Novi geopolitički iskorak Hrvatske
28. listopada 2016. godine je Hrvatska prvi put izabrana za članicu Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Po dobrom protuzapadnom ozračju u Lijepoj našoj, to je popraćeno slabo ili nikako.
S jedne strane, to je Vijeće samo jedno od mnogih vijeća, odbora, komisija i drugih birokratskih tvorevina u suvremenom poretku, no s druge strane, ulazak Hrvatske (i Mađarske) u to Vijeće nosi doista dobru političku poruku, pogotovo ako se uzme u obzir da Rusija nije ušla, već je na njezino mjesto došla Hrvatska prednjačeći s dva glasa ispred Putinove Rusije.
Kakav god bio postupak glasovanja, ulazak Hrvatske je isključivo volja Sjedinjenih Američkih Država, dakle potpora Hrvatima i pljuska Rusima. Također je značajno što je Mađarska, koju naši vrli i neumorni jugočetnički mediji označuju kao fašističku državu na čelu s Viktorom Orbanom, ušla, i to ispred Hrvatske s mnogo više glasova. To je ujedno i poruka da je Mađarska vanjska politika nešto što Amerikanci potpuno odobravaju, unatoč naricanju soroševskih medija i udruga te kukanju jalove Europske komisije i kontroverznih europskih pučana.
Moglo bi se, pak, ustvrditi da je za Hrvatsku značajniji ulazak Mađarske u to Vijeće, jer se onda možemo, bez izmišljanja tople ili hladne vode, povesti za mađarskim primjerom i bez straha i oklijevanja krenuti putem Višegradske skupine i povesti se mađarskim primjerom zaštite nacionalnih interesa i politike prema migrantima. Jer, da je Mađarska na čelu s Orbanom zaista fašistoidna zemlja, koja gazi i ne poštuje ljudska prava, koja proganja neistomišljenike i dalje redom što joj pokušavaju pripisati rusofilski mediji, kako bi onda mogla postati članicom Vijeća za ljudska prava?! To je poruka Mađarima da nastave raditi i djelovati kao do sada i poruka nama da možemo slobodno mađarskim putem.
Jedina svijetla točka naše vanjske (ali i unutarnje) politike za sada je Predsjednica Republike i ovaj međunarodni politički uspjeh je njezino “maslo”, rekli bi Mesić i Josipović. Dakle, to nije zasluga ni Oreškovića, ni Mire Kovača, a pogotovo ne Davora Ive Stiera koji je tek preuzeo Ministarstvo vanjskih poslova. Dano je zeleno svjetlo i to treba iskoristiti i kapitalizirati.
Nadalje, umjesto da se sad tjedan dana o tomu govori i analizira, da se dovede sve one “normalne”, kad se već mora posezati za tim pridjevom, političke analitičare i komentatore kao što su Dujmović, Gjenero, Banac, Starešina, Ljubić et al, u Hrvatskoj, pa ni na “normalnim” medijima i portalima ni “be” ni “a”.
Psi laju, karavana prolazi. Ovakvo ponašanje je dokaz da smo autohtoni Hrvati. Ako se zagledamo u našu dugu i žalosnu prošlost, uvijek vidimo isto suludo ponašanje: unutrašnju svađu koja proizlazi iz hrvatskog političkog načela “dva Hrvata, tri stranke”, a o geopolitičkom stanju nitko ne vodi računa, niti ga razumije.
I tako mi u borbi s domaćim izdajnicima, sclavoservima, u prepirci i prijeporu s jugonostalgičarima i inim četnicima – tomu se pridaje navjeća pažnja – a za događaje, kao što su pokušaj atentata na Đukanovića ili sad na Vučića, dakle naše susjedstvo, “komšiluk”, rekli bi progresivni liberali, a o ulasku Hrvatske u Vijeće za ljudska prava pri UN-u – ništa to ne predstavlja ni ne znači rodu hrvatskome.
Općenito sveznajući i svesposoban hrvatski puk ne zanimaju vanjsko-politički i geopolitički događaji, što samo govori o obrazovnoj potkapacitiranosti i “palanačkoj” svijesti u Hrvata, pa tako i u hrvatskih političara i novinara, i baš se iz tog razloga s takvim političkim emisijama treba ustrajti, da se ne kaže – dosađivati. Jer, ovo je zaista velik događaj za Hrvatsku, ne jer će Hrvatska nešto pomoći ljudskim pravima u globalu (to su, uostalom, gluposti), nego jer je, kao što je već rečeno, to značajna i dobra poruka; otvoren potapšaj po ramenu od strane SAD-a, države koja nam treba biti isključivi saveznik i prijatelj.
Preostaje, dakle, MVEP-u i Steiru te Plenkoviću povesti se primjerom Predsjednice Republike, pogotovo ako se u obzir uzima šteta koju su počinili Mesić, Josipović, Milanović i Pusić.
Karavana prolazi, dakle, ne lajati, nego se karavani – priključiti.
H. Krmpotić/hrsvijet.net
