Vukovar – prešućena priča
Ako ste možda pomislili ne, to nije isto što i Vukovar – neispričana priča. Jer kad bi narod samo znao pravu Istinu o Vukovaru onda bi sve iz temelja vjerujem bilo drukčije. Samo što to neće saznati nikad pa ni tada jer ona se po svemu ne smije znati. Upravo onako kao što to govori poslovica “kad bukne rat, prva pogine istina.”
Poput svakog rata koji zločinačku agresiju naziva oslobađanjem, tako i svako retroaktivno, parcijalno, selektivno i službeno otkrivanje povijesne istine samo i uvijek ide u prilog sveopćoj laži.
Dokumentarni film Ovčara – neispričana priča govori o onome što se uistinu događalo tog 20. i 21. studenoga 1991.g., a prešućena se Istina zapravo pita upravo ono u što izgleda nije dobro vjerovati. Kako je i najgorča istina ipak bolja od najslađe zablude zagrebimo bar malo po toj drugoj meni ništa manje važnoj strani priče.
Udruge dakle danas traže provedbu saborske rasprave s ciljem utvrđivanja istine o tome tko je u hrvatskom Državnom odvjetništvu nadležnost suđenja za zločin na Ovčari predao sudu u Beogradu, iako je zločin počinjen u Vukovaru, dok su većina onih kojima se sudi hrvatski državljani. Radi se o krvavom zločinaćkom piru u kojem je ubijeno 276 osoba, a još se traga za posmrtnim ostatcima 76 osoba. Gdje su od tristo zarobljenih civila i branitelja izvedenih iz vukovarske bolnice i na putu do Ovčare spašeni tek rijetki. Tako da je najmlađa žrtva imala je 15, najstarija 84 godine, a među žrtvama je bila i Ružica Markobaši koja je ubijena u sedmom mjesecu trudnoće.
Međutim, ono što udruge, Nacionalni sindikat policije i opčenito državne institucije, te domaća i šira javnost uglavnom ne govore je činjenica da tim istim zločincima hrvatska policija doslovno nikad nije pokucala na vrata. Npr. Kemal Đođić iz Vukovara koji je gotovo do smrti pretukao Jean Michel Nicoliera, mirno je i netaknut umro u Vukovaru gdje je boravio sve do svoje smrti 2008. g.
Dragan Sučević, rak-rana Vukovaraca koji se dokumentirano i to u prilogu njemačke TV javno hvalio da Hrvate “ubija odma” ali ih kako to kaže “nije ubio dovoljno”, umro je u Borovu Naselju prije dvije godine također nekažnjen. Bez da mu je policija ikada došla na vrata.
Stoga pričajmo malo o onome o čemu mnogi tako uporno i glasno šute. Što se kao u nekom nepisanom i prešutnom pravilu gotovo nitko nikoga i nikad ne usudi javno upitati. Izdvojio sam tri po meni najvažnija primjera. Spodobe koji su u ime tzv. Vlade SAO Krajne odlučili da se na Ovčari 20. i 21. studenoga 1991. od 17 sati do 1 sat ujutro izvede najgori pokolj od strane četnika i JNA u DR-u. Udbaški ubojica Željko Ražnjatović Arkan, Goran Hadžić predsjedavajući Vlade tzv. SAO Krajne i četnički vojvoda Vojislav Šešelj čiji su četnici iz postrojbe Leva supoderica izveli strijeljanje.
Pođimo prvo od Arkana za kojeg znamo da je uhićen u studenom 1990.g. u Dvoru na Uni i nakon šest mjeseci zatvora pušten 14. lipnja 1991.g. Međunarodni zločinac kojem se Boljkovac osobno ispričavao za navodno sve neugodnosti što ih je tada imao u zatvoru, te mu uz poklonjeni pištolj omogućio brzi povratak iz Zagreba do Surčinskog aerodroma i to u službenom avionu Vlade Srbije. Nadodat samo da to njegovo uhićenje i kvazi suđenje nije bilo nikakva prepreka daljnjem nastavku obostrane, kako ratne tako i poratne institucionalne, obavještajne, političke i gospodarske suradnje.
Drugo, Goran Hadžić, po izjavi tadašnjeg ministra Boljkovca mirotvorac, uhićen 31. ožujka 1991. g. u Plitvicama također biva pušten. Od Degoricije i isto tako dobiva na poklon službeni pištolj. Spodoba za koju je službena politika RH do samog izrežiranog i životnog kraja tvrdila kako se radi o “hrvatskom čovjeku na srpskoj strani”.
Treće, Šešelj je uhićen u jesen 1991. u Belom Manastiru i također pušten. Iako 1992. pravomočno osuđen u Osijeku na četiri ipo godine zatvora, a 1998.g. ŽDO Osijek donosu rješenje kojim se obustavlja kazneni postupak (po zakonu o oprostu). Podignuta optužnica 2002.g. u ŽDO Vukovar, a dopunjena 2007. godine. 2014.g. čak i gostuje i to bih rekao niti malo slučajno na hrvatskoj TV u emisiji Bujica.
Vratimo se ipak još malo Željku Ražnjatoviću Arkanu koji je još tijekom istrage i boravka u Remetincu, i prije tog režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe RH. Naime, početkom travnja 1991. g. RH kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici dvanaest šlepera oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Je li pak riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji i je li dio otišao čak u Vukovar to najbolje znaju pojedinci iz Osijeka i neki Vukovarci koji su pratili šlepere do samog istovara, a kasnije su iz nekog razloga ipak sklonjeni na otok Krk. Oružje je pak plaćeno zlatom i srebrom, a moguće i drogom. Ma koliko god oružje bilo bitno za ovaj prilog još je važnije nešto drugo.
Pribava videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare. Naime, u veljači 1992. g. Tuđman isplaćuje dva milijuna njemačkih maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnjatović, barem tako stoji u državnim dokumentima, koje hrvatska država ima i do danas, osim ako isti nisu uništeni. Prema tim tvrdnjama novac je odnesen Arkanu, a videokaseta zamotana u aluminijsku foliju predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj. Pitanje naravno bez očekivanja bilo kakvog i bilo čijeg odgovora je, hoće li hrvatska javnost ikad saznati recimo tu, kako god je neki nazvali, neispričanu ili prešućenu priču ?
Glede samog Vukovara vrijedno je Istine i samo Istine radi ponoviti po tko zna koji put već izrečenu činjenicu. Prosinca 1991. g., samo dva tjedna nakon srbijanske okupacije Vukovara, hrvatska državna komisija obznanila je izvješće u kojem je glavni zaključak da su priprema i vođenje obrane Vukovara bili „izravna prijetnja ustavnom poretku“ i „pokušaj rušenja hrvatske vlasti“. To je i do danas jedino službeno vrijednosno očitovanje koje su tijela vlasti RH dala o Vukovarskoj bitki, ali i sadašnja pravna osnova proglašenju srpske pravosudne jurisdikcije. Misle li uopće o tome ti politički idioti u odijelima koji se na godišnjicu ne dolaze u miru pokloniti, kad se licemjerno, lažno i bez iti malo empatije dođu naslikavati u grad heroj, Vukovar. Zašto o tome šute udruge i svi ti promicatelji istine ?
Izdaja grada heroja ali i hrvatske države nije pak nikakva iznimka, već pravilo i to u kontinuitetu. Podsjetit samo na aboliciju i nelustraciju (odnosno obrnutu lustraciju), kao dvije najveće sramote hrvatske službene politike. Pa nije ta banda niti malo slućajno i bez razloga donijela zakon o aboliciji, a ne recimo amnestiji. Amnestija podrazumjeva mogući oprost nakon suđenja i izrečene presude, a abolicija unaprijed oslobađa od bilo kakve krivnje. Politika zvana “mir mir, nitko nije kriv” ili još točnije “rata nije ni bilo”. Uostalom VNJ (Vlada Nacionalnog jedinstva) ga ionako nikada nije službeno ni proglasila. Za posljedicu takve izdajničke politike naravno dobili smo srpsku jurisdikciju. Nju je pak odobrilo hrvatsko MVP, ali na žalost i brojne interesne braniteljske skupine. Ako smo duboko svjesni svih tih činjenica počevši od izjednačavanja krivice, saniranja počinjene štete, liveliranja stanja i prekrajanja nove geopolitičke karte svijeta, odnosno vračanjna u zadane političke okvire (Euroslavija), onda znamo da nije nikakvo čudo što takav zakon od svih susjednih i ratnim sukobima obuhvačenih država donosi jedino Hrvatska.
Zaključak! Imamo državu kao tvrtku d.o.o. Upitajmo se kakvu, po čijoj mjeri i u čijem vlasništvu. Jer sve činjenice govore da nemamo ono za što smo se borili. Ono što se prešućuje da su iz tog rata kao pobjednici izašli Jugoslaveni, da su profitirali tehnomenadžeri, ratni profiteri i dezerteri, da nam četnici danas sjede u hrvatskom saboru, u Vladi, da upravljaju medijima (HND), javnom sektoru i tzv. civilnom društvu itd., uglavnom pametnima više nego dovoljno, a glupanima je, rekao bih, ionako sve beskorisno. Jer njima ionako svaka priča završava upravo tamo gdje su Jugoslaveni slavodobitno uzviknuli “Imamo Hrvatsku” !
ČINJENICA/dragovoljac.com
