ZVONIMIR MIHANOVIĆ: Hrvatska je jedina zemlja u kojoj se nacionalizam smatra negativnim, a znamo tko je nametnuo taj kompleks
Foto: Hrvatski tjednik
Veliki i glasoviti hrvatski umjetnik Zvonimir Mihanović najtraženiji je i najskuplji hrvatski slikar na svjetskome zahtjevnom tržištu slika. U svome prekrasnome ateljeu u obiteljskoj kući u Splitu neumorno stvara, ali ne više od pet ili šest slika godišnje za poznate kupce, mahom moćne i bogate pojedince iz svijeta biznisa, politike ili estrade u svijetu. Kaže da je rasprodan godinama unaprijed. Njegov hiperrealistički stil odavno je postao dio njegova umjetničkoga identiteta, a time je Mihanović postao i svojevrsni hrvatski brand. Cijena njegovih slika postiže velike iznose i zato ih i ne prodaje u Hrvatskoj, a zanimljivo je kako su na jednoj izložbi u američkome Aspenu prije desetak godina sve slike rasprodane u roku od dva sata. Mihanović se školovao, živio i djelovao od Splita, preko Pariza do New Yorka, iza sebe ima nevjerojatno golemo iskustvo o kojemu se može pripovijedati unedogled.
Osim što je izniman i nesvakidašnji umjetnik, Zvonimir Mihanović, rođen 1946. godine, čija je obitelj podrijetlom iz Poljica u splitskome zaleđu, a u kojoj je bilo umjetnika, političara (dr. Nedjeljko Mihanović, svojedobni predsjednik Hrvatskoga sabora stric mu je) prošao je put od uličnoga portretista do slikara na čije izložbe hrli elita. Osim što je veliki umjetnik i veliki je hrvatski domoljub, a u ovome poduljem intervjuu za Hrvatski tjednik razgovarao je s Ivicom Marijačićem u ateljeu o objema dimenzijama njegove pojave. Kaže da je zaljubljen u Hrvatsku, Dalmaciju, obiteljski odgoj smatra osnovom svega, ne samo patriotizma, nego i kulturnoga identiteta i bilo kakve životne filozofije, a tu je i sredina u kojoj je cijeli život bio vezan uz crkveni zbor, u odgoju su važni, smatra, baka i djed jer roditelji obično jako mnogo rade, a baka i djed imaju vremena i prenesu vam kulturološko-povijesno nasljeđe koje trebate usvojiti.
Gospodine Mihanoviću, nakon brojnih izložaba u svijetu, nakon rasprodanih slika, tisuća grafika, na desetke tisuća plakata s kopijama Vaših slika, jeste li sada u nekoj mirnijoj životnoj stvaralačkoj fazi u kojoj možda možete pomisliti i na retrospektivu, ili su pak narudžbe i dalje neprekidne i vezuju Vas uz atelje?
Ja sam uvijek mirno živio. Moja profesija i način na koji ju obnavljam omogućuje mi i da mogu mirno živjeti. No, dobro, iza mene je dugi period djelovanja i sve te aktivnosti koje ste spomenuli radi moj agent ili galerist tako da ja nikada nisam opterećen s nekakvom organizacijom ili s sličnim aktivnostima koje bi mi oduzimale vrijeme ili smanjivale mir. Pa ipak može se kazati da je sada sve to malo mirnije. Primjerice, za vrijeme Domovinskoga rata moja mi je profesija omogućila iznimno važne kontakte u svijetu, tada sam maksimalno sudjelovao u humanitarnim akcijama prodajući i grafike i plakate. Na sreću, to je sve iza nas i po tome pitanju mogu reći da zaista mirnije živim. Inače, o svim ostalim aktivnostima računa vode galeristi. Imam dva glavna menadžera, jedan ima galeriju u New Yorku i u Palm Beachu u Floridi, a jedan u Aspenu u Coloradu. Kupci mojih slika veliki su kolekcionari, uglavnom specijalizirani za umjetnost 20. stoljeća. To su ljudi koji su vrlo značajni u ekonomskome ili u političkome životu pa sam maksimalno bio angažiran kako bih preko njih došao u situaciju pomoći i Hrvatskoj.
Budući da su Vam slike unaprijed rasprodane i to na dulje, je li možda komercijalna dimenzija nadvladala artističku u Vašemu radu, odnosno jeste li se othrvali kušnjama i zahtjevima galerista i naručitelja za što većom produkcijom i profitom, ili to u Vašemu slučaju nije dolazilo u obzir?
Ne. Ako slikar podlegne komercijalnim izazovima, to se može dogoditi samo iz dvaju razloga: ili je pohlepan kao čovjek, što je slabost mnogih ljudi, ili ako nema od čega živjeti, odnosno ako ne uspijeva prodati svoje radove pa je primoran komercijalizirati. Na sreću, kod mene je posve obrnuta situacija.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
