Je li Hrvatska uopće država ili tek servis svojih neprijatelja?
Optuživanjem i uhićenjem deset pripadnika HVO-a iz Bosanske Posavine, koji su i hrvatski državljani, Hrvatska je doživjela još jednu pljusku, jednu u nizu koje je doživljavala zadnjih 16 godina. Taj niz bit će, sasvim sigurno, nastavljen ako Hrvatska i Hrvati i dalje ne budu htjeli da im povijest bude učiteljica života.
Uhićenje desetorice znatno je bolnije pitanje od njihove pojedinačne ili skupne sudbine. U svojoj bitnoj i zamaskiranoj dimenziji, taj događaj otvara pitanje karaktera današnje Hrvatske: je li ona uistinu država, ili je samo servis stranih službi. Lažni moralizatori jugokomunističkoga tipa i podrijetla svjesno potiskuju tu ontološku dimenziju i u prvi plan guraju lažno-moralizatorsku. Po njima, grozno je što se Hrvatska sada uznemiruje radi istraga nad ljudima, a ne nad ratnim zločinima koji se istražuju. Čak kada bi Bosna i Hercegovina bila uređenija i pravednija država, teško bi bila probavljiva tipično komunistička podvala takve vrste. U postojećemu tamošnjem kupleraju, u kojemu traje ne samo esencijalna nego sada već i egzistencijalna ugroženost najmalobrojnijih Hrvata, takva vrsta moraliziranja obični je cinizam. Već dulje od 70 godina Hrvati slušaju fraze o pravnoj državi, ali se ni iz jednoga rata zločini nad Hrvatima ne procesuiraju niti počinitelji kažnjavaju, a itekako progone Hrvati za sve stvarne i izmišljene zločine iz svih ratova u prošlosti.
Apsurdna je pozicija Hrvatske: pretrpjela je strašnu agresiju i životima tisuća i tisuća svojih najboljih ljudi platila slobodu. Iako pobjednica, morala je amnestirati agresore, priznati im pobunu kao radni staž, platiti svaki dan ratovanja protiv Hrvatske, dati plaće, mirovine, obnoviti im razrušene kuće, dati im stanove iz kojih su sami krenuli u pobunu i koji nikada nisu ni bili njihovo vlasništvo, isplatiti odštetu svakome stradalome Srbinu, uvesti predstavnike agresora u sustav lokalne i državne vlasti, dati im djeci moratorij na učenje povijesti, moratorij na istinu, slobodu od služenja u vojsci, udovoljiti čak i segregacijskoj želji da im djeca ne idu u školu zajedno s Hrvatima, jer im se gade Hrvatska i Hrvati, obnavljati spomenike njihovim idolima ubojicama. Preostaje još da Srbija Hrvatskoj ispostavi račun za metke kojim je ubijala Hrvate. Sve je to, dakle, morala osigurati ratna pobjednica i žrtva agresije koja je izračunala da je šteta koju su prouzročili agresori, osim 20-ak tisuća izgubljenih života, i veća od 300 milijarda kuna, a da nije naplatila ni centa ratne odštete. Takvu nenormalnu situaciju povijest zacijelo ne pamti, ali to nije sve! Svojim postupanjem agresorska Srbija i država s koje je počela brutalna agresija na Hrvatsku, dakle Bosna i Hercegovina, godinama progone hrvatske časnike i političare kao zečeve, tajnim i javnim optužnicama zagorčavaju im život i onemogućuju slobodu kretanja izvan Hrvatske. Umjesto da Hrvatska sudi njima, oni sude Hrvatskoj.
Imperijalistička mitomanija
U slučaju Srbije nije ni moglo biti nikakvih iluzija. Ta država ni poslije vojnih poraza nije izašla iz imperijalističke mitomanije i možda će u budućnosti biti potrebni, na žalost, (ne dao Bog) neki još bolniji porazi da se Srbija konačno opameti. U slučaju, pak, Bosne i Hercegovine možda je neko vrijeme i moglo biti iluzija, ali zrela država bi ih odavno pokopala. Hrvatska je spasila tu susjednu zemlju. Da nije bilo Tuđmanove, jedine moguće politike prema BiH, nje jednostavno ne bi bilo. Ne samo što nikada nije bilo nikakve zahvalnosti prema Hrvatskoj nego sve ove godine Bošnjaci optužuju Hrvate za sve zlo koje su im napravili Srbi, a usput progone, evo, i časnike HVO-a koji su se uspješno u ratu oduprli srpskome agresoru i spriječili okupaciju svojih dijelova BiH. I na ovome slučaju Hrvatska je mogla naučiti dobru povijesnu lekciju: u politici nema prijateljstva ni zahvalnosti, ima samo interesa.
Bez suverenističke politike
Hrvatska u prošlih 16 godina nije imala suverenističku politiku, a onda ni nacionalnu sigurnosnu strategiju. Sigurnosne su službe i fizički uništene 2000. godine, rehabilitiran je povijesno pregaženi komunistički sustav sa svim njegovim simbolima i kadrovima. Povijest je zakoračila unatrag krupnim koracima. Punih 15 godina Mesić, Račan, Josipović, Sanader, Kosor, Milanović, primarno su se bavili progonom imaginarnoga hrvatskoga fašizma koji su vidjeli u najobičnijem domoljubnome zanosu i izrazu, pa čak i u otporu srpskome agresoru. Država čiji je jedan predsjednik svoju politiku prema Bosni i Hercegovini svodio na ćevape na Baščaršiji i na uživanje u pjesmama Hanke Paldum, uz stalne niskosti prema Hercegovcima, a drugi pokajnički laprdao u BiH parlamentu o lošim aspektima hrvatske politike iz 90-ih prema BiH te sramno zasvirao u Banja Luci u čast, na genocidu nastale, Republike Srpske, nije mogla ništa bolje očekivati od ovakvih udaraca kakve sada doživljava.
I dalje će ih doživljavati dok god ne nauči lekciju. Hrvatska će moći naprijed tek kad proglasi prošlih 15 godina Mesićeve i Josipovićeve politike potpunim promašajem, totalnom destrukcijom pa i nacionalnom tragedijom. Bez toga spoznajnog pomaka ne će biti niti jednoga jedinog koraka naprijed, a nova poniženja stizat će još češće. Ali taj epistemološki pomak u Hrvatskoj nema se zasad od koga očekivati jer predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković misle sve najbolje o njihovim politikama.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr/dragovoljac.com
