VIŠNJA STAREŠINA: Trump, saveznik Hrvata
Foto: Reuters
Unatoč antikampanji mainstream medija, zahvaljujući društvenim mrežama i snažnom nezadovoljstvu Amerikanaca političkim establishmentom i licemjerjem političke korektnosti, Donald Trump je izabran za predsjednika SAD-a. Dogodilo se to u trenutku kada je za Hrvatsku (opet) od presudne važnosti sa SAD-om izgraditi odnos privilegiranog partnerstva na jugoistoku Europe.
Bez tog strateškog partnerstva za Hrvatsku nema povoljnog ishoda specijalnog rata koji srbijanske i bošnjačke strukture, uz potporu Putinove Rusije i Erdoganove Turske, vode protiv Hrvatske i Hrvata preko mehanizma suđenja za ratne zločine.
Izazov je vrlo sličan strateškim izazovima u kojima se Hrvatska našla 1993. i 2009. godine. A i dade se štošta naučiti iz tih iskustava.
Sredinom 1993. godine Hrvatska je zapravo bila pred državnim slomom. Četvrtina države bila je okupirana od srpskih vojski i praktički ciprizirana pod okriljem UN-a. U BiH, u kojoj su Srbi završili planirana osvajanja (oko 65 posto teritorija), hrvatska je politika bila pred slomom. Muslimansko/bošnjačka Armija BiH je u svojoj najvećoj vojnoj ofenzivi ikada (Neretva 93) dolinom Neretve napredovala prema moru, muslimansko/bošnjačka politika je sa srpskom stranom imala dogovor o podijeli BiH na dvije države, koji je formaliziran deklaracijiom Izetbegović-Krajišnik (16. rujna 1993.).
Hrvatska je bila pod prijetnjom međunarodnih sankcija, optuživana za podjelu BiH, tek stečena državnost je bila na najvećoj kušnji, a obnova bivše Jugoslavije pod srpskom dominacijom izgledala gotovo neizbježno. Takav je rasplet mogao spriječiti jedino SAD. Ako ih se uvjeri da je to u njihovu interesu i da je Hrvatska u tome pouzdan partner. I to je učinjeno. Ostatak je poznat kao zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog rata, Washingtonski sporazum, Oluja, Daytonski sporazum…
Sljedeći presudni zov za američkim partnerstvom dogodio se 2009. godine. Nakon što je uz veliku američku potporu (Sanader-Bush) Hrvatska ipak uspjela ući u NATO, nastavljen je destabilizacijski val da bi se pod svaku cijenu spriječio ulazak EU i osigurao ostanak u „regionu“.
Haaški tužitelj (S. Bramertz) aktivirao je potragu za nepostojećim topničkim dnevnicima, Slovenci u pod britanskim pokroviteljstvom aktivirali spor oko Piranskog zaljeva, „ulica“ zvana NGO je rušila i napokon srušila Sanadera, Jadranka Kosor je instalirana za premijerku uz očekivanja da će je NGO-ulica i mediji srušiti za mjesec-dva.
No, uskočili su prekooceanski partneri, postavili na noge J. Kosor, napravili od nje premijerku, sponzorirali korak po korak uklanjanje prepreka (dnevnici, Piranski zaljev). Do posljednjeg trenutka (proljeće 2011.) „ulica“ je u vidu „facebook“ revolucije, nastojala spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Nije im uspjelo.
Uz stabilnu američku potporu Kosor se uspjela održati do kraja mandata i hrvatski pristup EU je osiguran, čime se Hrvatska, uza sve izazove kroz koje EU prolazi, uspjela formalno izdvojiti iz „regiona“. SAD je pak time održao prisutnost u „regionu“, u kojem se sve više širi Putinov i Erdoganov utjecaj i do danas (gotovo) uveo Crnu Goru u NATO.
Treći veliki izazov upravo se događa, i to preko optužnica za ratne zločine, koje stižu ili se očekuju iz BiH. Povijesna je ironija u tome što, koristeći mehanizme i instrumente suđenja za ratne zločine, koji su upravo pod američkim pokroviteljstvom razvijani na Haaškom sudu (prije svega neograničenu zapovjednu odgovornost i neograničeno široki udruženi zločinački pothvat), srpska i bošnjačka politika, uz jasnu potporu Putinove Rusije i Erdoganove Turske, nastoje poništiti i preokrenuti rezultate hrvatsko-američkog partnerstva iz 1993. i iz 2009..
Cilj je destabilizacija Hrvatske i Plenkovićeve Vlade, ne bi li se Hrvatsku ponovo vezalo uz kaos regiona, a BiH vratila na koncept iz deklaracije Izetbegović-Krajišnik, bez Hrvata.
Namjera je učiniti to suđenjem za ratni zločin cijeloj hrvatskoj vojsci (HV, HVO) i politici (Hrvatska, Herceg-Bosna), koje su u partnerstvu s SAD-om dovele do realizacije hrvatske samostalnosti i slobode, do mira u BIH i preko SAD-a i EU učvrstile zapadni utjecaj na Balkanu.
Masovni procesi hrvatskim ratnim zapovjednicima za ratne zločine u završnim operacijama u BiH ujedno znače i posramljivanje i indirektnu optužbu SAD-u, pod čijim su patronatom ove operacije vođene, poruku da je Daytonski sporazum stvoren na zločinu nad Srbima. Na načelnoj razini to znači stvaranje mehanizma montiranih i politički motiviranih procesa za uznemiravanje vojnih NATO misija u svijetu. Znači i istiskivanje američkog utjecaja s Balkana.
Uopće ne sumnjam da se na tom izazovu može dobiti saveznička potpora izabranog predsjednika Trumpa i njegove buduće administracije. No za to je uvijek potrebno imati i ljude koji prepoznaju ozbiljnost izazova i znaju kako otvoriti vrata strateškom partnerstvu. U prvom izazovu 1993 godine predsjednik Tuđman je bio taj koji je znao da bez SAD-a ne može osloboditi Hrvatsku. A Miomir Žužul, kao njegov posebni izaslanik, znao je kako otvoriti vrata za to savezništvo i otvorio ga je zajedno s tadašnjim Clintonovim izaslanikom Charlesom Redmanom. Sve je dalje bila izvedba. Važna, ali tek izvedba.
U drugom izazovu 2009. godine Davor Ivo Stier kao savjetnik J. Kosor za vanjsku politiku i američki veleposlanik u Hrvatskoj James Folley bili su glavni akteri i motori tog strateškog partnerstva koje je Hrvatsku, posljednjim vlakom odvelo u EU. Tadašnja premijerka Kosor nije baš u svakom trenutku bila svjesna političkih dimenzija igre, niti je bila svjesna što čini, ali je činila to hrabro i, čuvajući vlastitu poziciju, izdržala sve napade i učinila veliku stvar – odvela Hrvatsku iz „regiona!.
Danas, kada je predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji dobro zna veličinu izazova i nužnost strateškog partnerstva, a u poziciji nadležnog operativca ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji i iz prijašnjeg iskustva dobro zna kako se to radi, nije uopće upitno ima li Hrvatska ljude za zadatak.
Ako se problem prezentira na pravi način, ne čini mi se upitnim niti interes bilo koje američke administracije. Baš kao i 1993. ili 2009., problematičnija i destruktivnija može biti domaća oporba – kako lijevi jugofili i antifašisti tako i desni veliki Hrvati i antiimperijalisti.
Kao da se baš sve modelski ponavlja. U najpresudnijim trenucima 1993. Tuđman je s lijeva optuživan za diobu BiH, a zdesna za izdaju. J. Kosor je od 2009. do 2011. s lijeva rušena kao dio tzv. HDZ-ove kriminalne hobotnice, a zdesna kao poslušnica Bruxellesa i Washingtona, koja izdaje nacionalne interese.
Tako se i danas Stieru i Plenkoviću s lijevog NGO spektra već pakira da ih ne zanimaju žrtve nego zločinci, a zdesna da su poslušnici Bruxellesa i Washingtona. Uskoro vjerojatno i domaći izdajnici.
Kako se isti obrazac tako očito ponavlja, možda je trenutak da se i nazove pravim imenom – provokacija iznutra u službi specijalnog rata vođenog izvana. I nazivanje stvari pravim imenom se uklapa u trendove najavljene Trumpove politike.
Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija
