Pa što ako žene nikada neće biti svećenice!?
”Anand je bio najodaniji Buddhin učenik. Nekoliko godina nakon Buddhine smrti bio je planiran veliki sabor prosvijetljenih. Jedan učenik o tome obavijesti Ananda. U to vrijeme Anand još nije bio prosvijetljen, iako se godinama naporno trudio oko toga. Iz tog razloga nije mogao sudjelovati na saboru. U predvečerje sabora još nije bio prosvijetljen, stoga odluči da cijelu noć energično vježba prosvjetljenje i ne prestane dok ne postigne svoj cilj. No, uspio je samo to da bude iscrpljen. Nije ni najmanje napredovao, unatoč svim svojim naporima. I tako, pred zoru odluči prestati i malo se odmoriti. U tom stanju, u kojem je izgubio svaku pohlepu, čak i za prosvjetljenjem, položio je glavu na jastuk. Odjednom je bio prosvijetljen!” (Anthony de Mello)
Prepustiti se Providnosti, krajnji je test čovjekove vjere. Nije stvar u tome da čovjek tada prestane biti čovjekom te zanemari svu svoju snagu i moć odluke, nego jednostavno da zastane i drugačije prerasporedi snage koje posjeduje kao i one koje mu se nude iz drugog Izvora. Lako se u velikim stvarima okrenuti Providnosti, no usmjeravati svaki korak svoga života prema tome je čudesno kako za samog protagonista događanja tako i za njegovu okolinu.
Na to me nedavno podsjetila poruka koju sam primila od školskog kolege i prijatelja, danas predanog karmelićanina. On je u poniznosti poziva učinio nešto što bi češće trebali doživljavati – tražio je pomoć od svoje zajednice da moli devetnicu Srcu Isusovu na čast blaženoj Mariji Tauscher, utemeljiteljici Kongregacije karmelićanki Srca Isusova, čijem životu i djelu bi posvetio svoju disertaciju. U svemu tome on traži Božji blagoslov, Providnost i volju sa spremnošću da je prihvati čak i onda kada mu je neshvatljiva. Pri tom, posvećuje i ljude oko sebe uvodeći ih u nesebičnu molitvu. Zar baš u tome nije tajna svećeništva? Zar to nije nalog i svim laicima?
Što se tiče odrastanja i razvoja generacije kojoj pripadam, odgovorno i svjesno tvrdim da nam se kroz odgoj nastojao usaditi stav poštovanja i ljubavi prema svećenicima, redovnicima, časnim sestrama i njihovom pozivu. Iako su mnoge bake nastojale to pretvoriti u odnos strahopoštovanja, što bi uglavnom izazivalo otpor propitivačke generacije iznimno osjetljive na nedosljednosti u onome što se naučava u odnosu na ono što se živi, to je uglavnom bio zdrav odnos baziran na međusobnoj suradnji. Koliko god nam se njihova duhovnost činila zastarjelom, one su imale ono neupitno povjerenje u autoritet i Nauk, koje nam danas nedostaje.
Mladi laici su postajali sve svjesniji svoje uloge, dužnosti i prava u crkvenoj hijerarhiji. Kako se osjećaj pripadnosti sve više razvijao, razvijala se i ideja o malo drugačijim ulogama unutar Crkve, no paralelno s tim nije se gradilo povjerenje u napisanu Riječ i Providnost. S druge strane traženje odgovora u novim oblicima duhovnosti cvijeta, a paradoksalno je kako se, za razliku od katoličanstva, lako daje povjerenje istočnjačkim religijama.
Kad se tome pridoda i uvijek aktualno pitanje ređenja žena, čini mi se da se puno toga pokušava shvatiti i promijeniti na silu i iz upitnih pobuda. Gdje je nestala spremnost da prihvatimo ono što nam se ne može do kraja argumentirati kako bismo htjeli? To ne znači da čovjek treba biti naivan i slijepo pokoran. Bog nas je blagoslovio razumom, ali nam je dao vjeru da njome prosvijetlimo naš um. Pitanje je jesmo li uopće sposobni razumjeti i shvatiti?
Odakle ta čežnja za ženskim svećenstvom? Kao što kritizeri Apostolskog pisma Ivana Pavla II. “Ordinatio sacerdotalis”, tvrde da je Isusova odluka da svećeničko ređenje bude rezervirano samo za muškarce kulturološki uvjetovana jednako tako možemo zaključiti da je želja žena da budu ređene, kulturološki uvjetovana novim valom feminizma i tumačenjem svake zabrane kao nove diskriminacije. Da je žena toliko nebitna u povijesti Crkve, zar bi se toliki svećenici i sveci utjecali zagovoru blaženica i svetica? Zar joj je ta uloga uopće potrebna da i u Crkvi živi svoju puninu?
Možda je to vapaj žena za istaknutijom ulogom i boljim razumijevanjem onoga što one jesu u ovom novom vremenu, ne toliko zbog položaja nego zbog onoga što osjećaju da mogu dati. Ovo je i prilika za promišljanje Crkve o ponovnom usklađivanju po pitanju ministriranja djevojčica i dječaka, o ponovnom službenom podjeljivanju takvih i sličnih službi, o đakonatu oženjenih… Pa neka i u tome bude promišljena i dosljedna, što kod nje, na kraju krajeva, i volimo!
IVA IVKOVIĆ IVANIŠEVIĆ/MISIJA
