i ekipa znali?

Može li premijer uistinu znati tko je sve i tko će sve biti optužen i koga se i kada namjerava uhititi? Pa on to ne može i ne smije znati ni u Hrvatskoj! Kako je to funkcioniralo u onih kratkih šest mjeseci kada je Miro Kovač vodio vanjske poslove u ekipi Tomislava Karamarka, nije poznato. Jesu li on i Karamarko znali koga će se u Hrvatskoj optužiti, koga i kada uhititi? Jesu li znali koga će se optužiti, a koga uhititi u BiH? Određene informacije o istragama – jer su ih sami provodili, tužbama – jer su ih sami pripremali i uhićenjima, Karamarko i Brkić su imali kada su bili ministar i ravnatelj policije. Jesu li o tome informirali predsjednicu Vlade? Jesu li te informacije razmjenjivali s predsjednikom države? Jesu li to dojavljivali braniteljima, osim u slučajevima kada su to radili u dogovoru s Mladenom Bajićem, koji je, kada je to izašlo na vidjelo, stvar i potvrdio?

Trebalo je, rekao je, na neki način pripremiti branitelje na uhićenja, da ne bi bilo neželjenog otpora. Koja bi, dakle, i u ovom slučaju bila uloga onih koji se sada snebivaju radi „nedostataka“ informacija te vrste? Upozorenje? Priprema na lakše uhićenje? Medijska priprema tih uhićenja, što se u to vrijeme redovito događalo? Informiranje radi usklađivanja nečijih „državničkih obveza“ s rasporedom privođenja, kako protokol ne bi bio ugrožen, a prijateljski osmijesi i stisci ruku dovedeni u pitanje? Kako bi se bilo na drugom mjestu, da ne bi ispalo nezgodno?

Treba li se premijer ‘odmicati’ od uhićenja?

Logika je to po kojoj je Plenković trebao odustati od puta u BiH. Ne otići u Sarajevo, jer ima informaciju da će Hrvati u Orašju biti uhićeni, pa će mu se to odraziti na popularnosti i izvrgnuti ga napadima i kritikama. Je li to bolje? Da nam se premijer u takvim situacijama sakrije u „sigurno kuću“ i pričeka da aktualna uhićenja padnu u zaborav, pa da tako iz fokusa medijske pažnje makne ono što se stvarno događa našim sunarodnjacima u BiH? Ili je bolje da se tako nešto, ako se već ne može izbjeći, dogodi baš u „blizini“ ovakvih državnih posjeta?

Naravno da je bolje da se dogodi onda kada će takvi slučajevi, koji inače prolaze „ispod radara“, biti primijećeni, kada će dobiti potrebnu pozornost javnosti i državnih struktura. Naravno, da bi za hrvatsku politiku i za naše ljude u BiH bilo puno bolje da se to dogodilo dva dana prije, a ne dva dana poslije Plenkovićeva posjeta toj državi. U tom bi slučaju Plenković mogao reagirati, mogao bi odmah o tome razgovarati, naše bi mu Državno odvjetništvo moglo pripremiti kvalitetne informacije, službe izvješća, savjetnici mišljenja. I on bi, u to nema nikakve sumnje, u Sarajevu odradio veliki posao. To su mu oni koji kontroliraju te procese u BiH odlučili onemogućiti. No, to je više-manje razumljivo.

Ali iznenađuje koliko su se Plenkovićevi kritičari potrudili pokazati da je i njima ovakav scenarij, zapravo, draži. Sad oni mogu nastupati s pozicija koje će im pomoći u nastojanju da grade svoj desničarsko-disidentski imidž i pripremaju se u sklopu priprema za Plenkovićevu detronizaciju, koje su započele trenutkom njegova dolaska na čelo stranke. Sada je još prejak, ali polako… Miro Kovač, čovjek koji nije imao odgovor na pitanje optužnica koje su nam stizale iz Srbije, koji je glasovao za otvaranje poglavlja o pravosuđu u pregovorima Europe sa Srbijom bez uvjetovanja ukidanja njihove univerzalne jurisdikcije, tvrdeći da su nakon njegova popuštanja branitelji „još sigurniji“, sada kaže: „Kad je u pitanju situacija u BiH, očekujem od svoje Vlade, od Predsjednice, da raščistimo ovu stvar, da prekinemo pravnu nesigurnost među Hrvatima u BiH“.

Plenkovićeva zapovjedna odgovornost

Nema nikakve sumnje, što su na koncu, nakon početne medijske histerije, potvrdili uglavnom svi relevantni sudionici, kako su u Orašju uhićeni Hrvati znali za istrage i optužnice. A to je važnije nego, je li o tome znao premijer. Nisu bježali i kažu da to ne bi učinili ni da su znali za privođenja, koja doduše, nisu očekivali. Suglasni su s time da se istraga provede do kraja, pa su se odazivali pozivima na saslušavanja radi davanja informacija i obavijesti koje se tiču predmeta istrage. Predmet istrage, kako se neslužbeno saznaje, događaj je s kojim privedeni nemaju izravne veze i nisu neposredni počinitelji. Neki od uhićenih već su poručili da ne namjeravaju preuzimati tuđu odgovornost na sebe, pa je za očekivati da bi se nakon izdržavanja jednomjesečnog pritvora mogli nastaviti braniti sa slobode. Neki su već pušteni.

Postupak, ukoliko se potvrdi optužnica, vodit će se uz sudjelovanje hrvatskih pravnih stručnjaka u funkciji promatrača, kako bi svaki eventualni pravni i proceduralni propust ili pristranost bili zabilježeni. Naravno da je problem kada ti netko pritvori gotovo čitavo ratno zapovjedništvo jednog područja. Naravno da treba postavljati pitanja, propitkivati namjere i političke motive za takvo postupanje. Sigurno je da sve to treba uzeti u obzir i reagirati.

No, kod nas se događa nešto drugo. U središtu propitkivanja su premijer, Vlada i naše sigurnosne službe. Njima treba suditi po kriterijima koji se, od onih koji ih sada zazivaju, inače proglašavaju potpuno neprihvatljivima; po kriteriju „zapovjedne odgovornosti“, jer su „znali ili su morali znati“, jer nisu spriječili ili su propustili spriječiti…

Uhićeni – kolateralne žrtve

Predsjednica je, s druge strane, pod puno manjim pritiskom. S jedne strane to je razumljivo, jer njezina pozicija je puno manje utjecajna od premijerove, pa shodno time i moguća odgovornost. No, s druge strane, ono što se dogodilo u Orašju je jedan od rijetkih primjera onoga na što ona uopće ima utjecaja. Riječ je o slučaju u kojem se presijeca odgovornost za vanjsku politiku i upravljanje obavještajnim službama. No, Kolinda Grabar Kitarović jednostavno je rekla da ona ništa nije znala i otišla u Rijeku, zajedno sa čitavim svojim Uredom, gdje se već danima bavi problemima Gorskog kotara, njegovim šumama i smrekovim potkornjacima, nad kojima, za razliku od vanjske i sigurnosne politike, nema nikakvu ingerenciju.

Upućeni tvrde da je puno izglednije kako je upravo ona, zahvaljujući svojim „posebnim odnosima“ s predsjednikom HDZ-a BiH – koji pak vrlo dobro surađuje s Dodigom, bez kojega se ništa u RS-u ne događa – znala, ne samo za optužnice, nego i za mogući tajming uhićenja. Kako god se okrene, ispada da su uhićeni pripadnici HVO-a, zapravo, kolateralne žrtve i to ne samo zato što su uhićeni, nego zato što ih se ovako uhićene nastoji politički iskoristiti.

Čović, koji vješto izbjegava čak i spomenuti Dodiga i njegovo tužiteljstvo (koje je glavni pokretač ove priče), ispada, nisu ispolitizirani i djeluju neovisno čak i kada te optužnice šalju na postupanje u Sarajevsko tužiteljstvo, čiju nadležnost i odluke inače ne priznaju.

Ogorčeni Kotromanović

Saveznik, ali minorni, snagama koje unutar vladajuće strukture nisu zadovoljne svojim položajem pa žele uzdrmati Plenkovića, je i SDP. Tako je Predrag Matić, koji je 555 dana ignorirao branitelje pod šatorom i za čijeg mandata su privođene desetine branitelja u Hrvatskoj, sada govori kako je situacija na terenu „sve kritičnija“ i da je žalosno da nam sude oni koji su izazvali i sudjelovali u agresiji. Čini se da je, prema njemu, puno bolje kada braniteljima sudi njegova bratija. Kada ih privodi Ostojić, a sudi im Bajić, i da Srbe koji su klali po Hrvatskoj i pobili tisuće civila, nitko ne dira, dok se našim braniteljima sudi zbog ćiriličnih ploča.

Tada je naš ministar obrane također bio hrvatski general: Ante Kotromanović, koji je postao Milanovićev vezni igrač za Antu Gotovinu, ali vezu sa svojim ostalim suborcima i nije baš održavao. Danas radi kod Čermaka i podvodi Milanovića svom suborcu Cheku na Kosovu, te se obrušava na premijera Plenkovića. Pita se, što je Plenković radio u BiH i bijesni što ga se ne napada kao što bi se, po njegovom, napalo Milanovića i Vesnu Pusić u sličnoj situaciji. Pa zašto ga on ne brani, kao što bi branio Milanovića i Pusićku?

Što kada lavovi, nakon što proždru Hrvate u BiH, ponovno ogladne?

Vanjska politika je politika koju jedna država vodi prema drugim državama, u cilju zaštite svojih interesa. Kroz nju nastoji ostvariti svoje sigurnosne, ideološke, gospodarske i druge ciljeve. Kada je riječ o državama u kojima postoje neki posebni interesi, a to bi, sve da tamo nema ni jednog Hrvata, za Hrvatsku trebala biti BiH, ti su ciljevi još važniji, a njihova provedba odsudnija. Tuđman nije ostvario sve, ali je većinu interesa Hrvata u BiH. Aktivno je sudjelovao u kreiranju bitnih odluka, potičući Hrvate BiH da izađu na referendum o njezinoj samostalnosti, pomagao im u obrani, sudjelovao u njezinom oslobađanju, osigurao njihovu konstitutivnost, dao ključni doprinos konačnom mirovnom sporazumu, pobrinuo se da u njega budu ugrađeni zaštitni mehanizmi, a nakon toga se suprotstavljao svemu što je išlo na njihovu štetu.

Znao je zbog toga trpjeti posljedice i unutarnje pritiske, slušao je Mesića, Manolića, Karamarka i društvo koji su na tome pokušali graditi svoj politički uspjeh, gledao je kako se na konceptu unitarne BiH okuplja kompletna oporba i slabe hrvatske državne pozicije i sam položaj Hrvata u BiH. Naša vanjska politika, koju utvrđuju tijela državne vlasti – državni poglavar, Vlada i parlament – odlučila se nakon smrti predsjednika Tuđmana ispričati za njegovu politiku prema BiH, distancirati od proaktivnog pristupa u odnosu na svoju ustavnu obvezu da dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči „osobitu skrb i zaštitu“ i zauzeti svoju ugodnu poziciju u gledalištu arene.

A u toj je areni najmalobrojniji hrvatski narod bačen u ralje dvaju lavova: srpskog, koji ga zubima drži za vrat dok mu istodobno kima glavom u znak odobravanja njegovim nastojanjima za uspostavljanjem stvarne ravnopravnosti, ali samo u okviru federacije i pri tom mu razdire tkivo i trga žile, i muslimanskog, unitarističkog, koji nam razdire utrobu pod izlikom da nas tako „spašava“ od srbijanskog „zagrljaja“.

Kada Srbi i Muslimani udovolje hrvatskim zahtjevima – i Hrvatska će pomoći

Ovo nije pitanje samo grupa koje se izmjenjuju na vlasti, niti je to pitanje samo za „Hrvate i Hrvatice“. To je pitanje za sve građane i građanke Hrvatske, jer će svi oni osjetiti pogubne posljedice politike koja, čak niti na deklarativnoj razini, nije odmakla od papagajskog ponavljanja priče o „ustavnoj obvezi“ prema BiH Hrvatima i oko koje su se ozbiljnije počeli baviti tek naši nedavno izabrani europarlamentarci, nastojeći iskoristiti činjenicu da je Hrvatska sada članica EU-a. U tome su bili uspješni, ne zahvaljujući politici i potpori tadašnjih stranačkih šefova, nego upravo iz razloga što su ih ovi „pustili“ da rade što hoće, potpuno nezainteresirani da s njima imaju ikakve veze.

Postavši premijer, Plenković je jedno od svojih prvih službenih putovanja posvetio BiH. Naravno, učinio je to zbog položaja i statusa tamošnjeg hrvatskog korpusa. Konačno se ukazala šansa da dobijemo politiku i političara koji će se odmaknuti od dosadašnjeg „nojevskog“ pristupa i politike koja već dugo ne donosi gotovo nikakve rezultate. Jer, kakva je to politika koja u 16 godina nije odmakla od jedne ustavne formulacije? Kakvi su to političari koji su u stanju u okviru iste ustavne formulacije voditi nekoliko međusobno suprotstavljenih politika? Jesu li one uistinu bile međusobno suprotstavljene? Postoji li i u čemu je razlika između Mesićeve politike, po kojoj su Hrvati „problem Sarajeva“, Sanaderove politike, koja se ispričava zbog Tuđmanovog odnosa prema BiH, ili politike Tomislava Karamarka, koji je Tuđmana napustio zbog „politike prema BiH“ i pridružio se Mesiću?

Svima njima, pa i Zoranu Milanoviću, zajedničko je bilo da se u BiH „neće miješati“, da je majorizacija nad Hrvatima, kršenje njihovih ustavnih prava, diskriminacijski izborni zakon i usmjerenost čitavog „saveznog“ državnog aparata protiv njihovih interesa – „unutarnje pitanje“, koje treba riješiti „međusobnim dogovorom“ triju naroda. A onda bi oni, kada se najmalobrojniji Hrvati „dogovore“ sa Srbima i Muslimanima, i kada Srbi i Muslimani njihove zahtjeve prihvate – bili spremni priskočiti u pomoć.

Pretjerivanje radi pranja vlastite savjesti

Nakon više od desetljeća takve politike, tvrditi da slučaj „Orašje“ otvara pitanje „karaktera današnje Hrvatske“, malo je pretjerano. Pitanje njezina karaktera davno je otvoreno. Kada je u pitanju BiH, ono se, nakon progona Gotovine, više nego na i jednom drugom slučaju, otvorilo na pitanju odnosa prema davno uhićenim pripadnicima HVO-a, takozvanoj „hercegovačkoj šestorci“ (Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić, Pušić), koji su optuženi i prvostupanjski proglašeni krivima za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu „skupa s prvim predsjednikom Hrvatske, Franjom Tuđmanom, bivšim ministrom obrane, Gojkom Šuškom i generalom Hrvatske vojske, Jankom Bobetkom“. Njih se danas gotovo nitko ne sjeća.

Po čemu je slučaj „Orašje“, u kojem se zločinački pothvat uopće ne spominje, važniji i presudniji za Hrvatsku, Hrvate, Domovinski rat i opstanak u BiH? Kako je došlo do takve iznenadne „senzibilnosti“ pojedinaca koji su izravno sudjelovali u vladama koje su omogućile muslimansku etničku dominaciju nad pripadnicima vlastitog naroda? Tko je Hrvate ostavio bez ikakve zaštite „u tamošnjem kupleraju“?

Predugo su Hrvate u BiH kupleraju podvodili oni koji ih danas brane. Sada se njihovi svodnici bune kako to nije način da se Hrvatima pokaže zahvalnost što su spašavali BiH, a pripadaju onima koji su hapseći pripadnike HV-a u Hrvatskoj daleko nadmašili Muslimane po izražavanju „zahvalnosti“.

Gluposti o ‘nožu u leđa’

Nije jasno koja je logika medijskih napisa i političkih izjava koje govore o tome kako nam je, prilikom nedavnih uhićenja, Sarajevo zabilo „nož u leđa“? Na stranu to što u slučaju Orašje, Muslimani ne igraju nikakvu ulogu. Na stranu i zanimljivost, koja nije presudna, što je sutkinja koja je dva dana nakon Plenkovićevog posjeta potpisivala nalog za uhićenja pripadnika HVO-a, Hrvatica koja je povezana s Draganom Čovićem. I što je procese pred BiH tužiteljstvom pokrenula Republika Srpska, koja tu instituciju inače ne priznaje. I što se u RS-u ništa ne događa bez Dodiga, koji je s Čovićem u sasvim solidnom partnerskom odnosu, u kojem je teško zatajiti ovakve stvari. Dakle, sve to na stranu.

Politika koja bi Sarajevu i njegovoj unitarističkoj politici, ili Banja Luci i njihovim velikosrpskim aspiracijama bezbrižno okretala leđa, ne bi bolje ni zaslužila. Normalnoj hrvatskoj politici, Sarajevo i Banja Luka mogu jedino pokušati – razbiti nos. Hoće li to pokušati aperkatom ili krošeom, druga je stvar, ali nikako se ne može dogoditi da nam, čak i kad ringom prešetavamo spuštenih ruku, što je u posljednje vrijeme često slučaj, netko odvali udarac u potiljak. Druga je stvar što se čini da ono što vidimo na ekranima i nije baš najpotpunija slika nas samih. Nasmiješena lica i srdačni susreti pokazuju jednu sliku, ali za uspjeh je bitan i „rad nogu“.

Kako su se svi odgovorni složili da je odgovoran Plenković

Koliko su nam Hrvati u BiH važni kada za predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku stavljamo Milorada Pupovca (u prošlom četverogodišnjem mandatu), koji je više puta bio u Beogradu nego svi naši političari u Mostaru, a sada govorimo da se ono što se Plenkoviću dogodilo „nama ne bi moglo dogoditi“? I kada svi naši dični zastupnici iz BiH, izabrani na listi za dijasporu, nikada nisu napravili ni vlastiti klub, ni klub zastupnika porijeklom iz BiH, pa da na zastupničkoj međustranačkoj razini mogu, makar u ovakvim trenucima, zajednički raspravljati i djelovati?

Je li najavljen posjet neke od naših parlamentarnih grupa Sarajevu? Jesu li se stranke dogovorile tko će u njoj biti? Znaju li koji su im ciljevi i što bi trebali napraviti? Koga posjetiti i s kime razgovarati? Je li naš ministar Šprlje najavio međuministarski sastanak, na kojem bi se razmotrila neka pitanja iz poglavlja o neovisnosti pravosuđa? I kako to misli Cvitan da za nastalo stanje, u kojem iz godine u godinu na našim masovnim grobnicama slušamo kako za te zločine nitko nije kažnjen, nisu odgovorni ni on ni Mladen Bajić?

Nije dovoljno

Nije dovoljno da se Bosnom i Hercegovinom bavi premijer ili jedan ministar, njome se treba baviti čitava Vlada. Nije dovoljno da se Bosnom i Hercegovinom bavi naše veleposlanstvo u Sarajevu, njome se i zaštitom prava konstitutivnog hrvatskog naroda na tom prostoru treba baviti cijela diplomatsko konzularna mreža, a naročito njezini istaknuti punktovi u Washingtonu, Berlinu i Moskvi. Ali i u Ankari. Tema BiH, a onda i Hrvata u BiH, mora biti sveprisutna, široko komunicirana i dobro usklađena. Ali o stvarima treba govoriti na temelju činjenica i isključiti svako osobno motivirano pretjerivanje.

Jer nije točno da se u ovom konkretnom slučaju radi o kvalifikaciji udruženog zločinačkog pothvata. Nije istina da je na njega utjecala dokumentacija koja je iz raznih arhiva slana iz Zagreba, iako se s dokumentacijom godinama postupalo na protuzakonit način. Takve tvrdnje sugeriraju da je zločin počinjen i da o tome postoje dokazi koji proizlaze iz dokumentacije koju zato treba skrivati. Ne radi se kod dokumentacije o tome. Ni jedna država ne može, iz razloga nacionalne sigurnosti, dopustiti vršljanje po svojoj povjerljivoj i zaštićenoj građi. To sa skrivanjem zločina, kako neki to sada nehotice sugeriraju, nema nikakve veze. Međutim, taj se problem, koji traje već šesnaest godina, i čije je najintenzivnije razdoblje davno prošlo, ne može riješiti javnim lamentiranjem nego kaznenim prijavama, policijskim istragama i podizanjem optužnica.

No, pitanje je kako, kada je to vodilo i kaznena djela činilo samo Državno odvjetništvo, a u tome je sudjelovala policija i pravosuđe? Kroz parlament? Kako kada je na čelu saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost Ranko Ostojić? Ustavni sud? Kako, kad će se proglasiti nenadležnim? Postoji li i jedan način da razriješimo to pitanje? Zašto se ništa na tom planu ne događa kada svi tvrde da o tome sve znaju? Možda zato što su mnogi koji to tvrde i sami u tome sudjelovali?

Zaustaviti nastavak plana zastrašivanja

Na kraju čitave priče, odnosno onog njezina dijela koji je vođen iz Zagreba, ostaje razvidno da je njena poanta u tvrdnji da su hrvatske vlasti „znale da tužiteljstvo BiH priprema uhićenja“, ali se na to nisu obazirale „ne hajući za hrvatske nacionalne interese“? Bi li prema hrvatskim braniteljima s tog područja bilo odgovornije da se zbog toga s BiH prestane komunicirati? Je li Plenković u BiH išao svjestan da se na optužnicama protiv Hrvata radi masovno (neki od njegovih kritičara navode podatak da BiH tužiteljstvo u ovom trenutku vodi istrage za više od 900 pripadnika HVO-a) upravo zato kako bi stvorio pretpostavke i odnose u okviru kojih bi mogao utjecati da se taj plan zastrašivanja Hrvata zaustavi?

Jesu li ga nakon svog dobro odrađenog posla u Sarajevu, ovim uhićenjima zapravo minirali oni koji su u tome osjetili opasnost? I koliko je korektno, domoljubno i nacionalno takvu situaciju koristiti to kao povod za priželjkivane promjene u vrhu obavještajne zajednice ili jačanje svojih uzdrmanih pozicija u stranci? Osim toga, predsjednici se stvar oprašta „jer očito ne nadzire hrvatski obavještajni sustav“, ali nije dobro da joj se u preuzimanju nadzora pomaže na ovakav način.

Kako to da nitko u cijeloj ovoj gužvi nije zatražio ostavku DORH-ova odjela za ratne zločine i Mladena Bajića?

Pustimo teorije urote, sveprisutne Udbe i KOS. Zaboravimo gigantsku ideološku borbu koju tako lagano prihvaćamo kad god se nađemo pred nekim problemom.

Kako je moguće da nitko, ni kao mogućnost, nije spomenuo konačno rješavanje uskog grla za sve optužnice koje bi protiv agresora trebala podići Hrvatska? I kolika je količina neosjetljivosti prisutna kod Mladena Bajića, kada ni nakon ovoga nije podnio ostavku? Što se sve mora dogoditi da barem netko simbolično odgovara zbog toga što ubojice naših branitelja i civila, koje nalazimo na stotinama stratišta u Hrvatskoj, mirno i bezbrižno žive?

Generalski zbor će koordinirati s uspostavljenim Vladinim koordinacijskim tijelom. Što? Hoće li i nadalje samo sanirati štetu od ovog i sličnih uhićenja? Ili će od onih, koji su ih svojim nečinjenjem na procesuiranju stvarnih zločina agresora pretvorili u taoce tuđih progona, tražiti da odu.

Autor: Tomislav Kovač/7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save