“Stevo bez čeka”, diplomati Gvineje Bissau i saborski imunitet
Stjepan Mesić, poznatiji u Hrvata kao “Stevo bez čeka” ili od milja naprosto zvani Burduš, jedan je od najvećih šarlatana bijedne hrvatske političke scene (uz prilično oštru konkurenciju).
Žalosnije od činjenice da će se kandidirati na listi Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) na predstojećim parlamentarnim izborima bilo bi jedino da ga ovaj narod izabere na predsjedničku poziciju – po treći put.
Taj je političkih šarlatan još nedovoljno istraženog životopisa toliko naštetio Hrvatskoj, od napada na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1967., do “incognito” odlazaka u Sjevernu Koreju, ponašajući se kao da komunistička Jugoslavija nikad nije prestala postojati. Zapravo, najbolja stvar koju je Mesić napravio u svome protuhrvatskome cjeloživotnom djelovanju jest govor koji je održao u Australiji 1991. u Sydneyu, kad je, između ostaloga kazao, da se “ustaše nisu borile ni ni za crvene ni za bijele, već za crven, bijeli, plavi!”
Ipak, pojavljivanje njegova imena na listi za Sabor je suludo, da luđe ne može, a prije no ga ovaj narod opet “objeručke” ne izabere, potrebno je podsjetiti na jednu “zgodu” s početka 2000-ih godina. Hrvaticama i Hrvatima, koji imaju pamćenje poput riba, će to svakako dobro doći.
Nevelik se broj ljudi sjeća skandala iz 2003. godine s lažnim diplomatom iz Gvineje Bissau Desideriusom Ostrogonacom Da Costom. Naime, isti je 1999. godine došao u Hrvatsku, predstavljajući se kao prvi tajnik veleposlanstva Gvineje Bissau, koji je imao zadaću pripremiti teren za dolazak veleposlanika koji bi pokrivao sve zemlje istočne Europu uključiv Rusiju.
Mate Granić, ondašnji ministar vanjskih poslova, bio je na čelu administracije koja je uspostavila diplomatske odnose s Gvinejom Bissau i sudjelovala u postupku imenovanja Da Coste u Hrvatskoj. U vjerodostojnost nije posumnjao ni Granićev nasljednik, Tonino Picula, za kojeg je Da Costa, u ranu jesen 2000., organizirao zagrebačke susrete s navodnim ministrom vanjskih poslova Gvineje Bissau. S Piculom se susreo u Vladinim prostorijama 17. listopada te godine, a dan poslije službeno je razgovarao i s ondašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem.
Zanimljivo je da je veleposlanstvo Gvineje Bissau u Zagrebu otvoreno 1999. godine, u vrijeme kada je ta zemlja bila praktički bez vlade. Nikome u Ministarstvu vanjskih poslova nije bilo sumnjivo da zemlja u kojoj se vodi građanski rat otvara veleposlanstvo u dalekoj Hrvatskoj i konzulat u Omišlju na Krku. Razlog tome je bio taj da bi Gvineja Bisau mogla, iako nema nikakvu mornaricu, izdavati dozvole za plovila u Hrvatskoj.
Među suradnicima lažnog diplomata bio je i Rudolf Mulović, vlasnik “Nautike Mulović” kojem je Da Costa udijelio ulogu počasnog konzula u Omišlju na Krku, dok je njegovu suprugu „promaknuo“ u generalnu konzulicu sarajevskog veleposlanstva. Tu se vršila manipulacija carinskim dokumentima i dozvolama za 180 Mulovićevih jahti koje su oslobođene pristojbi jer su plovile uz Da Costine registracije i pod zastavom Gvineje Bisau. Da Costa je, kako je kasnije utvrđeno, prodavao diplomatske isprave i registarske pločice za 5000 eura po usluzi.
Kako je moguće da su policijske, diplomatske i sigurnosne službe u tolikoj mjeri zakazale? Kako je moguće da je Mesićev ured napravio toliki propust, odnosno kako su Josipu Perkoviću i njegovu sinu promakli takvi prevaranti i varalice?
No, prijevare s lažnim diplomatom, veleposlanstvom i konzulatom, zapravo su bile namijenjene stjecanju “sitnog” novca. Pravi zadatak lažnog Gvinejca Da Coste je bilo krijumčarenje oružja. Specijalnost mu je trgovina oružjem na veliko, što u knjizi „Smuggling Armageddon: the Nuclear Black Market in the Former Soviet Union and Europe“ (Krijumčarenje Armagedona: nuklearno crno tržište u bivšem Sovjetskom savezu i Europi) objašnjava Rensselaer W. Lee III., međunarodni autoritet u tom području.
Tako se Da Costino djelovanje u Hrvatskoj dovodi u vezu sa nuklearnim crnim tržištem bivšeg SSSR-a i Europe, što nije nevjerojatno kad mu je diplomatsku propusnicu dao trio: Granić, Picula i Mesić. Pravdali su se vlastitom nesposobnošću i nesposobnošću sigurnosnih i inih djelatnika, no nitko nije smijenjen, nikome uručen otkaz ili je pokrenut bilo kakav postupak zbog nesavjesnog obavljanja dužnosti i zaštite najviših političkih dužnosnika. Zapravo se radilo o krijumčarenju oružja s Rusima (odatle ona: „Nas i Rusa 300 milijona“).
To dokazuje i činjenica da, kad je Da Costa u Bosni i Hercegovini raskrinkan kao varalica, Sarajevo je svoje saznanje odmah dojavilo Hrvatskoj, no iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova je Da Costi netko dojavio da je iz BiH stiglo pismeno upozorenje o njegovu sumnjivom identitetu i još sumnjivijim diplomatskim funkcijama. Također, diplomatske putovnice Gvineje Bissau što ih je da Costa dijelio svojim hrvatskim i bosanskim konzulima tiskane su u Hrvatskoj, a plaćene iz proračuna UN-a.
Naš se bivši predsjednik i vic maher predstavljao bezazlen svih ovih godina, ali kad mu se ukinut bivši ured, galamio je o ustašama, fašistima i napadu na njega. Sad će na listi Kukuriku koalicije pokušati opet doći u Sabor. Čini se da Mesić ne može bez funkcija. Zašto?
Jer ga javna funkcija štiti od očito ne tako bezazlenih radnji koje je obavljao za vrijeme svojih političkih dužnosti. Ne zaboravimo, saborski zastupnici uživaju i imunitet!
Mila Marušić/hrsvijet.net
