U Savile Townu u Yorkshireu čak i prodavačica sladoleda nosi burku. U tom gradu je preostalo – 48 bijelih Engleza. Slovima: četrdeset i osam. A i oni se pakiraju, jer im susjedi jasno daju do znanja da ih više ne misle tolerirati.

Ako dođete u Savile Town, osjećat ćete se kao u kakvom provincijskom gradiću u ruralnim dijelovima Afganistana. Osim arhitekture, tu više nema tragova engleske prisutnosti. Savile je, po zadnjem popisu stanovništva iz 2011, etnički najčišći grad Engleske, možda i Europe. Bijelih Engleza je tada preostalo tek nešto preko 1%: 99% stanovnika su bili muslimani azijskog porijekla. Točnije, bilo ih je 48 od ukupno 4.033. Danas, pet godina kasnije, ih je još i manje, a do idućeg popisa 2021., gotovo sigurno, neće preostati niti jedan. Borba protiv rasizma u Engleskoj je, očito, usmjerena protiv krive strane.

Nitko na ulici ne govori engleski, niti ga uopće znaju. Naročito žene: većinom nose burke, a one koje ih ne nose, nose marame. Većina ih, kaže novinarka Daily Maila koja je nedavno posjetila taj grad, ne želi imati kontakta ni s jednom osobom koja nije iz njene kulture, i nije muslimanske vjere. I gotovo sve su doputovale u Englesku da bi se udale za “britance” koji su imigrirali iz južne Azije. Njihove slobode su strogo ograničene, i britanski zakoni koji štite prava žena tu ne važe. One podižu djecu, kuhaju za obitelj, a izlaze iz kuća tek rijetko, uglavnom tek u lokalnu džamiju koja organizira druženja samo za žene – bilo kakav kontakt s muškarcima koji nisu članovi obitelji im je zabranjen, no to je život kakav one prihvaćaju i nikakav drugi, kako stoje stvari, niti ne žele prihvatiti. Džamijom upravlja Deobandis, islamska sekta koja brani sljedbenicima bilo kakvo miješanje s kršćanima, Židovima, i Hindusima – kamoli ateistima.

Njihovi preci su došli u Savile town kao jeftina radna snaga u lokalnim tvornicama tekstila po kojima je Yorkshire bio poznat. Oni su kupili vlastite kuće, i potom počeli otvarati u njima dućane koji su prodavali burke, ćilime za molitvu, i parfeme bez alkohola, koje im vjera brani. Uskoro su sagradili i džamiju za 4.000 ljudi. A nešto kasnije su u mjestu ustanovili i šerijatski sud, koji po kratkom postupku provodi striktne islamske zakone. Taj sud je kritiziran nedavno u Gornjem domu britanskog parlamenta, zbog diskriminacije spram žena pri razvodima, ali islamski sudovi imaju veliku potporu regresivnih liberala u Engleskoj koji u toj civilizacijskoj regresiji, koja bi ih inače zgrozila, vide multikulturalnost, pa su takve sudove često podržavali i britanski nadbiskupi.

Sue Reid, koja je posjetila taj grad kako bi napisala reportažu o njemu, kaže (i potvrđuje fotografijom) kako čak i žena koja prodaje sladoled iz kamioneta nosi burku, čak i sred ljeta, a u gradu pored pokretne sladoledarnice imaju i pokretnog mesara koji ide okolo po kućama i kolje, naravno striktno halal, janjce i kozliće. Dječaci se uglavnom školuju u džamiji, gdje uče Kuran napamet: djevojčica, kaže Reid, nema na povratku iz medrese – one se, očito, ne školuju. A svaka djevojčica koju je srela, kaže Reid, čak i one od šest godina koje su se igrale u parku, je bila umotana u hidžab, od vrata do cipela.

Osam od nekadašnjih devet pubova u mjestu je zatvoreno, jer nitko ne pije alkohol. Frizerski salon je davno zatvoren, kao i zapadnjački dućani s namirnicama i odjećom. Suočeni sa svim tim, bijelci su počeli odlaziti. Prvo polako, a zatim kao lavina. Jednostavno su iselili. Uskoro, nekoć idilični gradić u Yorkshireu je postao džihadističko leglo, i počeo živjeti svojim životom, posve izoliran od Engleske koja ga okružuje. U međuvremenu je dao i nekoliko istaknutih bombaša – samoubojica, koji su poginuli boreći se za ISIL u Siriji. A Mohammed Sidique Khan, vođa bombaških napada na London 7. srpnja 2005. je također rođen i odrastao u blizini. On je, prije odlaska u glavni grad gdje je zajedno sa svojim suradnicima pobio 52 ljudi u eksplozijama u autobusima i podzemnoj željeznici, pozdravio svoju trudnu ženu na terasi vlastite kuće u susjednom mjestu.

Pored Sue Reid, o Savile Townu je ranije ove godine pisao i Owen Bennett-Jones, koji je do nedavno bio BBC-jev korespondent za Pakistan. On je prvi pisao o utjecaju Deobandi pokreta na muslimansku populaciju u mjestu. On je za Radio 4 intervjuirao i muftiju Mohammeda Pandora, gradskog dužnosnika i glasnogovornika mjesne džamije, koji je 1964. došao u Englesku kao imigrant s djecom i obitelji. On također živi u okolici mjesta, i iako kaže da je britanski musliman, nije dozvolio Bennett-Jonesu da se upozna s njegovom suprugom kad ga je ovaj posjetio u njihovoj kući, ali joj je dozvolio da spremi čaj za njega i Jonesa. Pandor kaže da je njegova žena pokrivena burkom cijelo vrijeme, a dozvoljava joj da podigne veo samo i jedino kad na aerodromu daje putovnicu. Oni kod kuće ne gledaju televiziju, i ne slušaju muziku, jer Pandor kaže da je svaka muzika neislamska.

A iako je “savjetnik za religiju” na čak dva britanska sveučilišta — Bradford i Huddersfield — rekao je za BBC kako muslimani – samo muškarci, jasno – smiju pristupiti visokom obrazovanju samo kako bi molili i učili, a nipošto kako bi “gledali žene”. “Ako Muhamed to nije radio, onda ni mi to nećemo raditi”, rekao je za BBC, i dodao kako su Deobandi pokret koji “vraća Islam korijenima” i kako oni žele živjeti na jednak način na koji je prorok živio u 14. stoljeću. Dakle, bez novotarija koje su došle kasnije. Ako mislite da je to neka mala sekta koja živi u srednjem vijeku – Deobandi vode čak 1.600 registriranih džamija u Ujedinjenom kraljevstvu, i obučavaju 80% svih islamskih klerika u Britaniji. A klerici imaju nemjerljiv utjecaj na muslimane u toj zemlji. A njih ima 2,7 milijuna, odnosno nešto preko 5% engleske populacije. U Londonu, po popisu iz 2011., bilo ih je nešto preko 12,5%, s tim da im broj nezadrživo raste. Broj od 5% u općoj populaciji 2011. ne treba zavaravati – među mlađima od 5 godina ima čak 10% muslimana, a slično je i s britanskom populacijom od 5-10 godina. Uz imigraciju i više nego dvostruku stopu rađanja, Britanija će do sredine stoljeća, možda i prije, biti većinski muslimanska.

Stoga i nije neko iznenađenje da su bijelci u Savile townu zastrašeni i da bježe. Lorraine Matthews, jedna od rijetkih preostalih, rekla je za Daily Mail: “Noću ne izlazim iz kuće, jer je opasno za one koji nisu muslimani. Nije razumno za ženu ovdje da izlazi iz kuće nakon mraka. Dečki se skupljaju na uglovima, i žene ih se boje, jer oni ne poštuju bijele žene”. O čemu Lorraine govori, uskoro je spoznala i novinarka: kad je krenula prema džamiji, s prozora kuća su je gledale začuđene žene u burkama kojima je bilo nevjerojatno vidjeti nepokrivenu ženu na ulici, kao da se ne radi o središtu Engleske. Kad je zapitala visokog mladića s islamskom kapicom u bijeloj odjeći gdje se nalazi ulaz u džamiju, on je pljunuo na nju i izderao se: “Gubi se, nemaš što tražiti ovdje. I ne vraćaj se.”

Što ju je dovelo da zaključka da, ma kako to bilo teško za probaviti britanskim liberalima, muslimani ovdje ne žele nikakvu multikulturalnost. Oni žele živjeti samo sa svojima. Zato je pritisak velik na rijetke preostale bijelce da isele. Nekima su i pokucali na vrata potpuni stranci u islamskoj odjeći, s hrpom gotovine u plastičnim vrećicama, i zatražili da im prodaju kuće. 76-godišnja Jean Wood, religiozna starica rođena u mjestu, je jedna od njih. Njena djeca je mole da napusti grad i ode negdje gdje će uživati u mirovin s ljudima poput nje. Ona to ne želi: ovdje je rođena, i ne želi seliti pod pritiskom. Novinarki je ispričala, u svojoj kući na periferiji Savile Towna, kako se to desilo samo dan nakon što joj je umro suprug. “Nije prošlo ni 24 sata otkad je umro, kad je susjed musliman gurno ceduljicu kroz otvor za poštu, na kojoj je pisalo da želi kupiti kuću. Živjela sam ovdje cijeli život. Bila sam u žalosti, a na ceduljici nije bilo nikakve sućuti, ničeg. No skupila sam snagu, nazvala sam broj koji je bio na papiriću i rekla da kuća nije na prodaju, niti će ikad za mog života to biti”.

No, muftija Pandor kaže da se takve stvari ne događaju. On je za Radio 4 rekao da “white flight”, bijeg bijelaca, nije posljedica njihovog rasizma već bijelačkog. “Tko bi kupio kuću neposredno do moje?”, pita Pandor. “Sigurno to neće napraviti nekakav bijelac. Pa ju je kupio moj ujak. I što se onda dogodilo? Tip na drugoj strani ulice je rekao “Kvragu i ovo, ja odlazim – i otišao je”.

A Savile Town je ovog proljeća doživio najveći skup u svojoj povijesti. U njega se slilo čak 20.000 ljudi kako bi prisustvovali pogrebu Hafiza Patela, jednog od najeminentnijih britanskih klerika, koji je držao džamiju u okrugu Dewsbury u koji spada i Savile town i koji je umro u 92. godini.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save