Zašto Papa Franjo tako nervira katoličke dogmatike?
Izvor: Reuters Pool
Papa Franjo prošli se tjedan susreo s biskupicom Antje Jackelén, čelnicom Švedske luteranske crkve, ali kada su ga novinari, na povratku iz Skandinavije, pitali hoće li i Katolička crkva početi zaređivati svećenice, odgovorio je da ne. Odnosno, tako su barem mediji protumačili njegov odgovor
‘Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je zadnju jasnu riječ o tome i ona stoji’, rekao je Franjo kada su ga novinari pitali što misli. Na dodatno pitanje je li o tome odlučeno zauvijek, papa je odgovorio: ‘Ako pažljivo čitamo izjavu Svetog Ivana Pavla II, ide u tom smjeru.’ Franjo je mogao reći što on misli, ali radije se pozvao na mišljenje velikog prethodnika; na drugo pitanje mogao je odgovoriti s jednostavnim ‘da’ ili ‘ne’, ali izabrao je okolišni odgovor. Potvrdio je doktrinu Katoličke crkve, ali je istovremeno ostavio i prostor za uzmak: on tako kaže, a ne ja; ide se u tom smjeru, ali očito ima i drugih smjerova.
Riječ je o osebujnoj komunikacijskog strategiji koja obilježava Franjin pontifikat od početka. Njemački pisac Martin Mosebach, autor knjige ‘Krivovjerje bezobličja’ koja je prevedena i na hrvatski, u intervjuu za Der Spiegel svojedobno je duhovito rekao da papa ‘izbacuje britke rečenice kojima izaziva spontano oduševljenje, jer to zvuči tako neslužbeno, tako nepapinski, tako nekurijalno. Nakon toga Kongregacija za nauk vjere ima nezahvalnu zadaću sve to nekako popraviti, i objasniti kako se to prema crkvenom nauku treba shvatiti.’ Takve su situacije česte u Franjinu pontifikatu: papa je rekao da se katolici ne moraju razmnožavati kao zečevi, a poslije se službeno objašnjavalo da se oko propisa za kontracepciju nije ništa promijenilo; retorički se pitao ‘tko sam ja da sudim homoseksualcima’, ali oko pravila na tu temu nije se ništa promijenilo; u razgovoru s Andreom Torniellijem, u knjizi ‘Božje je ime milosrđe’, aktivno se zalagao da se rastavljenim i ponovno vjenčanima omogući primanje sakramenata, ali nije se ništa promijenilo.
Mosebach je pronicljivo uočio da je napetost između pape i Crkve sadržana već u njegovu imenu. Naime, Franjo Asiški je ‘figura potpuno suprotna papinstvu: antagonist institucionalizirane Crkve’, dok je papa oličenje Crkve. Franjo izaziva kontinuitet, a papa ga čuva jer ‘sve što koristi kontinuitetu, dobro je za Crkvu’. Kada papa odgovori s ‘ne’, Franjo bi trebao reći ‘da’. Iz te perspektive jasno je da postoji samo jedno ime koje papa baš nikako ne može nositi – a to je Franjo.
Drukčiji, pa i kad priča viceve
Zašto je otac Bergoglio uzeo baš to ime, najneprikladnije moguće? Postoji vic: ‘Koje tri stvari ne zna ni Bog? Od čega je fratar debeo kad posti, što misli isusovac i koliko ima redova časnih sestara…’. Taj vic nedavno je ispričao i papa koji je, podsjetimo, baš isusovac. Za one kojima Crkva predstavlja jedino mrak, svi su svećenici jednako crni. Tko bolje poznaje Crkvu, zna da u njoj postoji bezbroj strujanja i tradicija. Isusovci su utemeljeni u 16. stoljeću, a dali su vojsku astronoma, matematičara i drugih znanstvenika koji su otkrili neeuklidske geometrije, binarne zvijezde, sunčeve protuberance i pekinškog pračovjeka. Isusovci su bili Hrvati Markantun de Dominis, Ruđer Bošković i Stjepan Glavač koji je 1673. načinio prvu modernu zemljopisnu kartu Hrvatske. Isusovci su poduzetni i optimistični – kako su i prikazani u filmu ‘Misija’ – a na zao glas došli su zbog svoje kazuistike: pogleda na svijet koji polazi od pojedinog slučaja, a ne uzima u obzir cjelinu problema. Drugim riječima, možda teorija kaže jedno, ali mi u praksi možemo postupiti i na drugi način.
Da je takav Jorge Bergoglio bio i u rodnoj Argentini, svjedoči već naslov intervjua koji su s njim, kao kardinalom Buenos Airesa, načinili Sergio Rubin i Francesca Ambroghetti. Knjiga je naslovljena jednostavno: ‘El Jesuita’, tj. – isusovac. Notorna isusovačka sposobnost da se u pastoralu (praksa) radi onako kako dogma (teorija) ne kaže, nije svima u Crkvi simpatična. Protiv nje je još u 17. stoljeću napisao mnoga otrovna pisma genijalni matematičar i pobožni kršćanski mistik Blaise Pascal, a nedavno je i u Zagrebu američki kardinal Raymond Burke uputio kritiku na račun pape i njegovih hrabrih izjava: ‘Brod koji se stalno ljulja izazvat će putnicima morsku bolest.’
Ljulja li zbilja papa brod kojim kormilari? Pa, eto, nakon što je prije nekoliko mjeseci dao natuknuti da bi žene mogle biti đakonice, sada je dao izjavu da ne mogu biti svećenice.
Pardon, rekao je da je Sveti Ivan Pavao II. rekao da ne mogu biti svećenice. I da ako se to pažljivo pročita, da bi to moglo biti tako.
Zna li Bog što će Papa sljedeće napraviti?
Još ne tako davno riječ ‘jezuit’ značila je licemjera, lukavca i podmuklicu (bivši isusovac je npr. dr. Silberbrandt iz Glembajevih). Danas je Franjo omiljen širom svijeta, i nisam nigdje vidio da mu se pakuje zbog imidža njegove družbe. To je djelomice i zato što je ulogu dežurnog krivca preuzeo Opus Dei – crkvena organizacija uvelike slična isusovcima. I Opus Dei je diskretan i ozbiljan, i njegovi su članovi vrlo obrazovani, i njih je osnovao Španjolac, i oni njeguju duboku i ozbiljnu mistiku, i oni su posebno privrženi papi – ali, iznad svega, riječ je o dinamičnom i optimističnom društvu. Papa Franjo počeo se služiti Twitterom otkad se njegovom timu za PR pridružio američki novinar Greg Burke, ležeran poput njega. Da je Greg Burke posebno doprinio papinoj simpatičnoj pojavi u medijima, vidi se i iz toga što ga je Franjo ljetos postavio na čelni položaj svojeg PR odjela. Greg Burke je numerarij u Opusu Dei, prelaturi na čijem je sveučilište u Navarri glasoviti studij komunikologije, a njega je, rečeno usput, osnovao jedan Hrvat, Luka Brajković.
‘Molim da se hrabro i odlučno krene putem susreta i pregovora’, jedan je od karakterističnih papinih tweetova, sabranih u knjizi ‘Ne bojte se sanjati velike stvari’. U Franjinom pontifikatu postoji leitmotiv, a to je da se bude milosrdan prema onima koji pate. U to ime spreman je na sve moguće susrete i pregovore. Papa zna da žene u Crkvi ne mogu postati đakonice i da ljudi koji su razvrgli crkveni brak, pa se civilno vjenčali, ne mogu pristupiti sakramentima. Papa dobro poznaje dogmu, ali uvijek govori samo o pojedinom slučaju. Jer ne bi bio isusovac da ne kaže: ‘Dobro, znam da ne može, ali kad bi moglo, kako bi moglo?’
U ovakvim slučajevima primjereno je slegnuti ramenima i reći nešto poput: ‘Bog zna što će od toga još biti.’
Ali ovom slučaju to ne zna ni Bog.
Autor: Boris Beck/tportal
