Zločin, bez obzira tko ga počinio, je zločin, ali partizanske žrtve kojih sam bio svjedokom u ranom djetinjstvu posebno su se duboko urezale u moje pamćenje i u moj emocionalni svijet. Narod se pitao tko je naredbodavac da se bez ikakve odgovornosti ubijaju nevini ljudi, najčešće bez suđenja, a ako je i bilo suđenja presuda se unaprijed znala.

Odgovorni za sudbinu seljaka u poslijeratnom razdoblju bili su seoski odbornici, koji su pratili sve što se događa na selu, davali imena koga treba ubiti, zatvoriti, ili su ga oni sami likvidirali. Izbjegavam navesti imena odbornika (iako ih znam) jer su njihova djeca čestiti građani, dobri domoljubi pa ne bih želio da ih se stigmatizira, ionako nas je malo Hrvata, i svakim danom nas je sve manje. Možda griješim!? Je li ubijanje bilo zbog preuzimanja vlasti ili pokušaja biološkog zatiranja Hrvata, bez obzira što o tome neki govorili!? Mislim, zbog jednog i drugog. Dok ovo pišem, razmišljam koliko li je nevinih hrvatskih žrtava ubijeno u Drugom svjetskom ratu, posebno na kraju rata u raznim krajevima bivše Jugoslavije!?
Iako su riskirali život, bilo je hrabrih ljudi, koji su otvoreno govorile o zločinima ondašnje vlasti i njihovim postupcima. Kao da se nisu bojali smrti ili je se zaista nisu bojali!? Jedna od tih bila je Marija Šuto rođ. Šarić (narod je govorio Marija Šarić, pa ćemo i mi tako postupati) rođena 8. rujna 1919., iz sela Zmijavaca kod Imotskoga.

Tragična sudbina Marije Šuto rođ. Šarić

Marija je bila zgodna djevojka, vesele naravi, voljela se šaliti, lijepo je pjevala. Često se smijala i voljela je zapodjenuti šalu u društvu. Radovala se životu. Isticala se među djevojkama u svojoj sredini. Bila je udata za Stjepana Šutu, ustašu, emigranta s Lipara, znana u Zmijavcima, kao ,,Ćipa Golubović“, rođenog 25. srpnja 1906., jednoga od sedam ustaša s Lipara iz malog zaseoka Šute u Zmijavcima.

Stjepan Šuto bio je bojnik, ustaški stožernik Velike župe Usore i Soli (Tuzla). Ubijen je svibnja/lipnja 1945. u Zagrebu? Kad se vidjelo da će Bosnu osvojiti partizani, Stjepan Šuto šalje suprugu Mariju i sinove Domagoja rođenog 1941. i Trpimira rođenog 1943. u Zmijavce, svojoj kući u zaselak Šute. Marija dolazi u selo i počinje se baviti seoskim i domaćinskim poslovima. Stanuje u maloj trošnoj kamenoj prizemnici, kakve su bile manje-više sve kuće u tom selu.

Marija je nakon rata znala govoriti: „Tu je moj muž blizu, u Bijakovi, brzo će doći. Što radite narodu, progonite ga i ubijate“. Ili: ,,Kakva je ovo vlast, narod gladan, gol i bos“ i sl. Međutim, domaći žbiri (odbornici) bi to javljali onima u Imotskom. Naravno da su je pratili i nadzirali.

Govorila je bez straha, i to glasno, pa su je često vodili u Imotski na ispitivanja i u zatvor, koji je bio u Općinskoj zgradi u Imotskom. Međutim, nije ju to prestrašilo, ni ušutkalo. Jednom prilikom kod Gudeljivih (Đurića) kuća u Zmijavcima, gdje je bila prodavaonica, počela je glasno govoriti protiv vlasti. Ljudi se ušutjeli, svi su se pogledali u strahu, a ona je bivala još glasnija.

Prokazale su je mjesne vlasti – odbornici – kao suradnicu Križarskog pokreta (,,kamišari“, kako su ih u narodu zvali prema planini Kamešnici). Jednoga dana odveli su je u zatvor u Imotski i nakon nekoliko dana (neki kažu istoga dan) prošla je ,,marica“ (zatvoreni veći kombi) kroz Zmijavce. Ljudi su počeli govoriti: Proveli su Mariju Šarića! Kod Šarića kuće u Zmijavcima njezin otac Marko našao se na putu kada je naišla ,,marica“. Marija je doviknula ocu: “Ćaća, čuvaj mi dicu, zbogom!” Znala je da će biti strijeljana, znali su i odbornici (kazivali Marijini susjedi).

Vezali joj ruku za ruku Ante Olujića – hrvatskog vojnika-invalida

Bila je nedjelja, 16. veljače 1947., lijep zimski dan, kada je dovedena ,,maricom“ do fratrove kuće u Runovićima. Toga dana je bila misa u kapeli. Vojnici s puškama i automatima su Mariju i Antu Olujića, rođ. 13. 6. 1918. iz Prološca kraj Imotskoga, hrvatskoga vojnika koji je bio na Križnom putu, svezali skupa. Njegovu lijevu ruku, za njezinu desnu. On je u ratu kao hrvatski vojnik bio ranjen, izgubio je desnu ruku.

Narod koji se razilazio nakon mise bio je okružen vojskom. Oko fratrove kuće i na cesti ih je vojska s oružjem „na gotovs“ zaustavila da se ne razilaze, morali su gledati strijeljanje. „Marica“ s upaljenim svjetlima stajala je na putu i prepriječila prolaz. Zavladao je muk, tišina, a strah od smrti osjećao se u ljudima i među njima. Nitko se nije pomicao. Ostali su zatečeni i ukočeni, jedino su vojnici s oružjem ponekoga gurali, koji se pokušao udaljiti da ne gleda javno smaknuće svojih mještana. Vraćali su ih među gledatelje ovoga jezivog zločina. Jednom dječaku od pet godina majka je stavila ruku pred oči da ne gleda strijeljanje. Ovaj je poznavao Mariju i njezine sinove. Igrao se s njima. Kad su im htjeli vezati oči, Marija je rekla: „Nemojte mi vezati oči, ja se smrti ne bojim!“ Gledala je prema streljačkom stroju uspravne glave. Olujić je počeo govoriti kako je jedinac u roditelja, a Marija mu je na to povišenim glasom rekla, tako da su okolni ljudi čuli: „Što se bojiš, što si se poplašio, ginemo za Hrvatsku! Živila Hrvatska!“

Narod koji je bio prisutan bio je ustrašen. Među njima bilo je Marijine rodbine.

Skinula vjenčani prsten, da ga daju njenoj djeci

To je bilo neviđeno za Imotsku krajinu da se nekoga strijelja javno, i to nakon rata, 1947. Prema iskazima svjedoka, od kojih su neki i danas živi, htjelo se tako zastrašiti narod. Marija se junački držala. Nije se smrti bojala, a prema pričanju onih koji su bili nazočni strijeljanju, bila je čudesno hrabra. Mirno je skinula vjenčani prsten s ruke i dala ga jednom susjedu, koji je bio među narodom, da ga da njezinoj djeci. Gledajući streljački vod koji je držao puške uperene prema njoj, vikala je: „Živila Hrvatska, živila Hrvatska!“. Na komandu „Pripremi, gotovs i pali“, odjeknuli su pucnji. Marija Šarić i Ante Olujić pali su na put, bez glasa, obliveni krvlju. Marija je davala znakove života pa joj je jedan od vojnika izbliza ispalio još jedan metak u glavu (neki kažu dva ili više). Ljudi su bili užasnuti, ustrašeni. Umrla je kao prava hrvatska heroina, Ivana Orleanska, kakve se samo u povijesti spominju, a takvom je narod doživljava i danas.

Mrtva tijela Marije Šarić i Ante Olujića ležala su dva dana (neki tvrde da su odmah pokopana) na cesti u lokvi krvi, da ih narod gleda. Neka budu opomena svima koji govore protiv nove vlasti ili joj se suprotstave. Na zidiću pokraj njihovih tijela kroz to vrijeme sjedila su dvojica Marijinih susjeda (odbornika), koji su promatrali kako će ljudi reagirati i kako će se ponašati prema mrtvima (kazivali Marijini susjedi).

Potom su im tijela zakopana pokraj puta na njivi ispod brijesta. Na humku gdje su pokopani bilo je nekoliko komada drače i dva tri kamena da im psi ili kakve divlje životinje ne bi iskopali dijelove tijela. Zakopali su ih blizu puta da im ljudi vide grobne humke kada prolaze, kao upozorenje što će se svakome od njih dogoditi, ako se suprotstavi vlasti. Na cesti gdje su bili strijeljani nekoliko dana stajala je mrlja od krvi. Iako se nije smjelo, netko se našao pa je posuo krv pijeskom da se ne vidi. Ljudi su poštujući ostatke mrtvih, obrađivali zemlju okolo grobnog humka, pa je nastala ledina oko njega. Djeca iz susjedstva bi u proljeće brala cvijeće, napravila bi od komada slomljenog drveća križ (bez znanja roditelja, pričali susjedi) i u koloni išla bi na Marijin grob i stavljali ga. Ljudi su godinama govorili kad bi prolazili cestom: Tu je strijeljana Marija Šarića, tu je zakopana. Kad je rodbina donosila cvijeće na grob i palila svijeće, jedan odbornik iz Runovića razbacivao bi cvijeće i branio paliti svijeće pa se katkada skoro tukao s njima. To je bilo sve do nakon 1980-ih godina. Dok su Mariju vodili na strijeljanje, sinovi su je čekali kod kuće. Kad su djeca čula da im je majka ubijena, neutješno su plakala satima. Ostali su siročad bez oca i majke kad su im oni bili najpotrebniji. Domagoj je imao 6, a Trpimir 4 godine. Kasnije su ih udomili i promijenili im prezime. Trpimir, kad je odrastao, bio je veoma talentiran kao nogometaš, ali je kao dječak bio svjestan tragične sudbine svoje obitelji, pa je krio prezime, koga se naknadno sjetio (ili su ga sjetili).

Presuda divizijskog Vojnog suda Knin

Godine 1994. ostaci Marije Šarić – Šuto preneseni su u groblje Svih Svetih – Okrugljača u Zmijavcima. Na grobu joj piše: „S vjerom u Boga i Hrvatsku“.

U presudi divizijskog Vojnog suda Knin, br. 53/47., navedeno je da je Marija Šuto radi pljačke za vrijeme okupacije i djela protiv naroda i države, osuđena na smrtnu kaznu strijeljanjem i trajnim gubitkom političkih i građanskih prava, osim roditeljskih. Vrhovni sud II JA br. 142/47 presudu je u cijelosti potvrdio dana… (nema datuma!). Bogatstvo koga je u ratu ,,opljačkala“, kako piše u presudi, imala je sve na sebi prilikom strijeljanja, tj. suknju i bluzu (,,zumbin“). Odluka Vrhovnog suda nije označena datumom, vjerojatno je bila napisana ranije za Mariju i još jednu žensku istog prezimena iz istoga zaseoka Šute iz Zmijavaca, koja je također toga dana strijeljana kad i Marija, ali u susjednom selu Podbablju.

Iako danas nije uobičajeno niti poželjno isticanje heroja, nego uspješnih ljudi u biznisu, tehnici, bogataša, javnih osobe i sl., ipak kad nam je najteže, kad smo životno ugroženi naš narod ili Domovina, sjetimo se naših junaka iz prošlosti i s njima se identificiramo i oni nam služe kao primjer kako se treba braniti i obraniti. Među te junake pripada i Marija Šarić.

Marija Šarića

puca

u svoje strijelce

strijelja ih

grobom

bez križa

i imena

strijelja ih

mukom svoga

Stipana

s očima sina

Trpimira

suzama

sina Domagoja

strijelja ih

prokletstvom

njihova oružja

Marija Šarića

puca

u svoje strijelce

prisilo im

do Boga

Mario Bilić

Autor: 7Dnevno/dr. Mijo MILAS

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save