BIH IZMEĐU EUROPE I TAMNOG VILAJETA – O aktualnim događajima u bosansko-hercegovačkoj zadimljenoj krčmi, o ulozi HV-a i HVO-a u okončanju rata u ovoj spaljenoj zemlji i stvaranju uvjeta za daytonski mir, ruskim aspiracijama i perspektivama BiH piše Zdenko Lozo, pomoćnik zapovjednika za političku djelatnost prevažnih bojišnica u zapadnoj Bosni na kojima su se odvijale velike vojne operacije Cincar, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95, Maestral i Južni potez kojima je spašen Bihać, a potom stvorene i pretpostavke za Oluju i Dayton

Daytonski (ne)sporazum strašan je poraz hrvatske vanjske politike s konca 1995. godine i to u trenutku kad je hrvatska oružana sila držala sve karte u svojim rukama, a pad Banja Luke, uz Beograd i Knin treće glave velikosrpske nemani i njenih genocidnih ratova u BiH i Hrvatskoj u prvoj polovici zadnje dekade milenija, bio doslovno pitanje sata. Takav je scenarij izričito osporio SAD zbog bojazni od domino učinka u kojem bi nakon pada Banja Luke od RS-a ostali kamenčići složenog mozaika, a Milošević definitivno postao Vukom Brankovićem, unatoč očekivanom njegovom činu uvlačenja tadašnje Vojske Jugoslavije u totalni rat s mogućom otvorenom ruskom podrškom tim srbijanskim potezima očajnika. Stade Department je, uz detaljne obavještajne procjene, odlučio plamene jezike sasjeći baš tu nadomak Banja Luke, koje su združene hrvatske snage stavile pod moguću topničku vatru s njene zapadne i južne strane. Povjesnicima će ostati odgonetati zašto se nije dosegla dopuštena zapadna crta bojišnice na rijeci Sani, koja bi mirnijom učinila hrvatsku dubinu ugroze od mogućih novih velikosrpskih prisezanja prema hrvatskom teritoriju.

Formiranjem operativnih skupina HV-a i HVO-a naziva OS Istok i OS Jug, zbog nastale veličine bosanskog bojišta, od nekadašnje OS Rujani u kojoj sam bio pomoćnikom zapovjednika za PD generalu Rahimu Ademiju u tim povijesnim trenutcima došao sam, kroz OS Jug u Grahovo, u svojstvu pomoćnika generalu Kotromanoviću, zapovjedniku te skupine. Potpomognuti snagama OS Zapad, kojima je zapovijedao general HV-a Mladen Fuzul, imali smo zadaću osvajanja Drvara i spajanja sa snagama V. korpusa Armije BiH, u rajonu Bosanskog Petrovca. Zauzimanjem Drvara od OS Jug i Zapad ustrojena je nova OS Zapad kojom je uz generale Kotromanovića i Fuzla zapovijedao i general Slaven Zdilar, a ja sam u kontinuitetu bio pomoćnikom za PD zapovjednika OS.

Ratujući u BiH, HV s HVO-om stvara pretpostavke za Dayton

Snage generala Dudakovića junački su uspjele održati bihaćku enklavu u vrlo surovim višegodišnjim ratnim patnjama. No, bez naše pomoći s juga – navlačenjem glavnine snaga VSK i VRS, VJ, abdićevaca i kojekavih paravojnih bandi na nas, kroz operacije Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95, a potom Oluju teško bi izdržali u okruženju, posebice ako se zna za planove i provedbu više pomno isplaniranih ratnih operacija srpskih vojski s ciljem definitivnog slamanja Bihaća. Pad Bihaća značio bi slavodobitno ratno finale velekosrpskih gospodara rata, neviđen genocid – puno drastičniji od Srebrenice i vrlo nepovoljan nastavak rata u RH.

Dobivenu zadaću smo maestralno obavili i s ponosom danas ističem da u okviru OS Zapad nije bilo nikakve primisli, a kamoli realiziranog incidenta koji bi kršio običaje i konvencije ratovanja. Četnolike zvijeri na tom bojevom pravcu su uglavnom pobjegle, a ono malo zarobljenih pripadnika tih hordi i civili koji nisu stigli ili željeli napustiti svoje domove tretirani su po svim pravilima ratovanja i vojničkog viteštva nad poraženim protivnikom. Poput mene, siguran sam, čiste savjesti spava gotovo cjelovit zbor hrvatskih časnika koji su časno vojevali u BiH, boreći se za obranu svoje vlastite domovine i ove izmasakrirane države, bilo na njenom zapadu ili sjeveru u žestokom sudaru s vrlo podlim neprijateljem. Ako je pak bilo tko od nas počinio zločin – a nama je to promaklo – vođen žarom obiteljske osvete, osobnom patalogijom ili bilo kojim drugim razlogom – držim da nitko razuman nema ništa protiv toga da stane pred sudište istine, a ne iskonstruiranih dnevnopolitičkih potreba putem raznih namještaljki ili proizvodnje dokaza.

OS Istok, pod izravnim zapovjedništvom generala Gotovine zauzela je najprije Glamoč, potom Šipovo i Mrkonjić Grad te izbila nadomak Banja Luke iz dva pravca stavivši je pod kontrolu topništva združenih hrvatskih snaga. Našim djelovanjem stvoreni su neborbeni uvjeti Armiji BiH za zauzimanje B. Petrovca, Ključa i Sanskog Mosta te slamanja Babine KOS-ovske tvorevine zvane AP Zapadna Bosna.

Ovi iznimni vojnički podvizi doveli su do okončanja rata u BiH i Daytona, čiji je rezultat nepravična nagrada jedinom agresoru, koji je genocidom stvorio svoju Republiku Srpsku, a koja je od tada do danas mlinski kamen razvoja i puta budućnosti BiH te izvor ugroze za ostatak BiH, a posredno i za RH.

Mršava nagrada Hrvatima i debela agresoru

Lošim vođenjem pregovora Hrvatska se sporazumom u Daytonu zadovoljila zajamčenom mirnom reintegracijom istočnog Podunavlja, te strateški važnim stanovitim podebljanjem Federacije BiH na pasivnom teritoriju općina Drvar, Grahovo i Glamoč u ratu naseljenim bosanskim Hrvatima uglavnom iz Srednje Bosne i Usore, kao otklonom od budućih velikosrpskih aspiracija prema dijelovima njenog teritorija. Na drugoj strani Srbima su date bogate posavske općine pretežito prijeratno naseljene muslimanima i katolicima, na prostoru od općina Bijeljina i Lopare do Teslića, Prnajvora i Srpca (izuzev Odžaka i Orašja na sjeveru). Izetbegović je inzistirao na enkalvi Goražde kao strateškoj točki prema muslimanima Sandžaka i dalje zelenom transverzalom prema Istanbulu. Nakon mučne atmosfere Tuđman je pristao na povratak Šipova u sastav RS-a, čime je istovremeno zadovoljio i vlastite jastrebove u smislu teritorijalnog razjedinjena dijela pretežito nastanjenog Bošnjacima, na Tursku Hrvatsku i ostatak Federacije njima pretežito nastanjenog.

Makar je Dayton jamčio povratak čitavog b-h. stanovništva na predratne posjede, do toga nikad nije došlo, napose kad je u pitanju etnički očišćeni RS.

Jalovost ili hotimične namjere dijela svjetskih činovnika koji odlučuju o upravljanju protektoratom na jednoj i nedovoljna agilnost Bošnjaka i Hrvata iseljenih s područja RS-a na drugoj strani cementirali su status ove nakaradne tvorevine kao etnički očišćenog područja, a što je upravo bila strategija ukupne srpske politike u naknadi „gubitka“ Kosova i smislu osvajačkih ratova vođenih na područjima propale države.

Srpska politika od opiranja obnovi porušene banjalučke Ferhad-pašine džamije do najnovijeg cirkusa od Referenduma bila je potpuno konzistentna. Istini za volju pokušali su i sljedeći korak nagovaranjem b-h. Hrvata na traženje trećeg entiteta u čemu, na sreću, nisu uspjeli. Odnarođene hrvatske političke elite s oba zagrebačka brežuljka sve od smrti Tuđmana do dolaska predsjednice Grabar Kitarović i premijera Plenkovića, činile su sve što su od njih tražili šefovi im iz Uprave bezbednosti Generalštaba JNA, podrobnije njenog vrlo kvalitetnog dijela – KOS-a.

Zbog toga su uspjeli svojim nasljednicima „pripremiti pakao“, ne samo kroz revizionizam ratovanja u Bosni, nezakonito raspačavanje klasificiranih dokumenata i prvorazrednih državnih tajni, potpisivanja kojekavih deklaracija, neprimjeren udio jedne manjine u državnoj vlasti i slično.

Još jedan uspjeh još uvijek moćnog KOS-a

Sada kada je novo hrvatsko vodstvo pokazalo jasan politički stav podupiranja BiH prema euroatlantskim integracijama, KOS kroz SIPA-u očituje svoju moć uhićenjem deset visokih časnika HVO-a. i to baš u najhrvatskijoj posavskoj općini Orašju, viteški branjenoj i obranjenoj od višestruko nadmoćnijeg srpskog agresora. Toliko uvodno, kako bi smo bolje razumjeli što se zapravo događa u pokušaju izjednačenja RH s agresorskom Srbijom i njenom ratnom ulogom u BiH te posljedicama i ugrozi samog opstanka BiH kao države.

Čitava je operacija pomno pripremana kao nagazna mina s protutenkovskim punjenjem za hrvatsko državno izaslanstvo u njegovu prvom službenom pohodu BiH.

Valja se podsjetiti kako KOS nikada nije bio jači u bivšim jugoslavenskim republikama, Sloveniji i Hrvatskoj, a u BiH kojom upravlja gotovo u kontinuitetu i dalje drži sve najvažnije institucionalne atribucije moći. Naravno, jedna od njih je i obavještajna služba s policijskim ovlastima imena Državna agencija za istrage i zaštitu, engleskog akronima – SIPA. Makar je hrvatski premijer s izaslanstvom došao u prijateljski posjet susjednoj BiH – i to kao podupiratelj i emisar EU-a na b-h. putu ulaska u zajednicu uljuđenih europskih naroda, kao odgovor je dobio „čestitku“ iz Orašja. Ne čudi što je ona stigla iz SIPA-e i arhitekata velikosrpskih planova amputacije polovice ove suverene države, ali zabrinjava što je gotovo identičan odgovor dobio od dijela bošnjačkog državnog i političkog vodstva.

Rusi i Balkan, Vučićeva reakcija i navještaj mu Đinđićeve sudbine

Srpski su planovi potpuno razvidni pa ih nitko više niti ne skriva – od njihovih političara do ljudi iz akademskih, crkvenih i vojnih elita.

Paradoksalno je – doduše samo za površne poznavatelje ove tematike – kako im se uz rijetke demokrate jedino još suprotstavlja „mladoradikal“ Aleksandar Vučić. No njegovim je namjerama jasno poručeno kroz objavu o „progonu“ ruskih špijuna iz Srbije i stvarnu ili lažiranu priču o arsenalu oružja njemu namijenjenu za putovanje Đinđiđevim stopama. Ruski pokušaj povratka Balkana u „slavensko bratstvo“, gdje se još očekuje i povratak Crnogoraca, priča je stara koliko i nastojanja Vladimira Vladimiroviča Putina da obnovi nekoć moćni imperij. Za taj su posao angažirani prvorazredni špijuni i operativci moćnog FSB-a, od Kavkaza preko gruzijskih i ukrajinskih ravnica pa sve do Jadranskog mora. Naravno, njihovim nastojanjima ne promiču zemlje Srednjeg i Dalekog istoka te Srednje i Južne Amerike. Sve ovo zadat će velike glavobolje Amerikancima, pred kojima je u tijeku izbor nikad lošijeg predsjednika, potom i europskoj vanjskoj politici koja, na žalost, nikad ne imaše jedinstva, a teško da će ga postići nakon Brexita. Od te igre s ognjenim jezicima mogli bi najprije stradati mali narodi, a potom i čitava kugla zemaljska izgorjeti u plamenu apokaliptičnom. Džudo s Vladimirom P. – kako se zove jedna od njegovih knjiga – postaje sve opasniji šport za mnoge njegove suparnike, kako na domaćem tako još više na međunarodnom planu.

Ratujući energentima kao prvorazrednim oružjem u hladnom obliku rata Putin je ostvario značajan uspjeh, a kad je u pitanju Srbija i RS – u kojima Rusi u vlasništvu drže čitavi energetski sektor povezan s ugljikovodicima – riječ je o čistom neokolonijalizmu. Kad Srbi to shvate na žalost bit će „dockan“. Rusi ulažu u „bratske“ potrebe i kroz druge sektore poput bankovnog, infrastrukturnog, poljoprivrednog…

Prodor ruskih ambicija od gospodarske špijunaže do plinovoda, naftovoda i rafinerija potpuno je naslonjen na vojno obavještajnu službu GRU, koja solidno obavlja taj posao, doduše i uz osiguranje osobnih financijskih apanaža. Kad je još nezreli bilderbergovac i eurokrat Vučić malo glasnije počeo razmišljati, napose o pokušaju destabilizacije Crne Gore i ruskom otvorenom obavještajnom švrljanju po Srbiji, jasno mu je poručeno gdje se nalaze zolje i druga sredstva za kupnju jednosmjerne karte za Nebo. Da bi bosanski lonac krčkao to snažnije brinu se i Erdoganova Turska, i druge arapske novčane sile koje islam drže sredstvom državne politike za ostvarenje Alahove domovine na zemlji.

Sudbina ‘b-h broda’ i Hrvata na njemu

Zbrojimo li sve silnice, u tekstu navedene, nesklone opstanku b-h. Hrvata na teritoriju svoje nekoć moćne zemlje bosanskih kraljeva i plemića zatvorit ćemo nevjerojatan krug po kojem se nekim prokletstvom vrti njihov usud još puno prije od dolaska Turaka u naše krajeve. No, danas kad imamo svoju suverenu državu, njeno državno vodstvo je dužno skrbiti se o njihovoj sudbini, sigurnosti i opstanku na pradjedovskim ognjištima. Izgubljenih petnaest godina ozbiljnije politike prema njima od strane nenarodnih režima s ovu stranu Save problem je, ali ne i alibi za izostanak postignuća boljeg njihova života i ukupnog prosperiteta ove napaćene države.

Primarni cilj hrvatske vanjske politike jesu diplomatski napori u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, kroz zajednicu triju ravnopravnih naroda u visoko kantoniziranoj državi u svemu nalik Švicarskoj. Tri, nimalo nacionalno nesvjesnija naroda današnje Švicarske od b-h. naroda, nakon krvavog iskustva suživota u Švicarskoj, uredila su svoju decentraliziranu i regionaliziranu državu i kohabitiraju u međusobnoj slozi i ljepoti života ne pomišljajući na svoje matične domovine kao nove alternative vlastitih života. Taj je model moguće provesti i na brdovitom Balkanu, ali samo ako se ponajprije sučelimo s istinom, ako se uvaže sve posebnosti, svačiji argumenti i zajednička baština, a u provedbu navedenog se upregnu istinske duhovne, kulturne, političke i vjerske elite sva tri konstitutivna naroda i manjina koje imaju podjednako pravo na Bosnu. Susjedne države morale bi promicati ovaj model, radovati se njemu i nadati se da će jednom zauvijek prestati ona Mak Dizdarova jetka opaska: „Ima jedna zemlja, da prostiš Bosna joj je ime“.

Ako se pak definitivno utvrdi da je to perpetuum mobile, onda i ono drugo rješenje – temeljeno na gruntovnom i demografskom stanju uoči rata u BiH – može biti ključ mirnog razlaza s pripajanjima dvaju naroda vlastitim državama maticama i stvaranju nove Bosne s muslimanskim stanovništvom kao dominirajućim. Bošnjacima mora ova kataklizmična sudbina stajati pred očima, pa ako vole – nek’ izvole. Imati vlastitu državu na malo većem dijelu od trećine BiH, a s tvrdim okruženjem, najstrašnije je što se njima može dogoditi.

Zdenko Lozo/7Dnevno

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save