Aleksandra Zec je mit koji su stvorili srpski fašisti u suradnji s hrvatskim antifašistima
Aleksandra Zec je mit koji su stvorili srpski fašisti u suradnji s hrvatskim antifašistima, kako bi prikrili malignu narav jugoslavenstva i pokušali oprati ruke od vlastitih zločina počinjenih u ime velikosprstva podvaljivanjem drugoj strani nečeg što nije urađeno u ime hrvatstva, niti u ime države.
No to ima i druge ciljeve, koje Pofuk ne skriva: difamaciju Hrvata kao genocidnog i zločinačkog naroda koji je kolektivno kriv za smrt djevojčice srpske nacionalnosti, a što opet ima za krajnji cilj opravdanje bilo novog srpskog genocidnog rata nad Hrvatima, u kom će opet ginuti hrvatska djeca, a možda nesretnim slučajem i koje srpsko, bilo ustroja u kom će Srbi i Beograd morati biti skrbnci i “herrenvolk” koji će paziti da se genocidni i ustašoidni Hrvati ne povampire i ne krenu opet klati nevinu srpsku dječicu.
Čitajući tekst Branimira Pofuka – inače dobrog glazbenog i moralno ogavnog političkog komentatora – u “Večernjem listu”, naslovljen “Između Aleksandre Zec i sve ostale djece ubijene u ratu postoji užasna i velika razlika”, osjećao sam se kao što bi se vjerojatno osjećao Židov koji bi nakon rata čitao objašnjenje nekog nacističkog povjesničara o tome zašto je smrt plavokose 12-godišnje njemačke curice koju su silovali i ubili Rusi kad su provalili u Berlin (a takvih je bilo poprilično), ili smrt njemačke curice u češkoj prije rata, zapravo puno gori zločin od svih onih ne-njemačkih curica sprženih u konc-logorima. Naravno, takav bi smesta, s razlogom, bio proglašen povjesnim revizionistom, posve opravdano.
Zloupotreba mrtve djece za ratnohuškačke i zločinačke politike nije nikakva novost. Nacisti su, kad su pokušavali mobilizirati njemačku javnost za okupaciju Čehoslovačke, koristili slike njemačkih djevojčica iz Sudeta, žrtava nasilja Čeha nad sirotom nacionalnom manjinom. Tko se ne bi sažalio nad slikom plavokose, kovrčave germanske curice anđeoskog izgleda koju su silovali tamnoputi Slaveni grubih crta lica? Slike utopljenog sirijskog dječaka su se pred godinu dana koristile masovno za promoviranje zločinačke politike “human traffickinga”, dovlačenja imigranata u EU, čime se čini jednako šteta zemljama iz kojih oni dolaze (procijenite sami koliko štetu jedna Hrvatska, primjerice, trpi od odljeva liječnika, inženjera, intelektualaca koje smo školovali novcem poreznih obveznika, a Njemačka i Irska dobivaju gotove stručnjake bez uložene kune, dok hrvatska sela i gradovi odumiru!) kao i onima u koje dolaze. Niti jedne novine nisu navele da se utopio jer je njegov otac radije spasio sebe nego djecu i suprugu, i da je upravo on bio taj koji je ilegalno prevozio imigrante. Isto tako, nitko nije spomenuo da politika masovne imigracije samo ohrabruje švercere ljudima koji ne samo da zarađuju na toj ogavnoj praksi, već je upravo ona uzrokom svih tih smrti. Da Njemačka nije proglasila politiku “otvrorenih vrata”, poručivši “vi se samo dokopajte Schengena kako god znate”, neodgovorno zapravo pozvavši na šverc ljudima, sve se to ne bi dogodilo. Ratnohuškački zapadni mediji danas koriste curicu od sedam godina koja tweeta iz opkoljenog Aleppa – iako je ona samo paravan za prave tviteraše, glavosječe iz ISIL-a i Al Quaide, kako bi se izvrnulo istinu naglavačke, i kako bi se Assad i Rusija u toj priči prikazali kao negativci, a zapadni saveznici iz Al Quaide “spasiteljima civila”, iako je istina posve obrnuta, o čemu svjedoče svi neovisni mediji i izvjestitelji iz Sirije, i svi dostupni Sirijci osim jednog, koji vodi “Opservatorij za ljudska prava”, inače bivšeg pripadnika “Muslimanske braće” trenutno na platnom spisku zapadnih obavještajnih službi za širenje dezinformacija o prirodi rata u Siriji.
Na taj način se bradati džihadisti koji čak i djeci sijeku glave zapadu prezentiraju kao zaštitnici civila i “umjerena demokratska oporba” (Demokratska kome? Demokratski izabranom predsjedniku, i to velikom većinom glasova?), a demokratski izabrana vlast kao “režim” i “diktatura”. Slična je i priča o Aleksandri Zec. Kompletan Feral, Frljić, “antifa” mediji, a sad i Pofuk u Večernjaku, serviraju nam sranja kako su Hrvati kolektivno krivi za smrt male Aleksandre Zec, dakle ista ekipa koja je inzistirala na suđenjima za ratne zločine u svrhu “individualizacije krivnje”. Ukratko, za rat nije kriv “cijeli srpski narod” nego su krivi samo oni koji su počinili zločine, u što ne spada Šešelj koji je oslobođen i Milošević koji je umro prije kraja suđenja, ali su za Aleksandru Zec krivi svi Hrvati.
No, Aleksandra Zec nije ubijena zbog nacionalnosti. Jednostavno: nema ni dokaza ni indicija da jest. Niti je zločin, kako Pofuk kaže, “nadahnula i vjerojato potaknula hrvatska država, a kasnije prikrila”. Ubijena je jer je je bila svjedok zločina. Zločin je počinjen iz koristoljublja, nad njenim ocem, ne zbog toga što je bio Srbin. Njen otac je taj koji je uostalom ugrozio svoju obitelj, prvo time što je ušao u financijske aranžmane s čovjekom koji je vodio ubojice, Munibom Suljićem, karijernim kriminalcem (izgleda da je Suljić Mihajlu Zecu bio dužan novac, pa je odlučio da ga je jednostavnije ubiti i opljačkati nego vratiti dug) a drugo time što je otvoreno četnikovao usred rata, a živio je na hrvatskoj strani, što ga je u očima ubojica učinilo lakim plijenom. Usto, nema nikakvih dokaza da je oslobađanje ubojica bilo plan ili dio neke zavjere – jednostavno, netko je u ratnom kaosu napravio propust i ispitao ih bez prisustva odvjetnika, a to je propust za koji bi ih oslobodio i student prve godine prava. Pofuk i ekipa ustraju međutim na ničim argumentiranoj teoriji zavjera kako se tu radi o planskom propustu po nalogu valjda Franje Tuđmana osobno, iako nemaju nikakvih dokaza niti indicija za tako što, samo kako bi okrivili hrvatsku državu i sve Hrvate za Aleksandru Zec. Što je filozofija kojom su nacisti obično propagandno išli na Židove (svi Židovi su krivi za zločin svakog Židova pa ih treba istrijebiti), i kojom antisemiti i danas negiraju Izrael kao državu.
Zanimljivo da nitko od onih koji već 25 godina maltretiraju Hrvate Aleksandrom Zec pokušavajući od nje napraviti neki velikospsko-četnički loš izgovor za Anu Frank, kako bi ispalo da su četnici u biti bili Židovi a Hrvati u stvari nacisti u zadnjem ratu. Zločin nad Aleksanrdom Zec je, suprotno tvrdnjama Pofuka, nadahnut i potaknut velikosrpskom agresijom, ne “hrvatskom državom”. Da nije bilo želje Srbije da se dočepa hrvatskog teritorija, ne bi bilo ni slučaja Zec. “Aleksandra Zec ubijena je zato što je, po rođenju i nacionalnosti svog oca, pripadala “drugoj zajednici”. I zato “naša zajednica”, hrvatsko društvo, javnost i država stoje pred tim teškim pitanjem kako okajati krivnju za tu žrtvu i za taj zločin?”
Nema tu nikakve krivnje nikakvog “društva”. Nemamo mi što okajati. Oni koji takve stvari pokušavaju podvaliti, i zamijeniti teze, koji podgrijavaju takvim idiotarijama i danas aktivan vulkan velikorspkog šovinizma, su zapravo negativci u priči. Jer, ovakve svinjarije su voda na mlin ne samo šovinizmu u Srbiji, nego i prepreka bilo kakvom suvislom napretku srpsko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj: oni mogu i moraju biti zasnovani jedino na apsolutnom razumijevanja Srba da Hrvati ne snose krivicu za njihove gubitke u ratu.
Usto, Pofuk poginulu hrvatsku djecu, koja su stradala zato jer su bili Hrvati, svodi na broj, statistiku, a Aleksandru Zec na simbol nepravednog stradanja nedužnih Srba od ustaške kame u Domovinskom ratu. ‘Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijun ljudi je statistika’, rekao je, navodno, Josif Visarionovič Staljin. Ali on je znao ono što znaju i revizonisti Domovinskog rata, od Frljića do Pofuka. Nikog nije briga za smrt 400 hrvatske djece, to je bezimena masa koja izaziva tek slijeganje ramenima. Morate se usmjeriti na tragediju pojedinca ako želite razbjesniti rulju i okrenuti je protiv ‘počinitelja gnjusnog čina’, što je u ovom slučaju, za razne Pofuke, cijeli hrvatski narod. Izreka je popularna jer je cinična, ali istinita – emocionalnu bliskost žrtve s čitateljem je lakše ostvariti na pojedinačnom primjeru, nego na anonimnoj masi žrtava. Smrt jedne osobe koju poznajemo, ili je doživljavamo kao poznatu, pogodit će nas kudikamo jače nego vijest o smrti tisuća ljudi u poplavama u Bangladešu. No malo je vjerojatno da je Staljin autor te izreke: Erich Maria Remarque, u romanu Crni Obelisk, kaže, “Čudno, mislim si, kako smo vidjeli toliko smrti u ratovima i znamo da nas je dva milijuna uzalud poginulo, a ipak nas je toliko potresao ovaj jedan čovjek dok smo istovremeno gotovo zaboravili ona dva milijuna. Ali to je jednostavno tako, jer je jedan čovjek uvijek mrtvac – a dva milijuna samo statistika.”
No može li se ona usporediti s nekim tko je stradao na hrvatskoj strani? Ne, jer ona nije ubijena zbog nacionalnosti već kao svjedok obične pljačke, čiji počinitelj nije bio u službi niti dio HV kad je počioni zločin – hrvatska djeca, međutim, jesu. Oni su žrtve srpske regularne vojske, a to znači da za smrt te djece jest odgovorna Srbija kao država, i Srbi kao nacionalna zajednica. Dakle, kao i obično, istina je zapravo dijametralno suprotna od “antifašističkog” viđenja stvari, ako ćemo se držati činjenica i logike.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
