Na početku studenoga Svi Sveti i Dušni dan (komunistička klatež i danas u javnim istupima poznaje samo“ Dan mrtvih“), sredinom studenoga Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Odnosno na žrtve srpske agresije na Vukovar, što je u nazivu spomendana elegantno izbjegnuto. Izbjegava se također (osim oko 18. 11.) češće spominjati da je u Vukovaru poginulo četiri tisuće ljudi, da je u Veleprometu ubijeno (mnogo) više ljudi nego na Ovčari, pa se u tijeku godine i godina sve pokušava svesti na Ovčaru, to jest na tristotinjak ljudi, premda ni to nije sve jer na tom području postoji još jedna neotkrivena masova grobnica. Takvo svođenje se onda plasira u tuzemstvo i inozemstvo, što odgovara srbijanskoj propagandi: znači, u „građanskom ratu“ u Vukovaru poginule su četiri tisuće, no rat je rat i takve se stvari događaju, gine se, nema tu zločina, a ako je nešto zločina bilo u vezi s Ovčarom, to se promptno procesuira u Srbiji, presuđuje i odmah pušta zločince na slobodu.

Hrvatska politika i odvjetništvo šute, eto Srbi „sude“ i imaju sudske troškove, pa Hrvatska štedi, bajići i cvitani ne moraju raditi (delati). Vukovarci škrguću zubima, znaju točno tko su ubojice i silovatelji što lutaju ulicama Vukovara i dan-danas se cere, a i oni Hrvati koji dolaze u Vukovar 18. studenoga znaju u kojim kućama žive Srbi ( koji „s tim nemaju ništa“, „ne znaju ništa“) – po spuštenim roletama, kao što smo se i ove godine uvjerili. Abolirani. Što u prijevodu na hrvatski znači da su njihovi grijesi poništeni, kao da ih nije bilo. Tek tako, naopako, uz to bez provjere jesu li među njima i zločinci. A ima ih naravno među tih dvadeset posto Srba koji su ostali u Vukovaru, ima ih posvuda, pa i oni dobivaju mirovine kao i ostalih pedeset tisuća poništenih „pobunjenika“ iz cijele Hrvatske. Hrvatska nagrađuje teroriste mirovinama, kuće im je obnovila, zločince ne traži jer politika i DORH naravno idu ruku pod ruku, što je Hrvatima neshvatljivo pa se dani tuge pretvaraju u dane gnjeva.

A ni oko Ovčare se srpski zločinci ne uzrujavaju, znaju da nisu sami. Imaju svoju petu kolonu i u Zagrebu, razumiju da između hrvatskog državnog odvjetništva i srbijanskog tužiteljstva postoji prešutni dogovor da se prave blesavima. Državne ustanove koje bi, kao primjerice kulturne, trebale obilno financirati makar i dokumentarni film o Ovčari, a nisu voljne, temu prepuštaju entuzijastima. Kao i Vukovar uopće. S knjigama stoji nešto bolje, one barem postoje premda najvećma u entuzijastičkim vlastitim izdanjima – no ta pojava petu kolonu ne uznemirava jer se knjige slabo čitaju.

Jednu od tih knjiga čitao sam nedavno, prozu Zagrepčanina, branitelja Vilima Karlovića koji je preživio vukovarsku tragediju i Ovčaru (spletom upravo nevjerojatnih okolnosti), srbijanske logore i sve najgroznije što se može zamisliti. Film koji bi trebalo snimiti na podlozi rečene proze, teško da će biti snimljen. Jer to košta, a novac je ionako namijenjen za neke druge filmove koji hrvatske branitelje drže u najmanju ruku kriminalcima, a u najdublju svojim neprijateljima, u svakom slučaju onima koji su spriječili njihove prijatelje da nakon Vukovara razore Osijek i pokolju Osječane, a zatim se upute prema Zagrebu i u njemu nakon okupacije instaliraju filmsku proizvodnju koja će financirati filmove – no, baš takve kakvi se i sada potpomažu u Zagrebu, pa s te strane okupacija i ne bi bila potrebna. Uopće, na stranu sada film, kompletna kulturna scena u Hrvatskoj (s rijetkim iznimkama) ponaša se kao da su Srbija i Srbi trijumfalno zaposjeli cijeli hrvatski teritorij i udarili štab usred Zagreba.

I mediji su dio kulturne scene

I mediji su dio kulturne scene, vjerovali ili ne. Pa ću na jednom primjeru dokazati da je gornja moja teza posve točna. Naime, početkom najtužnijega tjedna koji je posvećen ne samo uspomeni na mrtve i „nestale“ branitelje nego i – prirodom stvari – na branitelje u cjelini, preživjele, napola preživjele, razočarane, sklone samoubojstvu, depresiji, pojavljuje se u dnevnim novinama nakazni napis novinara Borisa Vlašića o ministru branitelja Tomi Medvedu, naoko, a u stvari neprijateljski napad na branitelje. Tako je Vlašić nekoliko dana prije osamnaestoga studenog izvršio „topovsku pripremu“ za Dan sjećanja, baš u stilu Adžića i sličnih krvožednih divljaka.

Nesretnom Vlašiću je Tomo Medved simbol branitelja koje općenito smatra parazitima. „Sve o svijetu što zna spoznao je noseći uniformu“, kaže Vlašić o Medvedu,“uniforma ga je školovala. Dala mu priliku da ode u SAD, omogućila mirovinu u koju je otišao jer mu se nije dalo svaki dan dolaziti na posao.“ Da vidimo kako stvari stoje u zbilji: Tomo Medved je 1990. imao 22 godine. Prijavio se u dragovoljce, borio se na svim ratištima od zapadne Slavonije do juga Hrvatske, postao jednim od zapovjednika Tigrova, dobio čin brigadnoga generala, odličje kneza Domagoja i još mnoga. Rođen je u okolici Cetingrada. Pri ovom ću podatku zastati zbog digresije koja to i nije: kada se spominju mjesta koje su Srbi i srbizirana JNA do temelja razrušili, uvijek se nekako zaboravlja na Cetingrad, srušen do temelja. Pa što je Tomo Medved, hrabar kao što jest, trebao učiniti nego boriti se za Hrvatsku, za oslobođenje njezinih zaposjednutih krajeva, za Cetingrad? I to ne u uniformi, kao što Vlašić govori jer.se rječniku ne može oteti, nego u odori hrvatskoga vojnika i časnika. No, premda triput ranjen i to dvaput vrlo, vrlo teško, Medved je na Vlašićevu žalost preživio i čak postao ministrom obrane u Vladi A. Plenkovića kojemu Medved – zaplotnjački sugerira Vlašić – želi podvaliti Zakon o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji kojim se narušava Plenkovićeva politika „jednakosti, kompetitivnosti, sposobnosti“.

Napis je očito naručen i tenedenciozno plasiran u tjednu sjećanja, ne samo da bi se krajnje cinično i baš neprijateljski oblatili hrvatski branitelji, nego i da se izazove još poneki razdor u Vladi, znači naručen iz oporbenih redova koji su u neredu pa im jedino prilježni novinari i istomišljenici mogu pomoći, barem malo, sipajući otrovne strjelice. Da potkuri ionako crnu i odvratnu svoju mržnju prema braniteljima, Vlašić imputira da ministar obrane dolaz iz redova „šatoraša“ koji mu se gade isto kao i svojedobno Milanoviću, ne navodeći neupućene ni jednom riječi da se radilo o hrvatskim vojnim invalidima kojima je potrebna sva moguća pomoć hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda jer su za nj i zbog njega stradali, mnogi slijepi, bez udova, za razliku od Vlašića koji ima obje ruke da bi mogao tipkati svoje svinjarije, obje noge kojima može otrčati čak do Beograda, i barem izvana neoštećenu glavu, koliko mogu suditi po fotografiji… O njima se, znači radi, o invalidima i o njihovim zahtjevima da im se država oduži i da to čini sa srcem i bez trikova (kao što je pokušala u doba crvenih, pa dobila šator) , u okviru jednoga i jedinstvenog zakona, za koji se (oduvijek) zalaže Medved, i prije nego što je postao ministar.

Vlašiću smeta sve hrvatsko

A glede jednakosti: ministar traži da poslodavci zapošljavaju djecu poginulih branitelja. To je Vlašića potpunoizbezumilo. Rasli su bez oca (možda i bez majke), školovali se kako-tako, koliko su prilike dopuštale, nisu ih primali, primjerice, u Ministarstvo vanjskih poslova rezervirano uglavnom za zlatnu mladež čiji očevi su i sami u olovnim vremenima bili zlatna mladež i starež, ma baš materijal za Šenoino „Zlatarovo zlato“, očeva (majčina) ratna biografija djece stradalih bila je mnogim poslodavcima valjda suspektna a to što su roditelji bili ne samo branitelji nego su i poginuli, vjerojatno je dokaz nesposobnosti i nekompetitivnosti – znači da se nisu znali sakriti, zavući negdje, nego su još nekompetitivno jurišali na sto puta jačeg neprijatelja, a to opet znači da s njima nešto nije bilo u redu jer tko bi pametan jurišao na tenkove, pa po nekoj genetskoj logici ni djeca tako poginulih nisu baš normalna i ne treba ih zapošljavati.

Medved ih baš hoće zaposliti i zahtijeva kazne za poslodavce koji se ogluše. Pa kako to ne bi izbezumilo sirotog Vlašića, koji prirodan dug naroda spašenog u ratu zahvaljujući braniteljima – naziva ucjenom. A za Medveda veli da se kalio u šatoru, da je to njegova škola i hram. Bez obzira što zna i on i publika gdje se i kako kalio Medved, i da je vojna karijera u normalnoj državi jednako vrijedna kao ona u gospodarstvu, znanosti, kulturi i drugdje. Ma znade to i nesretnik Vlašić, ali njemu smeta upravo hrvatska „uniforma“, smeta mu hrvatska vojska i uopće sve hrvatsko, pa naravno i hrvatski branitelji koji su stali na put velikoj Srbiji, to jest četničkoj verziji divne Jugoslavije, još nešto bolje srpski retuširane. A ta bi nakon podunavskih pokolja nastavila klati po cijeloj Hrvatskoj.

Ono što jest istina: hrvatski branitelji nemaju povlastice. „Povlastice“ imaju stradali branitelji, a njih bi („povlastice“) rado dali nekomu tko bi u njima „uživao“.

I na kraju: osjećam mučninu i gađenje što se moram baviti nekim Vlašićem. Ima još mnogo Vlašića i svima je njima vlašićima – uza sve rečeno – zajedničko je još jedno: mržnja prema Hrvatima u BiH i slinavi pokušaj razjedinjavanja jedinstvenog hrvatskog korpusa. Tako kaže taj vlašić da Medved ne zna čitati kartu (valjda zemljovid), pa ne kuži gdje prestaje Hrvatska a počinje BiH, te da HVO nije branio Hrvatsku nego svoju domovinu. Piše tako ležerno blesavo i tendenciozno, premda vjerojatno zna što je HVO učinio ne samo za BiH, „svoju domovinu“, nego i za Hrvatsku u mnogim fazama rata, sprječavajući prvo srpsku pa onda muslimansku najezdu prema moru, a da o zajedničkim akcijama u Oluji i nakon nje i ne govorim. Hrvati su se borili – ponavljam – kao jedan narod, bez obzira na granicu koja ga dijeli a dat će Bog da i ona nestane.

Radionica petokolonaškog podmetanja

A koliko je taj neuki, tendenciozni, crveni amater vlašić neprofesionalan, pokazuje rečenicom u kojoj tvrdi da je „Karamarko izabrao Grmoju“. Tu bedastoću mu opraštam jer je očit previd, događa se (i ja sam bio i ostao novinar pa znam). Sve ostalo se ne može oprostiti, jer je napis izvan svake sumnje rođen u radionici petokolonaškog podmetanja. I nije hrabri Medved postao vlašićevim objektom žudnje samo poradi svega opisanog, zec je u ovom grmu: Medved, prvi od hrvatskih političara uopće!, odlučno traži procesuiranje svih zločina i promjene u državnom odvjetništvu koje sabotira prijave Vukovaraca i ljudi iz ostalih stradalih područja.

S tim u svezi: ubuduće bi kolona sjećanja trebala biti ovako formirana: na prvom mjestu idu branitelji Vukovara, rodbina poginulih i ratni vojni invalidi, na drugom povijesne postrojbe, na trećem postrojbe iz Domovinskoga rata, pa hodočasnici, i na petom mjestu – peta kolona, kojoj bi se priključili i mnogi od onih koji sada čuče iza spuštenih rebrenica. Tada bi sve bilo transparentno i ne bi trebalo prčkati po arhivima. Inače, kao što je i rečeno u studiju HTV-a, Srba u Vukovaru nema više od dvadeset posto, znači nema ćiriličnih ploča, i to tjera suze na oči Ranku Ostojiću koji se – koliko sam barem vidio – nije usudio doći u Vukovar.

Glede ovogodišnje kolone na 25. godinu od pada Vukovara: stotinu i dvadeset tisuća Hrvata (eh, da ih je bilo toliko u studenom 1991. i da su imali dovoljno oružja) i Hrvatica, stari, stariji, srednji, mladi, hodajuća djeca i ona u kolicima, velebna doista kolona koja nije imala razloga za uznemirenost jer je vlast više-manje (za sada) po volji naroda i korača s njim u povorci, ni traga onim manevrima koji su s pravom izvođeni u doba tandema Josipović-Milanović, kada su Vukovarci ali i mi sa zapadne tribine skupa s njima zavrtili crvene kao mlade majmune. Znači, ove godine bijaše doista mirno i veličanstveno, kardinal Bozanić je govorio o tajanstvu zla, što je lijepo rečeno. Prevedeno na običan jezik gubi na tajanstvu, budući da bijaše riječ o ovozemaljskom, sirovom, najavljenom (Memorandum, Gazimestan) novom genocidu nad hrvatskim narodom u simbiozi crvene zvijezde i šajkače, otvorenom i krvoločnom, uz prešutnu pomoć „međunarodnih čimbenika“ među kojima je europski odigrao najpodmukliju ulogu. Hrabra majka smjeloga Jean-Michel Nicoliera o tome govori mnogo izravnije nego današnja hrvatska politika, navodeći među ravnodušnim krivcima svoju Francusku i priznajući da tada nije znala koliko je duboka Mitterandova ljubav prema Srbima. Film o mladom Francuzu je vrlo dobar, ponešto pokvaren na kraju scenom majke i udbaša, no propušteno je (ili što drugo) navođenje izjave koja je zabilježena: naime, brat Jean-Michelea reče svojedobno u intervjuu za neke novine ili portal da mu je tadanji hrvatski ministar branitelja sugerirao neka „ne govori o tome previše“, da se ne zamjeri (mo) Srbima.

Crvena zvijezda

Spomenuo sam djecu. Koliko se čulo od vođa otpora u Škabrnji, čini se (i ne samo čini) da su mnoge smrti moglebiti izbjegnute, a nisu: žene i djeca bili su mjesec dana prije sklonjeni u Zadar i na otoke, ali je neki mudrac rekao da je postignuto primirje ili tako nešto, valjda da je „pobijedio razum“, pa su se civili vratili u Škabrnju i stradali od srpskih noževa. Čini mi se (stalno mi se nešto čini) da je slično bilo i s Vukovarom: djeca su u ljetu te godine „otišla na more“ i umjesto da su ostala na otocima, neki je mudrac je zaključio da nema opasnosti, pa se djeca vratila s mora uoči najžešćih napada na grad.

Napad je izvodiila jugoslavenska vojska koja je krenula iz Beograda, masakr nakon pada Vukovara organizirao je KOS, a neposredni izvršitelji ubojstava bili su „domaći Srbi“, uglavnom. Komšije. Rečena jugoslavenska vojska imala je iste uniforme (odnosno 1991. puno bolje u smislu tekstila, te bolje cipele i čizme) kao i jugoslavenska vojska koja je masakrirala nekoliko stotina tisuća Hrvata1945., istu crvenu zvijezdu, znači riječ je o kontinuitetu – samo što početkom devedesetih nije bilo Koste Nađa i sličnih monstruma nego su se čudovišta drukčije zvala. Nije bilo ni najvećega sina naših naroda i narodnosti, umro je na vrijeme da mu se ne može pripisati još i taj užas, to jest dopisati ga užasima iz četrdeset pete koji su mu donijeli izvrsno deseto mjesto u aleji najvećih zločinaca dvadesetoga stoljeća.

S tim u svezi, to jest s njim u svezi, topničku pripremu za Dan sjećanja izveli su SDP i HSU u skupštini grada Zagreba, pa je odbor – uz jedan ljigavi suzdržani glas – odbio da se promijeni naziv trga koji ostaje, znači, maršalov. Očajavati nad tom blasfemijom bilo bi kontraproduktivno jer ipak se polako (i sve brže) kreće prema skidanju ploče, pa ni Andrija Mikulić ne treba čupati kosu jer je u avanturu išao (nadam se) s potporom cjelokupnog HDZ-a i sadašnjega vrha. Puno bolja situacija nego kada sam ja išao u solo prodor 1994., uz potporu (samo) vrlo uglednih članova povjerenstva kojemu sam predsjedao (Petar Šimunović, Lelja Dobronić!) , ali…Već sama činjenica da se Mikulić „usudio“ (2016.!) pokrenuti to pitanje, velik je iskorak za HDZ, premda glede cjeline HDZ-a i Mosta i dalje ima podosta licemjerja: naime, kao što već rekoh, s komfornom većinom u Saboru „slučaj Tito“ može se riješiti u nekoliko minuta, donošenjem zakona po kojemu se zabranjuje davati nazive trgova i ulica osobama iz totalitarnih režima u cijeloj Hrvatskoj, dakle i Titu i Paveliću, bez obzira što prvi brojem zločina znatno nadilazi drugoga.

Tito ostaje, a odlazi Starčević

Tako Tito ostaje, a vrli naši crveni, rumeni i ružičasti mediji opet su pokazali pravo lice , trijumfirajući. Ostaje Tito, ali odlazi Starčević. Ne sa svoga trga, nego iz Ministarstva kulture koje ga ne želi gledati jer ondje sada zalaze kulturnjaci koji ga očima ne mogu vidjeti. Pa i jest, što radi Starčević u ministarstvu kulture, kakve on ima veze s kulturom? Tehnokratske duše to ne mogu razumjeti. Otac hrvatske državotvorne misli u novijoj povijesti, ili jedan od očeva, i te kako ima (ne samo) dodira s kulturom nego i jasnu spoznaju da je jedino samostalna nacionalna država zalog očuvanja kulture jednoga naroda, a država i nije drugo (ponavljam stoti put) nego omotač, ogrtač jedne kulture. U hrvatskom slučaju ispod toga plašta mora biti pancirna košulja.

Paradoksalno je u cijeloj stvari da se HDZ-ova zajednica ljudi iz kulture i znanosti zove Akademska zajednica dr. Ante Starčević, koja očito nema baš nikakav utjecaj.

Tako imamo situaciju da je Kolinda maknula iz svoga ureda Tita, a Nina maknula Starčevića. Ultrazločinac Tito još je svijetli simbol samo za SDP koji je na putu nepovratka – simbol dobrote i ljubavi za stariju davež poput Ranka i mlađu, potpuno dezorijentiranu poput pionira Bernardića kojemu je glava cementirana povijesnim lažima. Isti cement je dobrano zabetonirao crvene novinarske glave koje se ne mogu osloboditi toga tereta i misliti svojom glavom, baš kao i u slučaju Alojzija Stepinca kojega notorni jurica pavičić uspoređuje s episkopom Velimirovićem, premda je znano: Velimirović (SPC svetac) bio je tako gorljiv obožavatelj Hitlera da su mu zavidili i nacistički propagandisti, a Alojzije je naprotiv bio Hitlerov protivnik i, noseći glavu u torbi, propovijedao protiv rasizma i sličnih zala. Takvo je hrvatsko novinarstvo danas.

Trio Krstičević-Gotovina-Medved

Vlašići i jupavičići ne će biti pozvani pred sud časti lekovićevog novinarskog društva, nego će biti proglašavani „novinarima godine“. Isto društvo usporedo daje sebi pravo prozivati doista hrvatske novinare (a ima ih) po načeluproširene jurisdikcije, znači želi suditi i onima koji nisu njegovi članovi. Sva je sreća da je u međuvremenu nastao HNIP, u misiji spašavanja hrvatskoga novinarstva. A glede Stepinca još: sjajni engleski povjesničar Robin Harris napisao je knjigu (na engleskom) o Alojziju (Stepinac – His Life and Times). Valjda će biti prevedena na hrvatski i španjolski, te poslana papi. Harris je uzeo hrvatsko državljanstvo. Ima znači nade, ne iseljavaju se svi iz Hrvatske, nego, eto…

Opisao sam nekoliko primjera topovske pripreme za dvadeset i petu godišnjicu vukovarske tragedije, koja će ostati u kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda kao i Siget. Bilo je još takvih pripremnih radnja, napisa i istupa. U spomenute pripreme uključio se i Institut za jezik i jezikoslovlje s Jovanovićevim kadrom na čelu, pa dijelio po Podunavlju svoj polunovosadski pravopis uz Dan sjećanja, kao i brošure za djecu i razne uputnike kojima se bavi premda je zadaća Instituta posve druga.

Jedina dobra vijest u tjednu tuge i gnjeva bila je imenovanje Gotovine posebnim savjetnikom ministra obrane Krstičevića. Već sam trio Krstičević-Gotovina-Medved u službenoj politici daje do znanja da je srednjevalna garnitura na vlasti svjesna što se iza brda valja, da Hrvatska treba navući onu pancirnu košulju o kojoj sam govorio, kako za dvadeset i pet godina Hrvati ne bi morali opet koračati u nekoj novoj koloni sjećanja.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save